Jelena Miholjević penje se na scenu MM Centra u Teatru &TD iz »podzemlja« foajea, širom razjapljenih usta, s pankerski natapiranom kosom, držeći pod ruku Deana Krivačića, odjevenog u ružičastu haljinicu nalik spavaćici naših baka i najjeftinije plastične smeđe natikače (kostimografija: Ana Mikulić). On se potom glasa zvukovima ljupkih, gakavih pačića; ona razumije njegov jezik i prijanja uz klavir smješten u stražnjem dijelu pozornice (glazba: Damir Šimunović), nastavljajući razgovor muziciranjem. Cirkusantsko tijelo Laure Čerina rasteže se u špagu, uvodeći u izvedbu elemente farsičnog cirkusiranja. Nikola Nedić javlja se ritmovima električne gitare, negodovanja, gnjeva, žalosti. Mali kor glumaca naizmjence govori rečenice Janka Polića Kamova iz zbirke »Novele i lakrdije« (1908.). O tome sâm Kamov zapisuje:

»Jer nije samo lakrdijaštvo u tome, da sluga uđe u ormar svoje drage, da ga tu nađe gospodar itd., nego ima još jedno lakrdijaštvo naše duševnosti, te netko doživi pravu duševnu metamorfozu obrijavši bradu ili trapeći se da radi izgubljene krune potroši pet kruna na napojnice.« Kritika iracionalnosti? Pohvala ludosti? Kamov ne idealizira ljudsku bijedu. Upravo suprotno: ne može se načuditi koliko se na samom dnu razmahala ljudska autodestruktivnost, licemjerje i potreba zataškavanja vlastitih pogrešaka. Glumci izvanredno lucidno grade glazbeno-dramsku izvedbu koja je i tragična, i komična i groteskna. Prelijeva se iz »čudovišnog« prema »začudnom« i opet natrag, stalno nas pitajući jesmo li mi isti takvi frikovi kakve gledamo pred sobom. Osjećamo i koliko su glumci krhki i neranjivi u isti mah. Krhki, jer nam se obraćaju glasovima onoga što je u njima čista intuicija i nesvjesno, a neranjivi zato što je najveća hrabrost pustiti nekoga u svoje snove. Primjerice, publiku.

Prostor fikcije

Scenski prostor s dva perzijska tepiha na koje su naslonjeni instrumenti, freske, jedne ljestve koje nikamo ne vode, ali ipak se nadrealistički penju uza stražnji zid pozornice… sve to čini atmosferu naplavina starog građanskog stana, ali i transvremenske halucinacije. Pred nama je (nepotpisan, pretpostavljamo redateljski vođen) scenografski prostor u kojemu je na vremešnu sliku bogorodice koja nježno grli svog sina dodana nova naljepnica »cirkus katastrofa«, a harmonika se svira samo »pumpanjem« njezina nagrešpanog tijela koje stvara vjetar. Opet, mjesto je puno detalja koji podsjećaju na Kamovljevu epohu i čak na Kamovljev jezični stil sudara visokog i niskog u »Lakrdijama«; na vašarski i kabaretski štih bijede i život na samom rubu prostitucije i prosjačenja.

Foto Luka Dubroja

A opet, mogli bismo uprizorenu estetiku dovesti i u vezu s filmovima Jima Jarmuscha. To je zapravo prostor fikcije, unutarnjih svjetova, u kojima se glumci susreću kao svojevrsni vremenski putnici. Svaki od njih ima svoju novelu koju će ispričati na mikrofon. Neki od njih fantastično pjevaju – kako u smislu precizne intonacije i kristalnoga glasa, tako i eksperimentalne džezerske melodioznosti (Jelena Miholjević); drugi potresno prenose gorke emocije poniženja, nesnalaženja, zagrižljivosti, otuđenja (Dean Krivačić i Nikola Nedić); a treći donose maske cirkuske »nasmiješene propasti« (Laura Čerina).

Izvrsno odabrana ekipa nosi predstavu kao »lijes« konvencija. Proza napisana u prvom licu funkcionira kao dramski monolog. Među glumcima nema boljih i lošijih, zaista je riječ o ugođenom ansamblu, što je zasigurno i redateljeva zasluga. Harjaček je ovom predstavom uvelike sazrio u autorskom smislu. Odmaknuo se od sigurnih zona i pronašao originalan i vizualni, i verbalni i akustički scenopis. Kamovljev svijet nepremostivih ljudskih nejednakosti, obrijanih brada koje se pretvaraju u avanture čiji se protagonisti nastoje što prije distancirati od proživljenih rizika, baš kao što se ne mogu upustiti ni u bilo kakve snažne emocije (recimo manjka im reakcija na smrt sestre) ili se gnušaju erosa koji se pojačava (ali i degradira) partnerskim davljenjem, a tu je i nesreća vlaka koja se pretvara u farsu »sretnog slučaja« odštete (pa čak i novog priželjkivanja »katastrofe«) – sve su to fragmenti Kamova koje Harjačekova predstava plasira kao paralelne arije. Ponovo, gubitništvo nije nimalo romantično (»vi jadniji od samog jada«, veli pisac). Prije bismo rekli da je zarazno očajno.

Lakrdijaštvo ili elegija?

Kamovljevi tekstovi danas zvuče kao egzistencijalistički ringišpil koji u razmaku od stotinu godina gorko ponavlja iste teme (potresa, prometnih nesreća, siromaštva, gladi, neizmjerno osjetljivih taština ljudskog dna), s time da mu cirkusko-glazbeni okvir pojačava tragičnost. Glumačko posezanje ne samo za kamovljevskom, nego i harmsovskom farsom (naglašenim momentima apsurda) također mijenja prvotni ton novela, dodajući im na crnilu i mukloj elegičnosti.

Foto Luka Dubroja

Pa ipak, to nije samo još jedna predstava o melankoličnom kraju svijeta. Njezina je privlačnost u dosezanju ogoljenosti ispovjedaonice, čiji šamanski performarns okreće publiku prema unutra, prema vlastitom cirkusu (u značenju: »to je ispao pravi cirkus«) ili privatnim točkama raspada i povreda. »Kamov, potres« zasigurno je najbolja adaptacija Kamova kojoj sam svjedočila nakon Brezovčeve predstave »Kamov, smrtopis« (prema tekstu Slobodana Šnajdera), pri čemu sigurno nije slučajno da se oba puta radilo o prevrednovateljskim mjuziklima. Kao da ovaj pisac priziva glazbenike, pa i slikare, a ne samo – u oba slučaja veoma jaku – glumačku riječ. Kao da je načelo koje treba za Kamova: novi ritam i zvuk, a ne suho izgovaranje napisanih tekstova. Da opet citiram iz stihova Janka Polića: lubanja (razum) mora prsnuti; Kamovu pogoduje dionizijska muzika.