Dragi Pier Paolo, noćas sam te sanjala. Imao si onaj uobičajeni blagi osmijeh i rekao si mi: »Tu sam!« Onda si skinuo nekakav prsluk boje sljeza i dodao: »Vruće je.« Htjela sam te zagrliti, sretna što te opet vidim, a onda si nestao. Na tlu je ostao tvoj ružičasti prsluk. Kad sam se sagnula da ga podignem, i on je nestao. Umjesto njega vidjela sam preplašenog macaklina kako brza prema zidu. Tako je neobično što mi se nakon toliko godina još uvijek vraćaš u snove. Još si uvijek onaj mladi pedesetogodišnjak s kojim sam se družila šezdesetih i sedamdesetih: gipko tijelo, sportska građa, ozbiljno lice, ne mrgodno, nego zamišljeno, sanjarski pogled, korak odlučan i uvijek spreman na trk.

Ovako na početku knjige »Dragi Pier Paolo« piše talijanska književnica Dacia Maraini. U izdanju Disputa i prijevodu na hrvatski Ite Kovač djelo je objavljeno ove godine i bit će predstavljeno na skorašnjem festivalu Sa(n)jam knjige u Istri.

Kako ovim povodom podsjeća Disputova bilješka, Pier Paolo Pasolini kultni je umjetnik čiji je život zbog rafiniranog intelektualnog buntovništva, provokativne snage argumenata, nonkonformizma, homoseksualnosti, strasti prema filmu, originalnog pjesništva sve do nasilne i misteriozne smrti bio izvan svih građanskih okvira. »Od svih iz talijanskog književnog i filmskog društva kojega je dijelom bio samo je jedna protagonistkinja odlučila pripovijedati o njihovu odnosu: Dacia Maraini, jedna od najbližih prijateljica Pier Paola, s kojim je, zadivljena njegovom vještinom plesa s riječima, dijelila lektiru, filmske projekte, pa čak i kuću zajedno sa svojim partnerom, piscem Albertom Moraviom. U ovoj knjizi sazdanoj od snova i sjećanja slavna spisateljica nudi nam Pasolinija izbliza, otvara dragocjenu tajnu škrinjicu njihovih zajedničkih uspomena, plete intiman i iskren dijalog s preminulim prijateljem koji oživljava duboku ljubav hranjenu poštovanjem, umjetničkim iskustvima, idejama i mnogim putovanjima svijetom, a posebno Afrikom. Stilom protkanim ljupkošću i gracioznošću, ali i onom racionalnom i čvrstom komponentom, karakterističnom za njezino pisanje, Maraini ovu delikatnu ispovijest gradi fikcionalnim pismima svom Pier Paolu, koja prerastaju u bezvremenu korespondenciju u kojoj je sve opipljivo i živo«, navodi Disput.

Ove godine navršila se 50. godišnjica Pasolinijeve tragične smrti – ubijen je u noći između 1. i 2. studenoga 1975. na plaži nedaleko od Rima pod nerazjašnjenim okolnostima, a oko te su se tragedije tijekom proteklih desetljeća isplele brojne teorije. Nerazjašnjena nasilna smrt pridonijela je stvaranju mita o njegovu dosljednom životnom i umjetničkom antikonformizmu. Pronađen je mrtav na blatnjavoj čistini okruženoj barakama u turobnom predjelu u kojem caruju bijeda i nasilje, toliko sličnom predjelima po kojima tumaraju besprizorni iz njegovih romana i filmova.

Ovih dana Pasolinija se na nekoliko načina prisjeća i Rijeka. U riječkoj Zajednici Talijana otvorena je izložba »Pasolini savjest Italije. Riječi, slike, nasljeđe«, organizirana pod pokroviteljstvom Generalnog konzulata Italije u Rijeci i Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu. Kustosi izložbe su Mario Brandolin i Renato Danelone, a postav slijedi Pasolinijevu filozofiju, građanski angažman i umjetničko nasljeđe putem deset panela koji prikazuju njegov život i stvaralaštvo. U suradnji sa Zajednicom Talijana Rijeka filmski program obilježavanja pedeset godina od smrti ovog pjesnika, pisca, dramatičara, esejista, novinara, scenarista i redatelja provodi se u riječkom Art-kinu. Program naziva »Pasolini 1975.« započeo je u Art-kinu projekcijom kratkometražnog filma »Skuta« (1963.), u kojemu Pasolini parodira holivudske biblijske spektakle zbog čega je i uhapšen. Na programu je i impresivna biblijska drama »Evanđelje po Mateju« (1964.) o životu Isusa Krista. Protiv snimanja »Evanđelja po Mateju« bila je jednako desnica i ljevica, kao i sama Katolička crkva koja je očekivala novi skandal, ali je film uglavnom, i nevoljko, sve uhvatio nespremnima te se često uz njega navodi podatak kako je prema jednom vatikanskom glasilu Pasolinijevo »Evanđelje po Mateju« proglašeno najboljim prikazom Isusa.

