Vlada je usvajanjem Programa priuštivog najma počela rješavati jedan od najtežih problema građana. U zemlji u kojoj prema službenim podacima postoji oko 600 tisuća praznih stambenih jedinica, dok istodobno deseci tisuća mladih obitelji nemaju mogućnost priuštiti si vlastiti dom, ovakav potez nije samo politički mudar, već i civilizacijski nužan. Zadnjih su desetljeća ovaj problem amortizirali stanovi izgrađeni prije 1990., u razdoblju kada je tadašnji državni sustav kroz institut stanarskih prava i jeftinih stambenih kredita rješavao pitanje stanovanja za velikih broj tadašnjih građana. Naravno, treba i to reći ne svih, trebalo je raditi u uspješnoj tvrtki i uspjeti se provući kroz složeni sustav bodovanja, ali činjenica ostaje da je iznimno velik broj građana na taj način riješio stambeno pitanje. Usto, tada su nova stambena naselja građena planski i pratila ih je odgovarajuća infrastruktura, za razliku od današnjih natrpanih novogradnji koje siluju i prostor i svoje stanare.

Može se reći da je urbanizam u velikim gradovima bio moguće i najveće postignuće sustava koji je postojao do 1990. Nakon toga smo u zadnjih 35 godina svjedoci jednog odvratnog urbanističkog kaosa koji je ne samo dijelove gradova pretvorio u nagruvane betonske blokove već je, istina ima tu i drugih faktora, cijene novih nekretnina gurnulo u nebo. U istom su smjeru otišle i cijene najma. Zbog svega toga problem priuštivog stanovanja već je više od puke ekonomske teme. Sve donedavno, država je uglavnom promatrala kako tržište nekretnina divlja pod pritiskom kratkoročnih najmova, najodvratnijih špekulacija, turistifikacije i nereguliranih cijena. Ideja je jednostavna, a koliko će na kraju biti učinkovita, ostaje za vidjeti. Sastoji se u tome da se aktivira postojeće prazne stanove, i u vlasništvu države i privatnih vlasnika. Jer nekretnine postoje, prazne su i njihove vlasnike treba potaknuti da ih iznajme.

Time se ne bi trošio dodatni prostor ni energija na gradnju novih kvadrata, već se koristi ono što već postoji, ali stoji ili zapušteno ili prazno. Istodobno, država preuzima dio rizika i obaveza s vlasnika stanova, čime ih potiče da nekretnine stave u funkciju, umjesto da ih drže zaključane. Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN) preuzet će ulogu posrednika i jamca, brinut će o stanovima, garantirati isplatu najamnine i osigurati red u sustavu. Vlasnicima će odmah biti isplaćeno 60 posto ukupne najamnine, dok će najmoprimci plaćati cijenu prilagođenu lokalnim mogućnostima, uz državnu subvenciju razlike između priuštive i tržišne najamnine. Takav model donosi dobit svima: vlasnici dobivaju sigurnost i prihod bez gnjavaže, a građani dom po razumnoj cijeni.

Posebno je tu važna činjenica da se program ne ograničava samo na državne nekretnine. Planira se aktivacija i privatnih stanova, što otvara mogućnost široke suradnje s građanima i tržištem. Kada znamo da, prema procjenama, Hrvatskoj trenutno nedostaje oko 236 tisuća stambenih jedinica, svaki prazan stan koji se vrati u opticaj znači konkretnu promjenu za nekoga tko danas živi u nesigurnosti, podstanarstvu ili preskupom najmu. I to ne malu. Program također ima i socijalnu dimenziju.

Na potpomognutim područjima, gdje se stanovništvo ubrzano smanjuje, Vlada dodatno ide korak dalje: najamnine u državnim stanovima i kućama iznosit će simboličnih 36 centi po četvornome metru – 15 do 20 puta manje od tržišne cijene. Takva mjera nije samo ekonomski poticaj, već i jasna poruka da država ne odustaje od svojih krajeva i ljudi. Naravno, nijedna odluka neće riješiti sve probleme preko noći. Tek treba uspostaviti transparentan i učinkovit sustav prijava, bodovanja i nadzora.. No, početak je ohrabrujući — po prvi put u dugo vremena, država je ponudila model koji istovremeno ima smisla ekonomski, društveno i prostorno. U zemlji u kojoj prazni stanovi postaju simbol nerazmjera između bogatih i siromašnih, ova inicijativa vraća vjeru da prostor može ponovo postati mjesto života, a ne luksuzna roba. Ako se ovaj program dosljedno i transparentno provede, Hrvatska bi napokon mogla početi rješavati jedan od svojih najdubljih socijalnih problema. Jer pravo na dom nije privilegij, nego preduvjet dostojanstvenog života.