Rođen uz Mozartovu sonatu koju je svirao njegov otac, Valentin Egel kao da je od prvog daha bio predodređen za glazbu. Danas, tridesetogodišnji njemački dirigent s hrvatskom adresom jedan je od najzaposlenijih i najzanimljivijih glazbenih umjetnika na domaćoj sceni. Praunuk slavnog pijanista Wilhelma Kempffa, Egel je odrastao okružen glazbom, u velikoj obitelji u kojoj su note bile svakodnevni jezik. Nakon što je studirao dirigiranje u Weimaru i osvojio prvu nagradu na prestižnom Međunarodnom natjecanju mladih dirigenata Lovro von Matačić u Zagrebu 2019., njegova karijera krenula je uzlaznom putanjom. Od 2020. stalno je angažiran kao prvi dirigent Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, a istodobno gostuje diljem Europe i Azije. Iako vodi orkestre s preciznošću i energijom koja osvaja, iza njegove smirene pojave krije se djetinje oduševljenje glazbom – ono isto s kojim je, kao dječak, učio prve tonove na starom obiteljskom Steinwayu.

Riječka publika nedavno je uživala u Verdijevom “Nabuccu”, izvedenom u sklopu obilježavanja 140. obljetnice zgrade Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Glazbeni ugođaj u istom tonu nastavlja se i početkom studenoga, kada će povodom blagdana Svih svetih biti izveden Verdijev “Requiem”. U prosincu pak slijedi nova poslastica – opera “Ivica i Marica”, namijenjena i djeci i odraslima.

MILJENIK VERDI

Nedavno ste izveli Verdijev “Nabucco”, a za blagdan Svih svetih pripremate “Requiem”. Što vas posebno privlači Verdijevoj glazbi?

– “Requiem” je na mojoj “listi želja” otkad sam ga prvi put čuo na koncertu kao mladi tinejdžer. To je jedno od djela koje je na mene snažno utjecalo, jedan od razloga zašto sam postao glazbenik. Izvesti to u Rijeci s našim orkestrom, zborom, kvartetom vrhunskih solista i zborom HRT-a definitivno je jedan od mojih osobnih vrhunaca cijele godine. To je iznimno duboka glazba, ispunjena tugom i žalosti, toplim osjećajem nade i ljepotom odavanja počasti onima koji su nas napustili. Ispunjena je jednim najuzbudljivijih trenutaka klasične glazbe koje poznajem. Verdi je bez sumnje jedan od najvažnijih skladatelja svih i definitivno miljenik riječke publike te jedan od temelja našeg repertoara. Uostalom, kazalište je otvoreno njegovom “Aidom” i nalazi se u Verdijevoj ulici. Ponosan sam što sam već dirigirao popriličan broj njegovih remek-djela u našem kazalištu. “Nabucco” je bio veliko zadovoljstvo uvježbavati i izvoditi i iznimno sam sretan što će 26. studenog biti još jedna predstava.

Nakon monumentalnog “Requiema”, dirigirat ćete dječjom operom “Ivica i Marica”. Koliko je drugačije pripremiti operu namijenjenu djeci i obiteljima?

Foto Ana Križanec

– U tome i nema velike razlike, jer obje zahtijevaju moju potpuno predanu pripremu. Već smo započeli s probama “Ivice i Marice”, partitura je dragulj njemačkog opernog repertoara. Izvest ćemo je u hrvatskom prijevodu. Želja nam je da ova produkcija bude predstava za cijelu obitelj, od najmlađih do najstarijih. Radnja je slojevita i može se promatrati i iz dječje perspektive i iz perspektive odraslih. Glazba kombinira narodne melodije koje su i ovdje poznate, što sam provjerio, a istodobno ima bujnu kasnoromantičnu orkestralnu partituru. Humperdinck je bio asistent Richardu Wagneru, skladao je nekoliko taktova “Parsifala” koji se i danas izvode. U “Ivici i Marici” pokazuje svoje nevjerojatno umijeće, kao i svoj humorističan pristup glazbi. Zaljubljen sam u ovu partituru i jedva čekam premijeru ove produkcije!

