Rithy Panh je jedan od redatelja koji je pomogao da se nanovo izgradi kambodžanska kinematografija koja je bila u totalnom kolapsu nakon vladavine Crvenih Kmera, a njegov film »Rice People« iz 1994. bio je prvi kambodžanski film poslan za Oscar. Na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu prikazan je njegov zadnji film »Rendez-vous avec Pol Pot« koji se kao i ostali njegovi filmovi bavi bolnim sjećanjima koje je za sobom ostavila monstruozna vladavina Crvenih Kmera, koju je i on sam proživio, a njegova vlastita životna priča nadmašuje svaku filmsku. Njegovo djetinjstvo drastično je prekinuto kada mu je bilo jedanaest godina kad je njegova obitelj protjerana iz Phnom Penha u jedan od radnih logora u ruralnom području. Njegov otac je bio učitelj i radio je u Ministarstvu za obrazovanje, a ideologija Crvenih Kmera je bila da se riješe svih obrazovanih ljudi. Nakon četiri godine, kada su svi iz njegove obitelji poumirali, on je uspio pobjeći, prvo u Tajland i nakon toga u Francusku. U Parizu se upisao u školu za stolara, a onda mu je igrom slučaja u ruke došla kamera. Završio je Institut za napredne filmske studije, prve filmove napravio je u Francuskoj, a 1990. godine vratio se u Kambodžu.

Rithy Panh je ove godine predsjedavao internacionalnim žirijem 78. Locarno Film Festivala, gdje smo ga i imali priliku sresti i s njim nakratko porazgovarati.

Film o zločincu

U dokumentarcu »Duch, le maitre des forges de l’enfer« (»Duch, gospodar kovačnica pakla«) dali ste priliku zločincu Kangu Keku Iewu, šefu zloglasnog zatvora S-21 čiji je nadimak bio Duch, da ispriča svoju verziju događaja. Kako vam je uopće uspjelo napraviti taj film i zašto ste imali tu potrebu?

– Bilo je vrlo teško. Prvo, uopće sresti nekoga poput njega, jednog od najomraženijih ubojica, koji je istovremeno samo ljudsko biće kao vi i ja, koji je bio vrlo pametan i obrazovan i koji se svega sjećao do u najmanjeg detalja. Bilo je vrlo komplicirano imati ga pred sobom mjesecima, za vrijeme snimanja koje je s prekidima trajalo dvije godine. Ponekad mi nije ni izgledadalo kao da radimo film, već je to, na neki način, bila moja konstantna borba s njim da dođem do istine o totalitarnom režimu, samom činu ubijanja, što je za nekoga tko je etablirao metodologiju ubijanja humanost i empatija, koji nakon svega vjeruje u Boga. Nisam radio film s predumišljajem i nije se radilo o tome tko će biti pobjednik ili gubitnik. Ja sam osobno nakon svega bio vrlo slomljen, no bilo mi je jako važno da napravim taj film o čovjeku koji je ubijao članove obitelji, prijatelje i mnoge nevine ljude, a bio je Kambodžanac kao i ja. Još uvijek mi nije jasno kako jedna takva ideologija može apsorbirati nečiji mozak. Toliko mnogo pitanja na koja nemam odgovor.

Kako ste se osjećali biti pored njega?

– Ponekad je bilo vrlo čudno. U početku mi je trebalo vremena da nađem odgovarajuću reakciju na njegovo ponašanje i da stvorim odgovarajuću distancu kako fizičku, tako i mentalnu. Budući da sam sâm operirao kamerom, ponekad sam mu bio tako blizu da sam osjećao njegov dah. Svi iz ekipe su mi govorili da odustanem. Znao sam da on ima startegiju, što ja kao redatelj nisam imao jer meni nije bio cilj manipulacija. No, zanimljivo je kako je njemu sve bilo normalno, jer ako laž ponavljate tisuću puta, godinu za godinom, na kraju laž za vas postaje istina koja prerasta u ideologiju i dogmu. Ipak svakoj ideologiji može se naći slaba strana, a film je magično sredstvo i montaža mi je pomogla da demantiram svaku njegovu laž. Jednom prilikom mi je rekao: »Gospodine Panh«, uvijek me je oslovljavao s gospodine, »Mi ćemo na kraju pronaći istinu.« Ja sam mu samo rekao: »Možda, ali trebate znati da kao prvo mi nismo na istoj strani, i drugo ja sam taj koji kontrolira final cut. Uz pomoć montaže uvijek mogu umetnuti dokaz dok vi govorite i dokazati kada lažete.« Pitao sam ga je li vidio neki od mojih filmova, odgovorio je da je, a ja sam mu kazao: »Onda znate kakvu vrstu filmova radim.«

