Autorski projekt »Tri sestre, ja« Borisa Liješevića, premijerno izveden u HNK-u Ivana pl. Zajca, podsjetio nas je da je dramu »Tri sestre« Antona Pavloviča Čehova posljednji put Hrvatska drama imala na repertoaru 2011. godine – tada u režiji Eduarda Milera, a Olgu, Mašu i Irinu tada su igrale Tanja Smoje, Olga Pakalović i Jelena Lopatić. Glumci Hrvatske drame koji su sudjelovali u toj predstavi sada se u »Tri sestre, ja« referiraju na to prijašnje uprizorenje u kojem su tumačili neke druge uloge. Dok je Jelena Lopatić bila Irina, u novoj predstavi je Olga; Damir Orlić koji je sada Čebutikin prije je bio Kuligin, Denis Brižić glumio je Čebutikina, a u novoj je inscenaciji Kuligin i Ferapont.

Osobni iskazi glumaca

Tijekom procesa rada na predstavi »Tri sestre, ja« glumci i glumice su tako uključili i svoja sjećanja na ranije »Tri sestre« koja su se poput palimpsesta utisnula u njih, a na temeljima stare predstave sada je izgrađena nova. To je samo jedan od primjera kako su redatelj Boris Liješević i dramaturg Dimitrije Kokanov pristupili kanonskom Čehovljevu tekstu, u prijevodu Vladimira Gerića, na koji se oslanjaju i u svojoj predstavi, dodajući izvornom naslovu i ono »ja« koje naznačuje ich-formu odnosno glumačko pripovijedanje u prvom licu koje je nastalo u procesu proba. Ti glumački iskazi postali su integralni dio teksta, koji se zapravo nadograđuje na dramski tekst A. P. Čehova, proizlazeći iz njegovih likova i pojedinih motiva, na neki ih način raščlanjujući, pojašnjavajući i nadopunjavajući. Pritom iznošenje osobnih iskustava izvođača ne djeluje umjetno »nalijepljeno«, već kao svojevrsni dokumentaristički produžetak koji je nevidljivim »šavovima« utkan u Čehovljev predložak.

Foto Ana Križanec

Navest ćemo nekoliko primjera za to. Jelena Lopatić »izlazeći« iz uloge Olge referira se na prijašnju ulogu Irine; Olivera Baljak u svojem iskazu kaže da je maštala o tome da igra Mašu, ali joj se taj san nije ostvario, a sada tumači lik 80-godišnje starice, dadilje Anfise, o kojemu nikad nije maštala. Glumica Aleksandra Stojaković Olenjuk, koja u »Tri sestre, ja« tumači Nataliju Ivanovnu, suprugu Prozorova, u svojoj ispovijedi progovara o svojem podrijetlu, odnosno spoznaji da je Srpkinja u tadašnjem kontekstu hrvatskog društva, a prisjeća se i odrastanja na selu i svinje koju su imali (u predstavi će je utjeloviti Jelena Lopatić). Iz perspektive triju sestara, koje maštaju o tome da iz gubernijskog gradića odu u Moskvu, Natalija Ivanovna je »malograđanka« i provincijalka koja dominira njihovim bratom Prozorovim.

Budući da »Tri sestre« počinju Olginim spominjanjem oca koji je umro prije godinu dana, nekoliko glumaca u svojim iskazima dotaknut će se smrti vlastitih očeva. Jedan od najpotresnijih i najdojmljivijih dijelova predstave »Tri sestre, ja« je monolog glumice Sabine Salamon (koju rijetko imamo prilike vidjeti u predstavama »Zajca«), koja glumi podršku Veršinjinovoj ženi i sobaricu, ali i samu sebe upadanjem u pojedine prizore. Ispovijed Sabine Salamon nadovezuje se na ženu potpukovnika Veršinjina koja često pokušava samoubojstvo, »očito zato da zapapri mužu«. Salamon ukazuje da Veršinjinova žena kod Čehova ne postoji kao lik, samo se spominje, iznoseći pritom osobnu priču koja otvara pitanje dizanja ruke na sebe, uz važnu poruku emotivno odaslanu prema gledalištu da trebamo biti zahvalni što smo živi. Osobni iskazi glumaca Ane Marije Brđanović, koja je u ulozi Maše, i Denija Sankovića kao Veršinjina pak otvaraju pitanje prolaznosti, tretirajući vrijeme kao lik.

