Najtežih je prvih sto – posve ravnodušno će stara mati. Dovoljno je bilo pitati kako je da bi u najboljem maniru svih svojih predaka, od stoljeća sedmog naovamo, poručila da je »nikad bolje« i da joj je svega dosta. Na trenutak se činilo i duhovito, ali samo na trenutak. Na drugu dotjeralo je misli sve tamo negdje do nedjelje navečer kada je prst na daljinskom ničim izazvan pritisnuo dugme što vodi na onaj informativni HRT4. A tamo premijer u radijskom koliko i televizijskom Intervju tjedna.

I baš kao da nema drugih nekih medikamenata, preparata, načina da se čovjek natjera na dobar san, odgledalo se i odslušalo skoro sve što je premijer imao za kazati. Noć je, dakako, štošta izbrisala, nešto se nije baš ni razumjelo posve, u mnogošto se nije povjerovalo, bilo je i toga što je zvučalo iskreno i obećavajuće, ali ako se išta zapamtilo onda je to premijerova podjela hrvatskoga življa u tri grupe. Prva je ona koja živi iznimno dobro, druga je ona koja živi sasvim pristojno, ali stalno grinta, ili njurga i nešto se žali, a treća je ona koja živi loše i put koje su usmjerena sva nastojanja ove vlade da im bude bolje. Nije možda sve od riječi do riječi memorirano, ali smisao je taj. Ona koja veli da je prvih sto najteže je grintavica obična! I sin joj je njurgalo! A ni unučad joj nisu ništa bolja!

Bilo kako bilo, premijerovo rangiranje, izgovoreno onako usput, dade čovjeku misliti. Što to tu nazovi srednju klasu, u kojoj stupanj kukanja garant ovisi o tome jesu li pripadnik niže srednje ili više srednje klase, tjera na to iskazivanje nezadovoljstva!? Muči li ih pogled na društvo što je bogato, ili muka što su im za petama ovi koji žive na rubu!? Moglo bi biti svašta.

Na vrhu tako, tamo gdje brige nema, primjerice Martina Dalić. Bivšu ministricu financija teško je, pače nemoguće, zaboraviti. Ako čovjek to i pokuša eto nje da nas na sebe podsjeti. Tvrtka koju vodi posluje sjajno i tu se nema što njurgati. Dionice takve tvrtke vrijede poprilično i tu se nema što prigovarati. Kamo sreće da svi radimo u sjajnim tvrtkama lijepih dionica i da se imamo čime ponositi kad smo već u svoje kolektive utkali dio sebe. Ali, imaju uspješni gospodarstvenici ili gospodarstvenice u nas često naviku uljuljkati se, opustiti posve, zaboraviti na javnost, moral, obaveze. Tako to bude kad se živi život koji je dobar i koji ne nudi razloga za grintanje. U slučaju bivše ministrice dogodilo se da je kupila dionice vlastite tvrtke koji dan prije objave financijskih rezultata. A nije smjela. Jer je u Upravi. Nije tih dionica puno, ali nije smjela. Jer je u Upravi. Kaže, zabunila se. Dogodi se. Pa će sada sve što od prodaje dionica bude dobit darovati u humanitarne svrhe. Samo, kog’ briga!? Kad ih nije smjela kupovati i kad je, kako to kažu stručnjaci i oni kojima je do toga stalo, narušila povjerenje tržišta. Lako, naime, što se Dalić zabunila, lako što će sve to u humanitarne svrhe, ali kad osoba na takvoj poziciji krene u kupovinu pa još prije nego smije, to je taman divan hint svim zainteresiranim igračima da krenu istim putem. Od toga Ameri svako malo snime film. U nas se neće snimiti ništa. Jer, na vrhu nema grintanja, a ovo grintanje iz sredine slaba je dometa.

Ponoviti valja da se nije činilo kako premijer išta zla misli kad je spomenuo grintanje. Problem je međutim što se u onoj višoj srednjoj grupi stislo i nešto svijeta što cijeloga života misli da mu je mjesto stepenicu više, ali nikako da se među odabrane dobace. Njima grintavci samo kvare životno poslanje, idu im na živce, smetaju u napretku dok upiru prstom u slabosti kojekakve. Pa bi ih se riješili. Silom, dakako, jer ‘milom’ predugo traje i tko zna kakve će rezultate dati. Domagoj Tončinić. Tako se zove dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu. On je svoj bijeg iz sredine odlučio ubrzati i to tako što je suspendirao troje ‘svojih’ studenata te ih predao na milost i nemilost akademskom Stegovnom sudu. Njih troje je odabrao među njih više desetaka da im zagorča život iz samo njemu znanih razloga. Njih troje bi, valjda, trebali služiti za primjer, pa da i drugi znaju što ih čeka odluče li se u ruke uzeti zviždaljke i bubnjeve. Jer, za to su tuženi i suspendirani, zato što su zajedno s kolegama bubnjali i puhali u zviždaljku u znak protesta zbog najave da će fakultet naplaćivati participacije apsolventima. Studenti su protestirali onako kako svuda na svijetu protestiraju, barem u društvima što njeguju demokraciju i skrbe o tome da nam je društvo zdravo.