VELIKA INSPIRACIJA

Što vas najviše inspirira u radu s ansamblom Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci i kako biste opisali riječku publiku?

– Najviše me inspiriraju ljudi, primjerice klavirski pratitelj ili producenti i inspicijenti, koji svaki dan nastavljaju držeći sve i sva na okupu, unatoč ponekad teškim okolnostima i često čineći nemoguće. Isto tako vidjeti glazbenike u orkestru, zboru i ansamblu solista koji uvijek glazbu stavljaju na prvo mjesto. Bez obzira na trenutačne prepreke koje treba prevladati, probleme koje treba riješiti. Postoje glazbenici, kojih je mnogo, koji će uvijek ostaviti sve po strani kad počnu probe ili predstave. Osim toga, raditi svaki dan u fenomenalnoj zgradi poput naše, velika je inspiracija, to je znamenitost grada i mjesto koje odiše poviješću. Iskreno se nadam da će zgrada ubrzo dobiti generalnu obnovu, jer je na mnogim mjestima vidljivo koliko je takva investicija zakasnila. Volim našu riječku publiku. To je publika koja zna što najviše voli, ali koja je istovremeno i dalje znatiželjna o novom repertoaru. Cijenim prilike za izravan kontakt s publikom nakon predstava, na našim novo uvedenim brunchevima ili u programu informiranja javnosti, Zajc u vašem kvartu itd. Osjećam da su mnogi naši posjetitelji vrlo uključeni i informirani o razvoju kazališta u prošlosti i budućim izgledima institucije, a to je upravo ono što našem kazalištu treba. Ljudi nas moraju smatrati kulturnim srcem grada i regije.

Pridružili ste se Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci vrlo mladi sa samo 26 godina. Kako ste se prilagodili ulozi glavnog dirigenta?

– Zauvijek ću biti zahvalan na povjerenju koje su mi tada ukazali i uprava i orkestar u mojoj relativno mladoj dobi. Nadam se i da je moj rad pridonio razvoju kazališta. Ponosan sam na ansamble opere, soliste, zbor pod vodstvom Mattea Salveminija i naravno orkestar. Za mene osobno, godine su igrale ulogu samo u smislu što sam bio svjestan da imam sreće što mi je u ranoj dobi dana odgovornost koja mi je prirodno omogućila i nastavlja omogućavati naučiti mnogo toga što se može naučiti samo radom.

Foto Dražen Šokčević

UNIVERZALNI JEZIK

Dirigirali ste diljem Europe i Azije. Što ste otkrili o sebi, o glazbi, kroz ta putovanja?

– Možda će ovo zvučati kičasto, ali putovanja i stvaranje glazbe na mnogim različitim krajevima svijeta iznova su mi pokazali da je glazba univerzalni jezik koji ujedinjuje ljude odakle god dolazili. Kroz glazbu se povezujemo s ljudima s kojima nismo progovorili ni riječ. Nikada neću zaboraviti osjećaj koji me obuzeo kada sam dirigirao “Madama Butterfly” u Bangkoku i odjednom sam postao svjestan koliko je nevjerojatno izvoditi ovo djelo tamo i osjećati se povezano s divnim ljudima koje sam upoznao samo nekoliko dana ranije i koje vjerojatno nikada ne bih upoznao da nije bilo glazbe.

Blisko ste surađivali s Ivom Pogorelićem. Kakvo je bilo to iskustvo i što ste iz njega ponijeli?

– Bilo je prekrasno. Njegova prisutnost u kazalištu u Rijeci prošle godine imala je veličanstven utjecaj. Probe su bile fascinantan proces i uzdigle su sve uključene. Donio je nevjerojatan fokus stvaranju glazbe. Toliko sam naučio u tih nekoliko dana i istinski se osjećam blagoslovljenim što sam radio s njim tamo i ponovno ove godine u Dubrovniku.

Postoji li koncert ili predstava koju biste izdvojili kao prekretnicu u svojoj dosadašnjoj karijeri?

