O porastu netrpeljivosti i agresije u hrvatskom društvu, koja je zadnjih dana naglo nabujala u obliku napada usmjerenih prema srpskoj nacionalnoj manjini, razgovaramo s uglednim sociologom prof. dr. Renatom Matićem. On posljednja događanja tumači kao izraz straha i bijega od pravih problema, a izlaz vidi u dosljednosti, promjeni javnog govora u jezik koji humanizira, u poštivanju sjećanja. O razlozima i motivima agresivnih ispada pojedinih skupina prema jednoj manjini kaže da se ponekad traže jednostavna objašnjenja za složene probleme.

– U teškim vremenima ljudi traže jednostavna objašnjenja za složene probleme. Kad je puno nesigurnosti i dojam je da institucije sporo rješavaju praktične brige, najlakše je prstom pokazati na najslabiju i najvidljiviju skupinu. To su obično manjine koje su simbolički izdvojene, medijski prepoznatljive i često nedovoljno zaštićene. Dodatno, društvene mreže napuhuju emocije, spajaju ljude u »mjehuriće« i u sekundi pretvaraju nezadovoljstvo u mini-kampanju.

Izraz frustracije

Na ulici se to lako prelije u kratke, ritualizirane ispade koji se prikazuju kao »obrana zajednice«, a zapravo su izraz straha, frustracije i nemoći. Takvi istupi nisu dokaz snage, nego znak da bježimo od pravih uzroka: nejednakosti, skupog stanovanja, slabih javnih usluga, sporih procedura i nedostatka jasnih pravila koja vrijede za sve. Usmjerenost na jednu manjinu daje brzi osjećaj pobjede, ali ne rješava ništa: stvara novu povredu, učvršćuje podjele i udaljava nas od posla koji moramo obaviti zajedno. Zrelo društvo prepoznaje taj prečac, odbija ga i vraća fokus na konkretna, mjerljiva rješenja koja podižu sigurnost i kvalitetu života svima, bez stigmatizacije ikoga.

Koliko tim ispadima pridonose ideološke podjele koje se potpiruju na političkoj sceni, neprimjereni javni govor, a koliko frustracije u društvu općenito?

– I politika i frustracije igraju ulogu, ali različitim putevima. Politika djeluje »odozgo«: kad javne osobe posegnu za grubim riječima, zapravo spuštaju letvicu onoga što je dopušteno, pa dio građana osjeti ovlaštenje biti još grublji. To vrijedi i kad se šuti gdje je potrebna jasna osuda. Frustracije djeluju »odozdo«: nesiguran posao, skupoća, stanovanje, osjećaj nepravde i slabe usluge stvaraju pritisak koji traži izlaz. Kad se te dvije sile spoje, male iskre postanu veliki požar, oštra poruka s vrha nađe ogorčenje na dnu i pretvori se u incident. Zato rješenje nije samo »budimo pristojniji«, nego i »riješimo stvarne brige«. Potrebni su jasni standardi javnog govora, jednaka pravila za sve i dosljedna reakcija na govor mržnje. Istodobno, ljudi moraju vidjeti konkretne pomake: više dostupnih stanova, brže i pravednije usluge, transparentne natječaje, mjerljive rokove. Kad građani osjete da sustav radi i da vrijedi njihov trud, potreba za »ventilom na krivim mjestima« slabi. Pristojan jezik bez sadržaja je šminka, sadržaj bez pristojnog jezika rađa nove sukobe.

U ovim su »akcijama« bili i maloljetnici, a svjedočimo i maloljetničkim bandama koje ovih dana haraju nekim gradovima. Je li i to pobuna generacije Z, kakva se javlja diljem svijeta, ili je kod nas posrijedi nešto drugo?

– Dio ovih pojava je klasična tinejdžerska potraga za pripadanjem. Grupa nudi brz identitet, a »akcija« donosi priznanje. Društvene mreže tome dodaju »igru bodova«, snimka, lajkovi i slava u ekipi postaju valuta. Često to nije čvrsta ideologija, nego prkos, humor i želja da se bude viđen. Kad škola, sport, glazba i kultura ne vežu dovoljno, prazninu popune vršnjačke hijerarhije koje nagrađuju rizik, a kažnjavaju »dosadu«. Agresija tada kreće iz mješavine statusnog straha (»tko sam ja«), dosade i osjećaja nevidljivosti. Odgovor mora biti blizak, ritmičan i pravedan – mentorske mreže, vršnjačka podrška, stabilni kvartovski i navijački programi »iznutra«, suradnja s autoritetima koje mladi priznaju, i jasna pravila s dosljednim posljedicama. To je sporije od medijskog spektakla, ali jedino dugoročno drži. Uz to, treba ponuditi pozitivne »pozornice« za hrabrost i zajedništvo kao što su volontiranje, sport, glazbeni i tehnološki projekti, gdje se energija usmjerava u nešto vidljivo i dobro, a priznanje dolazi bez nasilja.

Gasiti glasine

Je li odgovor vlasti na ove događaje bio dobar?

Dobar odgovor ima četiri elementa: brza zaštita ljudi, jednaka primjena zakona, jasna javna poruka i plan kako spriječiti ponavljanje. Tome dodajem još jedno važno načelo: kalendar osjetljivosti. Vlast ne smije samo gasiti požare, dužna je anticipirati gdje će simbolika vremena i mjesta pojačati tenzije. U studenom u Hrvatskoj sjećamo se najtežih stradanja 1991. i to je razdoblje povišenih emocija. Zato su institucije trebale uz nedvosmislenu osudu mržnje i zaštitu manjina, otvoriti razgovor s organizatorima o terminu i formatu, ne da bi se kultura manjina zabranila, nego da se spriječi kolizija sjećanja koja olako prelazi u konflikt. Ako odgovor stane na kamerama i kaznama, dobit ćemo kratki mir i dugu ogorčenost. Ako izostane jasna moralna poruka i preventivno »mapiranje rizika«, šalje se signal neredovitosti. Dobar odgovor znači: sigurnost sada, pravednost za sve, i pametno planiranje koje uvažava kalendar traume bez odricanja od prava na kulturu.

Kako sada smiriti tenzije? Može li se u kratkom roku promijeniti negativni društveni obrasci koji traju godinama?

– Odmah treba zaštititi ugrožene, brzo gasiti glasine, jasno sankcionirati nasilje i govor mržnje. U isto vrijeme, pružiti podršku žrtvama i otvoren kanal za pritužbe. Srednjoročno treba povezati škole, sport, kulturu i policiju u rad po četvrtima, raditi s grupama preko njihovih stvarnih autoriteta. Također uključiti osjetljivost planiranja, a to znači da organizatori kulturnih programa – uključujući i »Mjesec kulture Srba u Hrvatskoj«, promišljaju termin i format u suradnji s udrugama, gradom i memorijalnim institucijama. Studeni je mjesec žive, svježe boli zbog zločina koji su se 1991. događali gotovo svaki dan širom Hrvatske, a ne samo u Vukovaru. To traži dodatnu taktičnost, pomak termina, drugačiji naslov ili uvodnu komemorativnu gestu koja priznaje lokalnu traumu. Time se ne uskraćuju prava manjina, nego povezuje kultura i obzir.

Dugoročno pak treba razvijati građansku i medijsku pismenost, redovite susrete većine i manjina, pravedniju politiku rada i stanovanja. Loše navike stvarale su se godinama; mijenjaju ih dosljednost, jezik koji humanizira i planiranje koje poštuje sjećanje.