Cannes Film Festival

Jedan od razloga što sam želio napraviti ovaj film s njim je također taj da kada sam radio na filmu »S-21: The Khmer Rouge killing machine« nisam mogao doći do njega jer mi odgovorni nisu htjeli dati dozvolu da ga sretnem pa sam mu rekao: »Napravio sam film o vama bez ikakvih konzultacija, a vi sada imate priliku iskazati koliko je moja slika o vama pogrešna.« Snimanje ovog filma sam završio prije nego je započeo sudski proces protiv njega, jer nakon što je donesena presuda samo mi je rekao da me više ne želi vidjeti.

Vladavina Crvenih Kmera

Koliko se u Kambodži danas osjećaju posljedice tragedije uvjetovane vladavinom Crvenih Kmera?

– Mlade generacije žele znati o tome, ali njihovi roditelji ne pričaju o tome. Smatram da je edukacija vrlo važna, radilo se o glorificiranoj ili tragičnoj prošlosti. Mi, umjetnici, ne možemo promijeniti mnogo toga, mi samo pokušavamo, onima koji to žele, dati neku vrstu mogućnosti da nešto saznaju i nauče. Ne vjerujem da film ili bilo koja druga umjetnost može promijeniti svijet, jer nakon vladavine Crvenih Kmera o tome je napravljeno mnogo filmova, no genocid se provodi bez prestanka u raznim dijelovima svijeta. Ipak, vjerujem u edukaciju, diskusiju i zajednička sjećanja, pa sam stoga u Phnom Penhu osnovao Bophana centar, gdje tko god želi može doći i saznati mnogo o periodu u kojem su vladali Crveni Kmeri. Mi nikoga ne tjeramo da se na to prisjeća, jer i ja osobno mislim da je zaborav također vrlina, dobro je ako se bolna sjećanja mogu zaboraviti. Ponekad razmišljam o tome je li zaista potrebno graditi spomen-obilježja ili bi bilo bolje ostaviti vremenu da izliječi rane. Povijest se ne može izbrisati, ali je li nam doista potrebno stalno prisjećanje na bol i patnju, koja na, neki način, također, izaziva osjećaj krivnje u novim generacijama. Nakon rata treba doći i vrijeme prepuštanja zaboravu.

Bophana centar je nazvan po stvarnoj osobi o kojoj ste također napravili film »Bophana, une tragédie cambodgienne«. Tko je bila Bophana?

– Bophana je bila žena koju su mučili i ubili u zatvoru S-21, gdje je Duch bio šef. Njezin suprug Sitha je bio mladi revolucionar koji se borio za pravdu priključivši se komunističkom pokretu otpora Crvenih Kmera koji su se 60-ih godina borili protiv korumpiranog režima Lon Nola. On je s drugovima otišao u šumu, a ona je ostala u gradu. No, kada su Kmeri s Pol Potom preuzeli vlast ona je, kao i ostali obrazovani ljudi deportirana iz Phnom Penha na selo i oni su izgubili kontakt. Međutim, on ju je uspio pronaći i počeli su se dopisivati. To su bila vrlo romantična pisma s citatima iz slavnih literarnih djela, no jednog dana Kmeri su našli njegova pisma i oboje su završili u zatvoru. Duch je poznavao Bophanu, jer su dolazili iz istog kraja i on je poslao vojnike da je uhapse i on je naredio da je mjesecima muče u zatvoru. Bophana je pod torturom rekla sve što su htjeli od nje čuti, ali jednu stvar nije udovoljila Duchu. Naime, uvijek je pisala latinskim slovima, a ne kmerskim slovima, a to je za Kmere značilo da si imperijalist. To je bio jedini otpor koji je ona mogla pružiti i ja je zbog toga poštujem, a njihova ljubavna priča će zauvijek živjeti kroz naš centar.

IMDB

Rad na filmu

Što je vas, ustvari, privuklo da se počnete baviti filmom?

