Samo desetak dana prije nego što se u Novom Sadu očekuju masovni prosvjedi protiv vlasti Aleksandra Vučića, Europski parlament donosi dosad najžešću rezoluciju kojom kritizira njegov režim. Naizgled, čin je to odlučne obrane demokratskih vrijednosti na kojima je EU utemeljen. U stvarnosti, možda tek samo još jedan dokaz da EU sasvim ne zna što raditi ne samo sa Srbijom, nego i s cijelom jugoistočnom Europom.

Jer dok Europski parlament, još uvijek najslabija središnja institucija EU-a bez stvarne moći, maše rezolucijama i traži apstraktnu političku odgovornost za grubo tretiranje pobunjenih srpskih studenata, Europska komisija, koja barem formalno zaista vodi vanjsku politiku EU-a, istovremeno i dalje surađuje s Vučićevom vlasti gotovo kao da se ništa sporno ne događa. Uz to, ključne članice EU-a, prije svega Njemačka i Francuska, nikada nisu ni skrivale simpatije prema Vučiću kao svojevrsnom stabilokratu koji sporo, ali ipak ustrajno vuče Srbiju iz ruskog zagrljaja. Ali tako pažljivo da to sami Srbi nikako ne smiju primijetiti. A usto širom otvara vrata njihovim tvrtkama za velike poslove u Srbiji.

A ni Sjedinjene Američke Države nisu digle ruke od Vučića. Već su bili počeli veliki studentski prosvjedi kada je veleposlanik SAD-a Christopher Hill, inače Bidenov kadar, javno rekao da Vučić vodi zemlju u dobrom smjeru. Slično je izjavio i Trumpov čovjek za posebne međunarodne zadatke Richard Grenel.

Tako da kritike Europskog parlamenta djeluju više kao moralna poza nego kao stvarna politika. U njihovoj Rezoluciji Vučić jest autokrat. Ali za njihove kolege u Komisiji i zemljama članicama očito jako korisni autokrat. Sve dok surađuje na pitanjima Kosova, migracija i slanja velikih količina oružja Ukrajini.

S druge strane, ni studentski prosvjedi nisu baš nenasilni. I među Vučićevim protivnicima ima onih koji prizivaju kaos, a ne demokraciju, i koji bi vlast mijenjali silom, a ne izborima. Pa ipak, gotovo sav fokus europske kritike pada isključivo na Vučića, kao da su njegovi oponenti apriorno nositelji napretka i zapadnih vrijednosti. Što mnogi baš i nisu.

Usto, a to je baš onaj naopasniji dio studentskih prosvjeda, nitko, ali baš nitko, čini se možda ni oni sami, ne zna što oni zaista žele napraviti od Srbije. Ne postoje nikakve naznake kako bi ta zemlja izgledala kada bi studenti zaista uspjeli srušiti Vučića. Osim najapstraktnijih najava o modernoj i nekorumpiranoj Srbiji, nitko ne zna kako bi to moglo izgledati. Tim više što se za predsjedničkog kandidata studenata gura profesor Milo Lompar koji je, s jedne strane, ajde recimo to tako da bude jednostavnije, tvrdi srpski nacionalist, a s druge osoba bez ikakvih operativnih političkih sposobnosti. Koja uza sve to u parlamentu i ne bi imala stranku koja bi ga podržavala. Nije ovo situacija identična onoj iz 2000. kada je srpska oporba predvođena Zoranom Đinđićem i Vojislavom Koštunicom više-manje jasno davala do znanja što će napraviti nakon što sruši Slobodana Miloševića.

Posebnu dozu stvarnosti gubi i dio hrvatskih komentatora koji, bez stvarnog razumijevanja Srbije, zamišljaju da će studentski pokreti ili neka nova beogradska jesen preko noći transformirati zemlju u modernu europsku demokraciju. To je romantična budalaština. Srbija nije isto što i Istočni Berlin 1989. – niti u političkoj kulturi, niti u međunarodnim okolnostima. Vučićev režim, koliko god bio autoritativan, i dalje uživa široku podršku birača, uključujući i mnoge koji ne žele povratak na kaos devedesetih ni eksperiment bez garancija. Nije stoga baš ni do kraja nemoguć ishod da studenti zaista uspiju natjerarati Vučića da raspiše izbore. I da on na njima pobijedi. Vučić iz 2025. ipak nije Milošević 2000. Zato bi EU, a osobito oni u Hrvatskoj koji se bave Srbijom iz moralne udobnosti, trebali prestati s lažnim narativima. Ako žele promjene, neka ih traže realno i dosljedno.

Jer od praznih rezolucija i infantilnih snova nema ni Srbije bez Vučića, ni Europe s kredibilitetom.

Mada je veliko pitanje i to kakva bi to zaista bila Srbija nakon Vučića. Povijest upućuje na to da je lako moguće da bi oni koji bi ga naslijedili bili rigidni kao što je bio i on.