Nastavak ciklusa u Art-kinu donosi Pasolinijevu egzistencijalnu dramu »Teorema« (1968.), alegoriju bez jasne priče o tajnovitom posjetitelju koji razara bogatu buržujsku obitelj. Na programu je i »Dekameron« (1971.), Pasolinijeva adaptacija istoimenog kapitalnog djela Giovannija Boccaccia. Ciklus zaključuje Pasolinijev posljednji i svakako najkontroverzniji film »Salò ili 120 dana Sodome«. Priču o posljednjim danima fiktivne talijanske fašističke države čiji predstavnici pripremaju orgije sa sadističkim epilogom, autor je velikim dijelom temeljio na Danteovoj »Božanstvenoj komediji« i na romanu »120 dana Sodome« Markiza de Sadea, a središnji motivi kojima se bavi su okrutnost, bezobzirnost i krajnja bešćutnost fašizma.

»Gledajući Pasolinijev opus u cijelosti, njegove pjesme, knjige, eseji, članci i filmovi redovito su izazivali skandale, koji su često bili namjerno potencirani kako bi se autoru oduzela kritička relevantnost, a teme koje su izazivale reakciju stavile u drugi plan. Pritom se često isticala njegova ideološka nedosljednost, jednako iritantna desnici koliko i ljevici (marksist koji je kritizirao komunizam, nevjernik koji je imao istančani ukus za sveto, modernist i eksperimentator koji je utočište nalazio u tradiciji…), te osobito njegov otvoreni homoseksualizam. Art-kinu će ipak u fokusu biti njegovo kinematografsko djelo, čiji korijeni svakako počivaju u neorealizmu, ali ono je od početka bilo samosvojno te sklono simbolici, (auto)referencijalnosti i misaonom eksperimentu, zbog čega se redatelj jednim svojim dijelom stvaralaštva posvetio i filmskoj teoriji. Sâm film Pasolini je okarakterizirao kao ‘jezik koji je ispisala stvarnost’, dok je ispisujući kamerom svoje poetske filmove u njima, kako reče jedan filmolog, ‘pokušao pomiriti Krista, Marxa i Freuda«, navode iz Art-kina. U jednom intervjuu Pasolini je pak rekao: »Ma koliko sam se trudio, nikad nisam uspio pupčanom vrpcom povezati sakralno i profano«.

Pasolini je rođen 5. ožujka 1922. u Bologni. Jaka povezanost s majkom, podrijetlom Furlankom, te proučavanje romanske filologije usmjeravali su ga na furlanski dijalekt, na kojem je izrazio svoj delikatni i fantastični pjesnički svijet. U majčinu rodnome mjestu Casarsi, gdje se nastanio 1943. bježeći od mobilizacije, pokrenuo je književni časopis na furlanskome i 1945. osnovao Malu akademiju furlanskoga jezika. Godine 1947. pristupio je talijanskoj komunističkoj partiji, iz koje je izbačen dvije godine kasnije zbog optužbe za zavođenje maloljetnika, izgubivši i posao nastavnika.

Od 1950. godine živio je u Rimu, gdje je uređivao utjecajan časopis Officina. U svojim rimskim romanima »Besprizorni« i »Žestok život« opisivao je, koristeći se mjesnim dijalektom, »potproletarijat«, svijet lišen svake klasne svijesti. Uz dijalektalnu pisao je i poeziju na talijanskom jeziku, a u njegovu žanrovski iznimno raznovrsnom opusu još su i kazališna produkcija »Teatar«, putopis po Indiji, antologije dijalektalnoga pjesništva, pisma te književna kritika.

Iako su mnogi bili iznenađeni njegovim prelaskom iz književnosti na film, on se i kao filmski autor nastavio baviti profilima likova koji su zastupljeni i u njegovim romanima. Filmom se počeo baviti 1954. kao suradnik na scenarijima (F. Fellinija i M. Bologninija), a kao redatelj debitirao je 1961. godine. Tijekom 1960-ih i 1970-ih uslijedila su osebujna evociranja prošlosti te adaptacije klasičnih književnih djela. »Ptičice i ptičurine« su humorna drama za dvostruku glavnu ulogu u kojoj je glasoviti talijanski komičar Totò ovjenčan talijanskim Zlatnim globusom. »Kralj Edip« je uspješna adaptacija znamenite Sofoklove tragedije i prvi dio takozvanog »mitskog ciklusa« Pasolinijeva opusa. Napustivši realizam i religijske motive svojih prvih filmova, postupno se okrenuo tematici vezanoj za predklasičnu i klasičnu Grčku, njezinoj književnosti i mitologiji. Kroz opise antičkog i mitskog, uspostavio je odnos s tadašnjom društvenom stvarnošću, kritizirajući građansko društvo i njegovu neljudskost te izvana prikazujući i istražujući buržoasku kulturu.

Pasolini je pisao i fenomenološki i semiološki utemeljene tekstove iz područja teorije filma, u kojima govori o filmu kao temeljno realističkome mediju i »jeziku akcije«, ali istodobno i kao komunikaciji zasnovanoj na iracionalnim oniričkim mehanizmima. Osobito značajan za prirodu filmskog medija jest kadar-sekvenca, koji omogućuje da se prizor u svojoj prostorno-vremenskoj cjelovitosti sagleda s jedne točke u prostoru kao subjektivna vizija.

Infobox (Anterfile):
TEORIJE I MITOVI

Oko njegove tragedije tijekom proteklih desetljeća isplele su se brojne teorije. Nerazjašnjena nasilna smrt pridonijela je stvaranju mita o njegovu dosljednom životnom i umjetničkom antikonformizmu