– Postoji nekoliko nakon kojih sam se osjećao drugačije, pomalo odraslo. Rad s Ivom Pogorelićem definitivno je među njima. Dodao bih tome i dirigiranje “Tristana i Izolde”, “Pikove dame” s Dunjom Vejzović, “Erwartung” s Dubravkom Šeparović, “Mahlerove Četvrte” ili “Brucknerove Osmice” u Rijeci.

GLAZBA U GENIMA

Dolazite iz obitelji s dubokim glazbenim korijenima, praunuk ste Wilhelma Kempffa, a vaša baka bila je proslavljena pjevačica Marga Höffgen. Koliko je ta obiteljska tradicija utjecala na vašu odluku da postanete dirigent?

– Pomogla je u smislu da sam odrastao u glazbenom okruženju. Glazba je jednostavno bila tu, lako dostupna. Imati pradjedove glazbenike, inspirativno je. Do danas volim njihove snimke i osjećam se vrlo privilegirano što sam odrastao u okruženju u kojem sam rođen.

Sjećate li se trenutka kada ste prvi put osjetili istinsku privlačnost dirigiranju?

– Ima ih nekoliko. Prvo kao dijete kada sam slušao i promatrao probe zbora svoje majke. Bio sam fasciniran dirigentovom sposobnošću da tako detaljno radi na samo nekoliko taktova Bachovog zbora. Vidjeti kako se sve to spaja u koncertu sa solistima i orkestrom u velikoj koncertnoj dvorani bilo je za mene očaravajuće. Zatim pjevanje u dječačkom zboru, rad s dirigentom, a onda je uslijedilo razdoblje kad sam postao gotovo opsjednut simfonijskim repertoarom. I konačno, stajao sam pred ogromnim omladinskim orkestrom na probi Beethovenove 5. simfonije kao tinejdžer. Nikad me nisu učili dirigirati, ali nakon svega nisam mogao zamisliti ništa drugo nego postati dirigent.

Jednom ste spomenuli da ste rođeni dok je vaš otac svirao Mozarta, zauzima li Mozart i danas posebno mjesto u vašem umjetničkom svijetu?

Foto Dražen Šokčević

– Apsolutno! Mozartov komad bio je i prva stvar koju me otac naučio svirati na klaviru i prvi komad koji smo zajedno svirali na koncertu. Uz Bacha, njegovo djelo je neophodno u mom životu. Jedva čekam izvedbe “Don Giovannija” u Vilinusu koje su pred nama u studenom!

RAD, RAD, I RAD

Što vas najviše uzdiže u glazbi i dirigiranju, u kojem trenutku na sceni znate da zaista živite svoj poziv?

– To su trenuci kada osjećam kao da su u jednom trenutku svi glazbenici zaista ujedinjeni i kako se sve spaja u veličanstveno stvaranje glazbe. To mi pruža najveće zadovoljstvo i radost.

Koliko interpretativne slobode dirigent može sebi dopustiti, a da pritom ostane vjeran skladateljevoj namjeri?

– Mislim da se interpretacija jednostavno događa u procesu pokušaja ispunjenja skladateljeve namjere. Bez obzira na to koliko partitura bila detaljna i specifična, uvijek postoje pitanja o tome kako nešto izvesti

Kako izgleda vaš proces pripreme za novu operu ili koncertni program?

– Volio bih na ovo odgovoriti kako je “to strogo povjerljivo”, ali stvarnost je samo predvidljiv proces rada, rada i rada. Rana priprema uključivat će pisanje potpunog prijevoda (za operu), čitanje o djelu/temama/vremenu skladateljevog života kada je napisano. Zatim bih polako proučavao partituru, često za klavirom, bilježio tehničke stvari poput znakova/dinamike… sve uobičajene analize koje ljudi rade kada rade na nečemu. Što više znate o partituri, to ste spremniji za zadatak izvedbe. Zatim napravim plan proba, radim odvojeno s pjevačima ako ih ima, a zatim bi započinju probe na kojima svi surađujemo, donoseći svoju individualnu pripremu.

