U prepunom prostoru neovisnog kazališta Arterarij u Zagrebu izvedena je premijera predstave »Matija«, prema istoimenom romanu Drage Hedla koji je dirnuo cijelu Hrvatsku. Autobiografska priča o roditeljskoj ljubavi i suicidu sina razorila je svaku vrstu stigme o mentalnom zdravlju, a sada je postala i dio kazališnog svijeta. Patrik Lazić kao redatelj zadire u najintimnije dijelove knjige vjerno prateći Matijin život od djeteta i znanstvenika na Yaleu do nehumane borbe s američkom administracijom od 37 dana da se njegovo tijelo prenese u rodni Osijek. U izvedbi Dražena Bratulića, Doris Šarić Kukuljice i Domagoja Ikića, Matijin lik nastavlja živjeti kroz njegove bližnje, obitelj i sve one koji uspijevaju suosjećati s gubitkom.

Zašto ste odlučili uprizoriti upravo »Matiju« na kazališnim daskama?

– Kad me Arterarij pozvao da razgovaramo o potencijalnom projektu koji bih radio u njihovu kamernom prostoru, u Ulici Antuna Heinza u Zagrebu, krenuli smo pripremati nešto potpuno drugo. Znali smo da želimo govoriti o mentalnom zdravlju i depresiji i krenuli smo razvijati autorski projekt kojim bismo odradili tu važnu temu. A onda sam pročitao prvi intervju koji je Drago Hedl dao Davoru Špišiću vezan uz knjigu »Matija«, koja je uskoro trebala izići. I intuitivno osjetio da će to biti prevažna knjiga i format koji može komunicirati i u drugom mediju, kazalištu. Čim sam krenuo čitati knjigu, znao sam da me dojam nije prevario i da Dragina iskrenost probija sve barijere i zadrške koje često imamo prema toj temi. No onda je trebalo napraviti ludi pothvat: iznijeti pred Dragu i Ljerku tu, pomalo nepristojnu, ideju da se knjiga adaptira za kazalište neposredno nakon što je izišla. Mislio sam: zašto bi dali baš nama svoj najintimniji sadržaj, ovo remek-djelo će sigurno htjeti postaviti neko veliko kazalište, zašto bi vjerovali nepoznatom mladom čovjeku da će s pažnjom i ljubavlju čuvati uspomenu na Matiju… Bezbroj strahova i dilema, ali sve one su se nekako istopile kada sam prvi put došao u Osijek i sjeo s Dragom i Ljerkom iznijeti im svoje ideje za kazališnu adaptaciju. Povjerovali smo jedni drugima, oni meni i ja njima, da ćemo zajedno proći put od knjige do premijere, koji nije nimalo lak. I onda sam molio Romana Nikolića, direktora Arterarija, da promijenimo planove, samo mjesec ili dva od početka proba, i radimo »Matiju«. On je bio bezrezervna podrška u toj odluci.

EMOTIVNA PODRŠKA

S kojim izazovima ste se susreli tijekom postavljanja predstave?

– Trebalo je prvo naći glumce. Obično rezervirate ljude s kojima želite raditi mjesecima unaprijed, a kako se konačna promjena odluke dogodila samo mjesec-dva prije termina koji smo predvidjeli za probe, mogli smo samo vjerovati da će nas pratiti sreća, kako to obično bude kada treba. Znao sam da u ovaj proces ne želim bez Doris Šarić Kukuljice, s kojom sam već surađivao na predstavi »Kamen«, koprodukciji ZKM-a i Beogradskog dramskog pozorišta. Kada je Doris čula da radimo predstavu o Matiji, nije imala dileme pronaći vremena za našu predstavu iako je već bila u jednom zahtjevnom procesu. Onda smo kombinacijom poziva i audicija pronašli dvojac bez kojeg ova predstava ne bi bila to što jest: Dražena Bratulića i mladog glumca Domagoja Ikića, kojemu je ovo prva profesionalna uloga u kazalištu i pred kojim su, ne sumnjam, mnoge sjajne uloge. Tijekom cijelog procesa kontaktirao sam s Dragom, kad god bih imao neku veću dilemu. Više od desetak likova pojavljuje se u adaptaciji, i bilo je važno s Dragom pričati o njima, o dojmu koji su te sve osobe, uglavnom dok su boravili u Americi, ostavile na njih. A onda je i gospođa Ljerka došla na jednu od proba prije ljetne pauze. To je bilo jako emotivno za sve nas, ali i nužno da provjerimo jesmo li na dobrom putu. U tom smislu, cijelo vrijeme smo imali veliku podršku Hedlovih, koji su nam se nenametljivo našli za pomoć svaki put kad bi trebalo, svjesni da predstava postaje autonomna u odnosu prema knjizi i, u konačnici, stvarnom životu.