No, njihovo muziciranje na sjednici Fakultetskog vijeće dekan je ocijenio nasilnim činom i teškom povredom. Povredom čega, osim možda bubnjića, makar u par stotina kvadrata to malo bubnjanja ni nježnije neke bubnjiće oštetiti jamačno ne mogu!? Prije će biti da nije dekana zabolio bubnjić već ranjeni ego. Činjenica da eto ima mladosti koja se usudila izreći svoje mišljenje o nečem što im je od važnosti i što ih se itekako tiče. Bubnjala je mladost koja je naivno mislila da je Filozofski fakultet, onaj o čijim blokadama su i filmovi snimani, mjesto na kojem se bubnjati uvijek moglo i uvijek će se moći. Gdje samo nestade temeljno pravo na prosvjed i i slobodu izražavanja!? Da sve bude tim gore među troje odabranih i studentica savršenog prosjeka ocjena. Jedna suspenzija, kakve nije bilo valjda od ‘71., šutnula ju je među one za koje dekan vjeruje da nemaju pravo ni na grintanje, grintanje koje ima samo jednu namjeru pokušati učiniti ovaj svijet bolji, kroz dijalog dakako makar se za pravo na dijalog borili i bubnjevima i zviždaljkama. Potez pera i adio ikakvo pravo osim onog da se sagne glavu.

Uvriježilo se to drljanje bilo perom, bilo sprejom, bilo bojom kojekuda. Samo što nam se nije počelo govoriti da je to novo neko normalno. Dade se, naime, povući posve lijepa paralela između potpisa na odluku o suspenziji troje studenata i škrabanja po zidu kuće u kojoj stanuje književnik i novinar Jurica Pavičić. Namjere su slične, pokušati nekom začepiti usta, premda je dekan, valja biti iskren, to makar odradio imenom i prezimenom. Na zidu kuće Pavičića i prozivka da je komunjara, i sramotna prijetnja, i prekrižena strelica koja vodi ulijevo valjda da ne bude zabune. Anonimno sve, dakako. Zašto!? Jer čovjek dobro radi svoj posao, jer secira tekstovima ovo društvo tamo gdje treba ne bi li sutra bilo bolje, jer piše romane koji su dobri i koje probrana europska čitalačka publika voli čitati, jer mu se ne sviđa potreba da se bude u krdu samo zato što je u krdu toplo. Pa je trebalo dekorirati zid prijetnjom tako da mora nanovo objašnjavati autoru grafita tko je taj među nama koji je onomad bio gorljiva komunjara da bi danas bio gorljivi desničar, onako kako suspendirana studentica mora objašnjavati zašto je bubnjala i zašto se bubnjati mora. Išaran zid Pavičić je morao prefarbati sam. Tako su mu iz grada poručili, umjesto da je gradonačelnik Splita navratio osobno, uzeo pinel u ruku i makar simbolički odaslao poruku svima koji zazivaju kraj demokracije makar kakve. Zato se i dekanima može što im se hoće. Zato oni na vrhu mogu zabunom kupiti dionice kad ne treba. Samo, ovih što grintaju sve je više koliko god da dobro živjeli. Jer, nije sve ni u pari, ima nešto i obrazu.

Najtežih je prvih sto – posve ravnodušno će stara mati. Dovoljno je bilo pitati kako je da bi u najboljem maniru svih svojih predaka, od stoljeća sedmog naovamo, poručila da je ‘nikad bolje’ i da joj je svega dosta. Grintavica obična? Prije će biti da je humor neki kad već kažu da tih drugih sto svega nevaljanog nestaje. Svidjela bi se ova njena garant i pokojnom papa Franji koji je onomad promovirao onu ‘zabranjeno kukanje’. Znao je on da kukanje i grintanje nisu isto, da razliku između kukanja i drugarske kritike te prava na mišljenje i ne spominjemo. U nas tu razliku neki nikako da shvate dok hodaju naokolo sa sprejem u rukama, ako već ne potpisuju sulude dekrete.