Gdje pronalazite inspiraciju, u partiturama, u prirodi, u ljudima ili u tišini?

– U svemu navedenom rekao bih! Sviranje Bachovih fuga na klaviru i proučavanje Mahlerove 9. simfonije me u posljednje vrijeme jako inspirira. Često se vraćam divnoj snimci Bachovog Ewigkeita, du Donnerworta pod ravnanjem Gardinera. Priroda je uvijek apsolutni izvor inspiracije, bilo da se radi o umirujućim šetnjama sa psom kroz Kastavsku šumu, planinarenju na Mali Kamenjak ili jedinstvenom svjetlu dok sunce zalazi nad morem i Učkom.

S kojim se skladateljem osjećate najdublje povezani i čiju glazbu smatrate da još niste u potpunosti “savladali”?

– Mislim da se najviše osjećam povezano s velikim njemačkim skladateljima Bachom, Beethovenom, Mozartom, Wagnerom, Brucknerom, Mahlerom, Brahmsom… Ne bih mogao odabrati samo jednog s tog popisa. Također iskreno osjećam da se mogu zaljubiti u gotovo svaku glazbu i osjećati vezu sa skladateljima, bez obzira tko su oni zapravo bili. Od skladatelja koji “još nisu otkriveni”, na pamet mi pada Berlioz. Nisam radio na mnogim njegovim djelima i nešto mi tu još uvijek izmiče, ali možda će se to s vremenom promijeniti, jako mi se sviđa njegova knjiga o instrumentaciji.

RELIGIOZNA OPSESIJA

Koji su vaši dirigentski uzori?

– Carlos Kleiber, Abbado, Jochum, Herbert Blomstedt.

Koji su vam skladatelji najdraži, oni kojima se uvijek vraćate?

– Sve se uvijek vraća Bachu! Brinem se da je ovo tipičan odgovor mnogih glazbenika, nedavno se našao i na vrhu liste omiljenih skladatelja glazbenika u BBC Music Magazinu… Na kraju izgleda gotovo kao religiozna opsesija, ali njegova glazba uvijek nekako stavlja stvari u perspektivu. Emotivna je, ali nikad histerična, zaista govori bez riječi, kao da objašnjava značenje svijeta. Zvuči užasno otrcano, ali to je jedini način na koji mogu pokušati riječima izraziti nešto što se može razumjeti samo kroz glazbu.

Što leži u srži vašeg umjetničkog rada, postoji li određena ideja ili vrijednost koju uvijek nastojite prenijeti publici i glazbenicima?

– Uvijek stavljate glazbu na prvo mjesto, poštujete nju i svoje kolege. Pokušavam ne upasti u zamku da za sebe mislim kako sam važniji od nje, jer kad jednom upadnete u to, može biti teško izvući se.

Gdje danas vidite svoj prostor, gdje mislite da biste mogli “raširiti krila”, odnosno kakvi su vaši planovi i snovi za budućnost?

– Mislim da sam trenutno toliko zauzet radom da zapravo ne sanjam previše o budućnosti. Nadam se da ću jednostavno nastaviti raditi i pustiti da me glazba i prilika odvedu kamo god žele. Već su mi se ukazale mnoge uzbudljive prilike koje su unaprijed bile prilično nepredvidive pa se samo nadam da će se i nastaviti.

GLAZBA IZ SVAKOG KUTA SVAKE SOBE

Kao najmlađi od osmero djece, kako je bilo odrastati u tako velikoj i glazbeno bogatoj obitelji?

– Pa, uvijek je bilo vrlo kreativno i bučno, različite vrste glazbe iz svakog kuta svake sobe! I premda nije bilo pritiska da se profesionalno bavim glazbom, svakako je to bilo sjajno okruženje za susret s glazbom. Kao najmlađi, uvijek sam bio dobro zbrinut s toliko braće i sestara oko mene koji su mi pomagali. Majka me vodila na probe zbora, sestra na satove baleta i gledajući unatrag, sve je to bilo važno u oblikovanju mene i moje kasnije karijere.