RIJEKA Leon Ljevar, koji je s 11 golova u dvije utakmice protiv Švicarske bučno označio premijeru u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, aktualnim svjetskim viceprvacima, samo potvrđuje bolnu ovdašnju istinu da drugi i dalje samo gledaju kako Rijeka i okolica uporno sade, a onda ubiru slatke plodove. Mladić potekao u Matuljima pod paskom entuzijasta Zvonimira Lenžera, igrao je za Kozalu i Zamet, sada briljira za slovenski Slovan, a tek su mu 24 godine. Sjajno za njega, ali ima nažalost puno takvih primjera u dugotrajnoj riječkoj priči za suze i za smijeh.

Veron Načinović je odavno otputovao u Montpellier, sada je u rukometnoj NBA ligi kakva već jest jedan od glavnih igrača Kiela, igrajući uz Domagoja Duvnjaka. Nedavno smo na Trsatu vidjeli mađioničara vanjske linije Tina Lučina i pivota Krešimira Kozinu što je bila dobra vijest, ona loša je da su bili u dresu diva Nexea. U tom ogledu je nekadašnja veličina Zamet postao patuljak kojem je domet da bilo kako očuva status premijerligaša.

Diranje po brojnim ranama, onim starima i ovim svježima koje su itekako bolne za svakog ljubitelja rukometa u gradu u kojem su rođeni brojni svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, druge medalje na najvećim natjecanjima da i ne spominjemo. Dovoljno je zaključiti s otkrićem Svjetskog prvenstva, ljevorukim krilom Filipom Glavašom, koji umijeće dokazuje u dresu prvaka Zagreba.

Financijska suša

Rijeka je već dugo sretna da ne bude osuđena na ispadanje. Još se sezona nije ni zahuktala, a iz MRK Zamet se već čula zabrinutost zbog nedostatka novca, sada se pak valja boriti za bodove s klubovima koji su redom dobro organizirani, a stoje na čvrstim financijskim temeljima. U to nas je nedavno uvjerio Poreč, s vrha tribina vidjelo se kakav je to klub i kakva mu je momčad. Nekada je Zamet bio velikan u odnosu na njega, ali dok su Porečani napredovali korak po korak, Zamećani su osuđeni na tapkanje na mjestu. Igrači bi trebali biti profesionalci, a u poluamaterskom su statusu, događa se i to da ozlijeđeni igrač ne stigne na nužnu terapiju zbog obaveza na radnom mjestu. Dogode li im je imalo brojnije ozljede, muka je skrpati sedmorku.

Slična je situacija i među rukometašicama Zameta, daju sve od sebe kao i njihovi muški kolege, no stvarnost je da entuzijazam diže adrenalin, ne i svotu na bankovnom računu. Od zametske dvorane na nedalekom bazenu Kantride priča je slična, mladi reprezentativci Viktor Tončinić i Mauro Ivan Čubranić plivaju za Mladost, brat ovog drugog, Niko, za Solaris. Legendarni Josip Vrlić je pak član Mladosti koji je već zaboravio dane kada je bio u Primorju.

Galeb

Daljnje nabrajanje nema smisla, u raznim sportovima situacija je slična, da nema Damira Miškovića i HNK Rijeka, u gradu bi svaki sportski optimizam mogao biti shvaćen kao cinizam. U takvom okruženju veliki entuzijasti poput Velimira Liverića u odbojci ili Tončija Mikca u kuglanju zaslužuju odlikovanje za dugogodišnju donkihotovsku borbu. Kao što Rječina stalno teče, tako je i stanje u gradskom sportu dugo isto, ali kao što ispod mosta u more odlazi uvijek druga voda, tako i iz Rijeke odlaze neki novi talenti.

»Moj Galebe«, uzdahne čovjek slušajući poruke u stilu »davali smo, dajemo i dati ćemo« dok stižu poruke o bombastičnim svotama eura vezanim za brod na vezu. Da riječki sport dobije i manji zalogaj od tolikih koje može progutati nezasitni Galeb, bilo bi mu malo lakše. No, tko mu je kriv kada nije toliko zanimljiv određenoj politici i ideologiji, po strani je, a loptački zaljubljenici mogu samo na TV-u pratiti podvige svojih ljubimaca. Ostaje im doći slaviti s njima neku od medalja kao što je nedavno bilo s Vrlićem, Glavašom, Lučinom, Načinovićem, vidjet će tada obavezne »glavne i odgovorne« spremne za fotografiranje s nekim od riječkih sportskih junaka.