Foto Ana Križanec

Brisanje granica

U režijskom pristupu Borisa Liješevića brišu se granice između likova i glumaca, fikcije i stvarnosti, originalnog i nadopisanog teksta, no u samoj biti u predstavi »Tri sestre, ja« prisutna su sva obilježja karakteristična za Čehova – lajtmotivi, lirski monolozi, važnost podteksta, iznimno značenje pauza, zvučne kulise koje stvaraju ugođaje, nužnost autorovih opaski (didaskalija) koje upućuju na odgovarajuće oblikovanje scene, što je sve u funkciji stvaranja raspoloženja i temeljne atmosfere čežnje i sjete. Na početku predstave svi glumci izlaze na pozornicu, svaki sa svojom, različitom stolicom. I kreću Čehovljeve »Tri sestre«, koje Liješević dosljedno razvija kroz četiri čina, sa svim bitnim likovima i motivima ove drame, uključujući i motive maškara (uz glazbeni motiv »Can’t Take My Eyes Off You« prema redateljevom izboru, a u predstavi se koristi i pjesma »Ogledalo« Marija Joveva) i požara na početku trećeg čina.

U »ogoljelom« redateljsko-dramaturškom postupku gledateljima su vidljiva rasvjetna tijela i sve ono što se obično nalazi iza pozornice, a scenograf Igor Vasiljev naznačio je scenski prostor s nekoliko pomičnih drvenih kulisa s prozorom i vratima te detaljima pisaćeg stola, gitare i klavira (nadovezujući se na ispovijed glumice Nike Grbelja o sviranju klavira u djetinjstvu i evokacije pokojnog oca). Tu je i neizostavni samovar, koji Irina doživljava poput kakvog trofeja, a u jednom prizoru kuća/dom se gradi slaganjem stolica.

Kostimografkinja Marina Sremac odjenula je glumce u suvremenu, svakodnevnu odjeću, s pokojim detaljem vojnih odora likova vezanih uz vojsku. Važnost zvučnih kulisa kod Čehova naglašava glazba Damira Urbana, koja se oslanja na muški vokal i akustičnu gitaru (Luka Toman). I Urbanova glazba podcrtava temeljne ugođaje Čehovljevih »Triju sestara« – tihu čežnju za neostvarivim ljepotama i dalekom srećom koju simbolizira nedostižna Moskva. Kreiranju takva ozračja pridonosi i oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića, dok je suradnik za pokret Denes Döbrei (spomenimo koreografiranu izvedbu Olge u interpretaciji Jelene Lopatić, čiji plesni pokret dodatno izvlači na površinu Olgine emocije i njezin očaj zbog životarenja u provinciji).

Relacije prema suvremenosti

U predstavi »Tri sestre, ja« glumci i glumice ujedno su sukreatori teksta, a do izražaja dolazi i rad na glumačkim kreacijama u kojima se pretapaju Čehovljevi likovi i osobne priče samih glumaca. Rezultat je uprizorenje u kojemu praktički nema slabog glumačkog mjesta. Mario Jovev, koji svjedoči o tome kako je postao glumac, uvjerljiv je u ulozi od supruge potlačenog Prozorova. Upečatljiva je i Aleksandra Stojaković Olenjuk kao Natalija Ivanovna, a dirljivu ulogu Olge ostvarila je Jelena Lopatić, koja na kraju predstave izgovara ono čuveno: »Samo da znamo, samo da znamo!« (u nekim prijevodima: »Da nam je znati, da nam je znati!«). Ali u ovoj predstavi bez stvarnog završnog padanja zastora. Ulogu u crno odjevene Maše (prema uputi Čehova), emotivno uživljeno odigrala je Ana Marija Brđanović, a u ulozi nesretne Irine dojmljiva je Nika Grbelja. Denis Brižić, »glumac pred penzijom«, tumači Mašina muža, gimnazijskog profesora Kuligina te podvornika Feraponta, a Deni Sanković odličan je u ulozi Veršinjina. Baruna, poručnika Tuzenbaha igra Jasmin Mekić, u ulozi Saljonija je Petar Baljak, dok je u ulogu vojnog liječnika Čebutikina povratnik u Hrvatsku dramu Damir Orlić unio i dozu komičnosti. Staricu Anfisu ekspresivno je utjelovila Olivera Baljak, povezujući temu starosti sa sudbinom umirovljenih glumaca. Sabina Salamon posebno je dirnula svojom intimnom ispovijedi.

Oslanjajući se na Čehovljevu dramu iz 1900. godine, predstava »Tri sestre, ja« zapravo govori o nama danas, o našim nadama i snovima o nekoj dalekoj Moskvi koji vjerojatno nikad neće biti ostvareni. Relaciju prema suvremenosti predstava uspostavlja i pričom o emigrantu iz Afganistana, jednom od mnogih koje je rat prisilio na odlazak iz doma. Ovom predstavom Olga, Maša i Irina postaju naše suvremenice, navodeći i gledatelje na razmišljanje o njihovim životima. Jedina primjedba je na samo trajanje predstave od gotovo tri sata, jer određenog prostora za kraćenja ima.