Foto Dean MICULINIĆ
Ove godine nagradu za najbolje neobjavljeno djelo dobio je Marko Pogačar za "Esej o noći", a Jurjica Vesna Gržalja za djelo na čakavici i to za zbirku poezije "San o sanji" u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Rijeci Studia TiM Rijeka
povezane vijesti
Nazvana po jednome od najistaknutijih dijalektalnih autora, Dragu Gervaisu, Književna nagrada »Drago Gervais«, koja se zapaženim književnim djelima dodjeljuje još od 1961. godine, do danas je prerasla okvire samo lokalnoga, potvrđujući Rijeku kao multikulturni centar iz kojega redovito izniču istaknuti književnici, a onima dosad nagrađenim pridružit će se i u posljednjem ciklusu ove prestižne književne novonagrađeni Marko Pogačar i Jurjica Vesna Gržalja.
Prosudbeno povjerenstvo za ovogodišnju nagradu »Drago Gervais« u sastavu Boris Perić, Ivica Prtenjača, Vlado Simcich, Milorad Stojević te Dora Šustić ocjenjivalo je pedeset pristiglih rukopisa za najbolje neobjavljeno književno djelo te jedanaest prijedloga u protekle dvije godine već tiskanih knjiga za najbolje objavljeno književno djelo na nekome od idioma čakavskoga narječja, a nagradu u kategoriji u protekle dvije godine objavljenog najboljeg književnog djela na nekome od idioma čakavskoga narječja, za zbirku pjesama »San od sanj«, objavljenu u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Rijeci i Studia TiM, dobila je autorici Jurjica Vesna Gržalja, dok je nagradu za najbolje neobjavljeno djelo za »Esej o noći« dobio Marko Pogačar.
Veća vidljivost
Ovogodišnja dodjela nagrade prvi se put održala u novoj zgradi GKR-a, naglasio je ravnatelj te ustanove Niko Cvjetković, što je posve knjižničarski, »onako kako i priče o knjigama trebaju biti usmjerene«. Činjenica da je uz GKR suizdavač nagrađenog djela za neobjavljeno djelo ove godine i V.B.Z., rezultirat će, ocijenio je, većom vidljivošću samoga djela.
Glede nagrade koja »čuva, potiče i slavi književno stvaralaštvo našega kraja, ali i nadilazi njegove granice«, gradonačelnica Iva Rinčić kazala je kako ovom nagradom Rijeka želi »potvrditi svoju ulogu otvorenog, makroregionalnog i multikulturnog središta, grada koji prepoznaje i njeguje stvaralaštvo u svim njegovim oblicima, istovremeno čuvajući bogatstvo jezika i prostora te podržavajući suvremene književne tendencije«.
Osvrnuvši se na pristigle rukopise među kojima je bilo mnogo pokušaja različitih stilova i poetika, no najviše proze, predsjednik Prosudbenog povjerenstva Boris Perić istaknuo je kako se tekst Marka Pogačara odmah izdvojio po jasnoći, čitljivosti i vještom spajanju onog osobnog s intertekstualnim.
Esej se, kazao je, čita »glatko«, bez zamora, i uspijeva ispuniti ono što se od književnog eseja očekuje – da bude misaon, estetski dotjeran i da se u njemu isprepliće ono osobno i univerzalno, a posebno se ističe autorova sposobnost da metaforikom noći zapravo otvori pitanja pamćenja, identiteta te odnosa između stvarnosti i sna.
Zahvalivši na nagradi, Pogačar je istaknuo kako je rukopis nastao kao niz povezanih fragmenata, mozaik osobnih prizora i razmišljanja o noći kao posebnom prostoru ljudskog iskustva.
Noć u knjizi, funkcionira, rekao je, kao »prazno središte« oko kojeg se vrte sjećanja, emocije i različiti slojevi stvarnosti, prostor gdje se isprepliću san, fikcija i stvarni život, time podcrtavši i temeljnu ideju rukopisa prema kojoj su u svojoj unutarnjoj logici i emocionalnom naboju snovi i fikcija ponekad stvarniji (i) od samog života.
Unutarnji jezik
Zahvalivši svima koji su bili dio njezina stvaralačkog puta, a posebno recenzentici i autorici pogovora Vjekoslavi Jurdana te Zvonimiru Pliskovcu koji je knjizi dao vizualni identitet i oblikovao je u suglasju s autoričinim pjesmama, i nagrađena Jurjica Vesna Gržalja u razgovoru s Vladom Simchicem osvrnula se na stvaralački proces koji se zbiva, kako je kazala, najčešće pred zoru, u tišini i samoći, kad se misli spontano otvaraju, a tad, naglašava, izranjaju sjećanja, slike i osobni prizori koji nisu nostalgija, nego unutarnje osvjetljavanje životnih iskustava.
Samoća je, ističe, njezin mir, no kako kaže, nije usamljena, jer upravo u tim trenucima samoće pojavljuje se jedan novi svijet, onaj kojeg bilježi, na papiru, što joj daje mogućnost da briše i nadodaje.
Govoreći o jeziku kojim je zbirka pisana, autorica je kazala kako je hrvatski standard jezik bio njezina profesija, no čakavština je onaj »unutarnji jezik« koji se spontano javlja kada piše o primorju, zavičaju i nekim najranijim sjećanjima, došao je kad se otvorila »kao jedno drugo, duhovno biće«.
A njezina je ikavsko-ekavska čakavština, govor koji je upijala iz okoline, naglasila je, ona autentična, šmrički govor po njezinu rođenju, a mješavina drugih primorskih govora po življenju.
