Nataliia Popyrieva, Tetiana Shpoliarchuk, Nataliia Zhukova, Olena Honcharenko, Kateryna Halaida, Alina Kerman, Olha Lebid, Olena Ilkiv, Iryna Herasymchuk – Ukrajinke su koje su prije tri godine sa svojim obiteljima pobjegle iz ratom zahvaćene domovine, spašavajući svoj i živote članova obitelji. Sve su spas od ratnih strahota došle pronaći u Hrvatsku, točnije Rijeku, grad ljudi otvorena srca, koji ih je odmah prigrlio i prihvatio i pokazao da s pravom nosi titulu grada multikulturalnosti i multietičnosti, gdje nije bitno odakle je netko, koje je vjere, rase, boje kože, nego samo da je – čovjek.

Prva stanica njihova spasa bio je Caritas Riječke nadbiskupije, gdje su dobile prvu pomoć u hrani i higijenskim potrepštinama, lijekove, odjeću, obuću, pomoć u smještaju, pronalaženju posla, upisu djece u dječje vrtiće i osnovne i srednje škole, a one starije i na fakultete. Mlade Ukrajinke to su gradu na Rječini vratile na najbolji mogući način – humanošću i spremnošću da i one same, nakon prvotnog šoka zbog svega što su preživjele bježeći iz svoje domovine, u kojoj su neke od njih ostavile svoje najbliže – roditelje, braću i sestre, muževe, a neke i stariju djecu, pomognu onima kojima je pomoć najpotrebnija. A to su stare, nemoćne, bolesne i osobe koje žive same, koje trebaju pomoć. Naime, predvođene svojom sunarodnjakinjom, Ukrajinkom Roksolanom Kerychynskom, koja ih je i okupila, uključile su se u EU projekt pomoći starijim osobama »U svom domu« – podrška starijim osobama i prevencija institucionalizacije, a priključila im se i jedna Riječanka – Daria Valentić.

DOSTOJANSTVEN ŽIVOT

Glavni cilj ovog trogodišnjeg projekta, započetog u travnju prošle godine, koji provode Grad Rijeka kao nositelj te Caritas Riječke nadbiskupije kao partner, u okviru poziva Zaželi – prevencija institucionalizacije, su poboljšati kvalitetu života starijih, usamljenih i nemoćnih osoba pružajući im svakodnevnu podršku u vlastitom domu, a istodobno stvoriti radna mjesta za žene koje se nalaze u teškoj životnoj situaciji. Time se korisnicima omogućuje da što duže ostanu u vlastitom domu i zajednici, uz očuvanje dostojanstva i osjećaja sigurnosti. Korisnicima se potpuno besplatno pružaju usluge pomoći u kući – od obavljanja kućanskih poslova i nabavke lijekova do održavanja osobne higijene i socijalne integracije. Uz to, svaki korisnik mjesečno prima paket higijenskih i kućanskih potrepština, a uz navedeno, Caritas osigurava i dodatnu pomoć – namještaj, madrace, ortopedska pomagala i druge potrepštine, uz angažman svih zaposlenika i volontera.

Iz ratom razorene Ukrajine do grada otvorena srca – Kateryna Halaida, Nataliia Popyrieva, Roksolana Kerychynska i Tetiana Shpoliarchuk