– Glavni razlog je moja potreba i želja da nešto ispričam. Pokušao sam to i glazbom i slikanjem koje jako volim, no s filmom sam zaista imao sreće. Sve se dogodilo sasvim slučajno, ali sam vrlo zahvalan zbog toga. Nikada nisam mogao filmom ispričati vlastitu priču, no sve moje priče su tužne jer su formirane onim što sam proživio, a ponekad osjećam kao da bi to mogla biti priča o meni. Za mene je rad na filmu način da ostanem u vezi sa svojom prošlošću. Kad sam bio dječak, imali smo susjeda koji je snimao filmove, nešto poput indijskih filmova s mnogo plesa i za mene je to bilo magično, pa me film vratio u moje djetinjstvo. Mislim da se umjetnik mora ponekad vratiti u djetinjstvo kako bi u onome što radi našao neku vrstu poezije, jer nema dobre priče bez poezije. Kada radim film, čak i dokumentarni, pokušavam biti vrlo kreativan i pronaći filmsku formu i jezik koji nabolje odgovaraju priči. Ja nisam ni filozof, ni povjesničar, ali vjerujem da film ima mogućnost zacjeljivanja rana. Znam da film ne može promijeniti svijet, no ipak mi daje mogućnost da nešto učinim, možda da otvorim nečije srce. Umjetnost ima tu sposobnost da u vama nešto promijeni. Mi se svi moramo mijenjati na bolje, a sitnica može izazvati veliku promjenu.

Prve filmove snimili ste u Francuskoj, a onda ste se odlučili vratiti u Kambodžu. Zašto ste osjećali da se morate vratiti kući?

– Jednostavno, bilo je vrijeme da se vratim. Kada želite raditi film ne radi se samo o vama, a ako želite raditi filmove o svojoj zemlji, a nemate oko sebe ljude koji govore vaš jezik, sve je vrlo teško. Napravio sam nekoliko dobrih filmova s francuskim ekipama i mnogo sam naučio od njih, no onda sam shvatio da mi treba mnogo više nego samo dobri tehničari i snimatelji. Ja sam trebao svoju zemlju, svoju povijest i svoje ljude. Više nisam mogao biti sam. U Kambodži sam educirao velik broj filmskih radnika i osnovao sam Kambodžansku komisiju za film. Sve to nije bila samo jedna ideja već velik posao kako bi se nanovo izgradila filmska industrija, a da bi se to ostvarilo morao sam biti u Kambodži.

Vaš film »Rice People« je 1994. bio prvi kambodžanski film poslan za Oscar, a dvadeset godina kasnije »Missing Picture« nominiran je za Oscar. Imate li u planu novi film koji bi vam konačno donio nagradu Oscar?

– Ne, to je sve igra slučaja. Film »Rice People« bio je također prvi kambodžanski film uvršten u natjecateljski program Filmskog festivala u Cannesu. Tim filmom sam želio odati počast seljacima koji uzgajaju rižu, ujedno i mojima djedu i baki koji su također to radili. Uzgajati rižu je vrlo težak posao, a jede se vrlo brzo. Ja ne čekam na Oscar, ali naravno da je svaka nagrada dobra; to znači da se film gleda i da može dirnuti ljude bilo gdje u svijetu, a to je ono što mene čini sretnim.

Suradnik Angeline Jolie

Bili ste producent na filmu »First They Killed My Father« koji je režirala Angelina Jolie. Jeste li zadovoljni s onim što je učinila?

– Da, jesam. Film je vrijedan gledanja i sigurno će veći broj ljudi gledati njezin film nego moje filmove. Usput, taj se film još uvijek može pogledati na Neflixu. Mislim da je ona svjesna moći koju ima kao velika filmska zvijezda, a budući da ima kambodžansko državljanstvo, koje je uzela nakon što je posvojila sina Maxa, mislim da je dobro da je željela snimiti taj film i smatram da je napravila vrlo iskren i vrijedan film. Ja osobno ne bih bio u stanju napraviti taj film jer priča je za mene preosobna, no ja sam imao u nju potpuno povjerenje, a i ona je meni vjerovala. Pokušao sam joj osigurati sve što je bilo potrebno. Ako sam primijetio da su neki detalji pogrešni o tome sam je informirao, no inače se nisam miješao u njezin posao. Moj posao je bio da je zaštitim, u tom smislu da joj kao redateljici osiguram slobodu u radu onoga što je htjela ostvariti.