U vremenima sveprisutne ekološke krize i evidentnih klimatskih promjena koje neki, doduše, pokušavaju zanijekati, bilo kakav narativ koji skreće pažnju na prijetnje u našemu velikome ekosustavu itekako je dobrodošao, a jedan je takav i onaj poljsko-britanske umjetnice Kasije Molge koja svojom izložbom »Naftni zapleti« otvorenom u Galeriji Filodrammatica o nafti promišlja ne samo kao o ekološkom problemu, nego i kao o materijalu koji oblikuje i povezuje ljudske i neljudske sudbine. Spojem umjetničkog istraživanja, znanstvenog promatranja i osobnog iskustva, umjetnica nas odvodi u svijet u kojem se industrijski otisci stapaju s morskim ekosustavima, tvoreći složene mreže odnosa, otpornosti i toksičnosti.

Riječka izložba autorice Kasije Molge povezana je s istoimenim umjetničkim radom »Petroentaglements: How to be present for Aqua-life«, koji je rezultat umjetničke rezidencije u Rijeci u okviru međunarodnog projekta S+T+ARTS4WaterII, u sklopu kojeg je umjetnica istraživala kompleksne odnose između ljudi, živog morskog svijeta i petrokemijske industrije koja je na našem području prisutna od druge polovine devetnaestoga stoljeća.

Ljudska prijetnja

Kako pojašnjava umjetnica, termin iz samog naziva, petroentanglements, odnosno naftna isprepletenost odnosi se »na promatranje različitih prijetnji koje proizlaze iz naših antropocentričnih ljudskih aktivnosti, koje su u velikoj mjeri potaknute našom ovisnošću o naftnoj industriji«.

Foto Dean Miculinić

– Kao roniocu na dah pruža mi se privilegij boravka ispod površine vode, mogućnost uranjanja u drukčiji svijet – u prekrasnu zajednicu morskih organizama – gdje pokušavam biti prisutna za njih, promatrati ih i razviti dublju emocionalnu povezanost. Željeli smo istražiti morsko dno u određenim područjima kako bismo vidjeli što je ostalo od industrijskih aktivnosti te jesu li te aktivnosti, koje su se odvijale prije nekoliko desetljeća, ostavile traga na morski život. Prvo smo koristili podvodnog robota i snimili smo nekoliko fotografija. Zaronili smo i sami, što je bilo važno jer, za razliku od uobičajenog ronjenja u bistroj vodi s obiljem morskih organizama, ovdje smo naišli na mnogo otpada. Okoliš izgleda posve drukčije: vidljivost je slabija, sediment se razlikuje, prisutno je mnogo teških metala povezanih s grubom naftom, a to čini vodu znatno toksičnijom, ističe umjetnica.

S obzirom na to da testiranje morske vode na toksičnost uzrokovanu curenjem nafte ne rade građani, pojašnjava, svojim podvodnim istraživanjem želi stvoriti skup slika koji se može koristiti za treniranje AI modela sposobnog prepoznavati razine toksina na temelju omjera populacija pojedinih vrsta.

– Taj model namjeravam prenijeti na različita mjesta diljem svijeta i učiniti ga otvorenim, tako da ga lokalne zajednice mogu slobodno koristiti prema vlastitim potrebama. Također planiram razviti protokol za umjetnička podvodna promatranja temeljen na mojim iskustvima ronjenja i crtežima koje izrađujem nakon svakog zarona. Istražujem i druge metode detekcije toksičnosti, poput infracrvenog svjetla, što koristim kao inspiraciju za stvaranje analognih holograma. U njima crvenim laserom stvaram slike koje prikazuju forme mrtve prirode sastavljene od otpada naftne industrije koji mi šalju ronioci iz cijelog svijeta, čime želim uključiti širu zajednicu u ovaj projekt, kaže Kasia Molga.

Foto Dean Miculinić

Jadranski ekosustavi

Projekt, piše u opisu, poziva nas da zaronimo u podvodne ekosustave Jadranskog mora, gdje se tragovi industrije stapaju sa živim morskim svijetom. Nastao na temelju ronilačkih istraživanja postindustrijskih lokacija oko Rijeke, rad propituje kako petrokemijski ostaci i danas oblikuju morski okoliš. Kroz promatranje i meditaciju o toksičnosti, otpornosti i etici suživota, umjetnica promišlja o nafti ne samo kao zagađivača, nego i kao materijala koji povezuje ljudske i neljudske budućnosti.

Instalacija se sastoji od analogne holografije, sinkroniziranih videoradova, crteža i manifesta za podvodno umjetničko promatranje. Hologrami, koji nastaju iz snimki potopljenih industrijskih ostataka i morskih bića uz pomoć crvenog laserskog svjetla, razotkrivaju napetost između vidljivog i skrivenog, podsjećajući na granice ljudskog opažanja u zagađenim vodama.

U nedostatku transparentnosti i dostupnih podataka rađaju se novi mitovi, priče o svjetlećim vodama i neobičnim oblicima života koje nagađanja i težnja za razumijevanjem pretvaraju u čin mašte, ali i otpora. Dva sinkronizirana videorada prate taj dijalog: jedan prikazuje organizme koje je Molga susrela tijekom ronjenja, dok drugi bilježi proces u kojem umjetna inteligencija uči iz prikupljenih podataka i pokušava prepoznati tragove toksičnosti. Kada u tome ne uspije, prizori iz prvog videa pretvaraju se u nadrealne oblike – bića koja možda postoje, a možda su tek rezultat ljudske imaginacije. Zvuk podvodnih snimki isprepliće se s glasovima sudionika okruglog stola održanog u riječkom Prirodoslovnom muzeju, glasovima znanstvenika, radnika i građana, tvoreći tako mrežu koja povezuje ljudsko sjećanje sa živim morem.

Kao i većina autoričinih radova, piše o izložbi, i ova je izložba zapravo otvoreno istraživanje; spojem tehnologije, biologije i empatije umjetnica nas poziva da zastanemo, oslušnemo i prepoznamo krhku ljepotu koja u moru ustraje unatoč čovjekovom razornome utjecaju.