– Hrvatska nam je puno pomogla jer je i sama prošla ratne strahote, pa nas najbolje i razumije. Kroz ovaj projekt gerontodomaćice pružaju pomoć starijim osobama u njihovim domovima – kupnja hrane i lijekova, čišćenje, kuhanje, pomoć u kretanju, druženje. Glavni cilj projekta je omogućiti starijim osobama dostojanstven život u vlastitom domu i zaposliti žene, osobito ranjive skupine, u ovom slučaju žene iz Ukrajine, koje su stigle u Hrvatsku nakon početka rata u Ukrajini. Sve su one, što će i same potvrditi, zadovoljne životom u Hrvatskoj, osobito sada u ovom projektu, jer se osjećaju korisne i prihvaćene. Posao gerontodomaćice pruža im financijsku sigurnost i osjećaj pripadnosti. Izabrane su u sklopu javnog poziva jer su pokazale volju i želju za ovim poslom, jer su empatične, humane, jer upravo one najbolje znaju kako je to kada je nekome potrebna pomoć. A i posao im dobro dođe jer im je plaćen radni staž, godišnji odmor, bolovanje, zdravstveno osiguranje, imaju svoj novac, dobivaju plaću, kaže koordinatorica projekta »U svom domu«, ljubazna i vrlo pristupačna Roksolana Kerychynska, koja je svakodnevno na raspolaganju svojim gerontodomaćicama za sve upite, nedoumice, rješava zajedno s njima probleme na koje naiđu na terenu, a na raspolaganju je i samim korisnicima. Prema njezinim riječima, i sami korisnici su zahvalni na pomoći, jako su zadovoljni projektom, a mnogi i emotivno vezani uz svoje gerontodomaćice. Povremeni izazovi s kojima se susrećemo su veliki broj starijih osoba u potrebi koje žive u Rijeci, na listi čekanja za uključenje u ovaj projekt trenutno ih je već 140, a tu su i emocionalno teški slučajevi, poput smrti korisnika, navodi Kerychynska, koju često zovu korisnici koji su na čekanju i pitaju kada je njihov red da se uključe u projekt, jer ne žele ići u dom.

ZLATA VRIJEDNE

Prema kazivanjima gerontodomaćica uključenima u projekt, uz lijepe i emotivne, ima i teških i tužnih trenutaka, pa je tako dio korisnika, iako ima obitelj, usamljen i nitko ih ne posjećuje. Kada je jedan korisnik, koji je bio i hrvatski branitelj, preminuo, na pogreb mu nitko nije došao, osim plemenitih Ukrajinki – gerontodomaćice koja je o njemu skrbila i njezinih prijateljica i kolegica iz Ukrajine.

– To je bilo jako tužno. Samo smo mi došle na pogreb čovjeku koji nas je poznavao kratko, a od obitelji nitko. Ima svakakvih situacija, gdje obitelj korisnika živi u Hrvatskoj, čak i u Rijeci, a mjesecima, pa čak i godinama ne nazove svoju majku, baku, oca, djeda da pita kako su. Neki korisnici žive u zgradama s pet i više katova bez lifta, a uz to su i invalidne osobe, onda možete zamisliti koliko dugo nisu izlazile, dok ih mi nismo počele posjećivati. Korisnici su nam uglavnom divne i vrlo zahvalne osobe, ja sam od jednoga dobila cvijet u tegli koji pažljivo održavam i sretna sam kada cvjeta. Koliko mi njima pomažemo, isto tako i oni nama, uvijek su s nama ljubazni, a većina ih voli puno pričati, pa tako i mi onda uvježbavamo znanje hrvatskog jezika. Nažalost, ima i onih koji odbijaju pomoć, pa se trudimo na razne načine približiti im se, kaže Kateryna Halaida, koja je došla iz Ukrajine upravo u Rijeku, gdje joj je već radio suprug.

Smilja Jakšić, Tetiana Shpoliarchuk i Mladenka Jakšić

Došla je s dvije kćeri, od kojih je mlađa imala tek godinu dana. Najprije je živjela u Viškovu, a sada je u Rijeci.

– Dolaskom u Rijeku najprije smo došli u Caritas, koji nam je puno pomogao, organizirao nam je i besplatni tečaj hrvatskog jezika, pa smo odlučile tu i volontirati, uzvratiti im na taj način ono što su oni nama pružili. Kada je krenuo ovaj projekt, odmah sam se prijavila i jako sam zadovoljna, govori Halaida.

A zadovoljan je i njezin korisnik, riječki umjetnik Miomir Milošević, koji nas je ugostio u svom ateljeu na Turniću, koji mu je ujedno i dom. Iako ima 85 godina, i dalje slika i tada je, kako kaže najsretniji.

– Ovaj projekt je odličan, a moja Kateryna je »zlata vrijedna«. Pomaže mi počistiti, promijeni posteljinu, ode u trgovinu i ljekarnu, ženske ruke jako dobro dođu nama starcima. Slikanje me spašava i upravo se pripremam za izložbu koju ću imati sljedeće godine«, govori Milošević.

DRUGI DOM

Tetiana Shpoliarchuk nikada nije bila u Hrvatskoj, za nju nije ni čula, nego za bivšu Jugoslaviju. Prije tri godine najprije je stigla u Poreč, gdje je neko vrijeme radila, potom u Buzet, da bi se skrasila u Rijeci. U Hrvatsku je stigla sama, a ubrzo su za njom stigli majka i sin. I ona za riječki Caritas ima samo riječi hvale.

– Puno su mi pomogli u svemu i zato im puno hvala. Volontirala sam u Caritasu i zaposlila se u sklopu ovog projekta, kojim sam jako zadovoljna. Ovaj je projekt izuzetno važan za korisnike, jer im, mogu reći, pa i spašava život u nekim situacijama. Jedan dan sam došla kod svoje korisnice koja je u pelenama i živi na petom katu zgradu bez lifta. Pronašla sam je na podu, jer je pala, a tako je satima ležala jer joj nitko ne dolazi. Da nisam došla i nazvala hitnu pomoć, moglo je kobno završiti, govori Tetiana.

Zorica Lukić i Nataliia Popyrieva

Njezine korisnice su svekrva i snaha Mladenka i Smilja Jakšić, koje žive same. Smilja ima 93 godine, zbog zdravstvenih problema pije puno lijekova, a ni njezina snaha Mladenka nije najzdravija.

– Ovaj nam projekt puno pomaže – i financijski, jer imamo male mirovine, ali i emocionalno. Jako smo zadovoljne, naša Tetiana je divna osoba, jako dobra i veselimo joj se svaki puta kada dođe. Donosi nam i voće i povrće koje nam često šalju iz Caritasa, govore Mladenka i Smilja Jakšić.

Nataliia Popyrieva došla je u Rijeku u kolovozu 2022. godine, s majkom, sinom i suprugom. Kaže kako je u Hrvatskoj, odnosno Rijeci pronašla svoj drugi dom, a s obzirom na to da je obitelj s njom, to joj je i lakše i nema toliko veliku čežnju za svojom domovinom, iako često sanja Ukrajinu. Željela bi se vratiti u svoju domovinu, ali zna da je za sada i njoj i njenoj obitelji bolje, mirnije i sigurnije u Hrvatskoj. Govori kako želju za povratkom uglavnom imaju mladi. Također hvali Caritas koji ima odličan tim i super su svi organizirani. Nakon volontiranja u Caritasu, zaposlila se kao gerontodomaćica.

– Kaže se kako je dom tamo gdje je obitelj i ja se isto tako osjećam. Osjećam da mi ovaj posao jako puno znači i dobro se osjećam jer pomažem starijim, bolesnim i nemoćnim osobama, onima s invaliditetom. Na neki način sada bolje razumijem i svoju slabije pokretnu majku, za koju često u šali kažem da je ona moj »osmi korisnik«. Ovaj posao meni olakšava i komunikaciju s mojom majkom. Ja sam također zadovoljna svojim korisnicima, trudim se pomoći im kako god mogu. Neki su bili u depresiji jer su dugi period sami, nitko im ne dolazi, trebao im je razgovor. Ili su im obitelji daleko, ili ne mare za njih, iako žive blizu, prijatelji su im također već stariji i bolesni, pa ih nitko ne posjećuje, kaže Nataliia.

POPUT KĆERI

Jedna od njezinih korisnica Zorica Lukić živi u zgradi na petom katu bez lifta, polupokretna je i sama, a pomoć koju dobiva u sklopu ovog projekta joj je neprocjenjiva.

– Zahvaljujući mojoj Nataliji, koja je meni kao vlastita kći, svaki dan imam svježe voće i povrće, kruh, mlijeko, donosi mi lijekove, a što je najvažnije, pravi mi društvo. Ovo je fantastičan projekt i iskreno se nadam da će se nastaviti i nakon tri godine«, kaže Lukić.

I gerontodomaćica Olha Lebid i njezina korisnica Silvija Špero postale su prave prijateljice. Obje su zadovoljne jedna drugom i samim projektom, a Olha često u posjet Silviji dovede i svoju šestogodišnju kćer Kamillu.

Olha Lebid i njezina kći Kamilla i Silvija Špero

– Pobjegli smo od rata i u Hrvatskoj našli spokoj i mir, dobili smo priliku da radimo. Jako sam zadovoljna projektom jer imam priliku sama zarađivati, a i pomoći drugima, pa na taj način vraćam sve ono dobro što je i meni putem Caritasa pruženo kada sam stigla u Rijeku, govori Olha Lebid.

Njezina korisnica Silvija Špero živi s kujicom Ronom, sama je, iako je obitelj posjećuje i često zove.

– Meni Olha znači pola života. Pomaže mi u svemu, po kući, ide u trgovinu, ljekarnu, a i jako je dobro društvo. Jedan dan je došla i rekla sam joj da ćemo taj dan samo sjediti i razgovarati. Jako je draga, dobra i mila, ovaj projekt je vrijedan svake pohvale i nadam se da će se nastaviti, kaže Silvija Špero.

MOTIVACIJA, PROFESIONALNOST I TOPLINA

Trogodišnji projekt »U svom domu« započeo je 29. travnja 2024. godine, a financiran je s 450 tisuća eura iz Europskog socijalnog fonda plus, uz dodatnih 66 tisuća eura koje je osigurao Grad Rijeka za troškove rada osoba koje pružaju usluge potpore i podrške. U prvoj godini projekta zaposleno je jedanaest osoba, od kojih deset pružaju usluge pomoći, a jedna koordinira aktivnosti. Trenutno usluge projekta prima 75 korisnika s područja grada Rijeke, dok je ukupno kroz projekt prošlo 89 korisnika. To su osobe starije od 65 godina, kao i osobe s invaliditetom starije od osamnaest godina. Iz projekta je do sada izašlo četrnaest korisnika i to zbog odlaska u domove za starije ili smrti. Svaka gerontodomaćica ima sedam korisnika, koje posjećuju dva puta tjedno. Većinu korisnika čine starije žene koje žive same i za mnoge je ovo prva sustavna podrška koju dobivaju. Žena je u projektu 87 posto, a muškaraca 13 posto. Do sada je ukupno podijeljeno 950 paketa kućanskih i higijenskih potrepština.

– Naše nekadašnje korisnice sada su one koje pružaju pomoć drugima. Pokazale su iznimnu motivaciju, profesionalnost i toplinu te su brzo stekle povjerenje korisnika. Projekt tako ima dvostruku vrijednost – pruža podršku starijima i potiče integraciju žena iz Ukrajine u naše društvo, istaknula je prilikom predstavljanja rezultata prve godine provedbe projekta Marijana Medanić, ravnateljica Caritasa Riječke nadbiskupije. Medanić je dodala kako je trenutno u projektu 65 žena, od kojih su čak 62 samačka kućanstva (oko 73 posto), dok je dvočlanih kućanstava 23 (oko 27 posto). Na listi čekanja je 140 osoba, što ukazuje na potrebu društva za ovakvim projektom. Neki korisnici nisu napuštali stanove godinama, jer nisu imali fizičke mogućnosti ni podršku obitelji. Sada imaju osobu koja im pomaže u svakodnevnim potrebama, donosi lijekove, pakete, a ponekad jednostavno i vrijeme za razgovor, rekla je Medanić. Dodala je kako, iako projekt traje još gotovo dvije godine, već sada treba razmišljati o njegovu nastavku. Životni vijek se produljio, broj starijih i samačkih kućanstava raste, a užurbani ritam života otežava obiteljima da pruže potrebnu podršku. Ovakvi projekti dokazano poboljšavaju kvalitetu života, sprječavaju socijalnu isključenost i daju osjećaj sigurnosti najranjivijima. Zato ćemo se, zajedno s Gradom Rijekom i partnerima zalagati da ovakav oblik pomoći postane trajna socijalna usluga u zajednici, s ciljem stabilnosti i kontinuiteta za korisnike i zaposlenike, naglasila je Marijana Medanić.