Zašto ste odabrali da se identiteti Matijinih bližnjih prikažu upravo kroz njegov lik, koje ste osjećaje htjeli izazvati u publici?

– Prije svega zato što majka i otac preko drugih likova upoznaju naličje svoga sina, identitete i stanja za koje su malo ili gotovo ništa znali. Kao da iznova upoznaju svog sina kroz njegove kolege, suradnike, profesore, prijatelje, detektive, psihijatre… Tako je to poprimilo svoj scenski oblik, odlukom da Matija prelama sve druge likove kroz sebe. S druge strane, to je omogućilo jedan metanivo igre. Prisjećajući se prošlosti i odigravajući ju roditelji dobivaju priliku da još jednom prožive sve te uspomene sa svojim djetetom kojeg više nema. Još jednom da ga dotaknu, zagrle, porazgovaraju s njim. Kao kad, na primjer, na psihodrami prazna stolica ili druga osoba predstavlja neku vama blisku osobu s kojom želite nešto riješiti, podijeliti, porazgovarati. U tom smislu, svi flešbekovi u djetinjstvo nisu ovdje samo da bi publici pružili puke informacije o tome s koliko je ljubavi i požrtvovnosti Matija odrastao nego i da roditeljima u tugovanju pruže potrebnu katarzu u tom ponovnom susretu s osobom koja je iznenada otišla. A onda da, vjerujem, i publici pruže isto to.

Koliko dugo ste se pripremali za premijeru i kako su izgledale probe? Jesu li bile emotivne?

– Probe za predstavu trajale su oko dva mjeseca, što je uobičajena kazališna praksa. Dva mjeseca, moram reći, bez ijedne svađe, povišenog tona ili konflikta, znali smo da si međusobno moramo biti podrška u probijanju kroz ovakav materijal. I da moramo biti nježni prema sebi, paziti jedni na druge. Najveći izazov u probama je bio pronaći pravi način pričanja priče, koja su ispravna glumačka i redateljska sredstva kojima publika osjeća sve što treba, ali da ju ne razarate. Kako voditi priču tako da publika ne ode iz kazališta očajna, nego utješena. Jedna od glavnih bojazni koju je gospođa Ljerka imala kada smo pripremali dramatizaciju, bila je kako će publika podnijeti predstavu. Budući da je vidjela ljude koji dolaze na promociju knjige na kojoj Drago govori, i vidjela njihove emotivne reakcije već samo na priču o knjizi, plašila se koliko će se tek unijeti u priču kada glumci sve to odigraju, što te nedvojbeno emotivno uvlači. Imamo li pravo toliko emotivno uvlačiti ljude u tako tešku priču? Na sreću, mislim da smo uspjeli u naumu da ova priča u ljudima smanji strah i pruži nadu da je i nakon najtežih i nezamislivih stvari u životu moguće uspraviti se. Duboko sam uvjeren da kazalište mora pružati nadu, i da je jedna od glavnih razlika između dobrog i lošeg kazališta u tome pruža li nadu ili ne.

OSTVARENJE SNA

Zašto ste odabrali upravo Domagoja Ikića za lik Matije i kako su uopće glumci doživjeli vlastite likove?

– Apsolutno suosjećaju. U tolikoj mjeri da sam često od njih tražio da se ne unose toliko emotivno u svaku probu. Kada bih nekoliko puta vidio da uspijevaju odigrati scenu onako kako želim, molio sam ih da se štede, da se ne puštaju svake probe toliko emotivno u te teške trenutke. Ali glumačko biće ne funkcionira tako. Njima zaista nije bilo lako, a to svjedoče i Doris i Dražen, koji zajedno iza sebe imaju stotinu uloga – imate odgovornost prema živim ljudima za koje ne samo što znate da postoje nego i sjede na samo metar od vas na premijeri. Naravno da smo mi stvarali naše likove, unosili vlastita tumačenja i, vjerujem, napravili autonomnu predstavu u odnosu prema knjizi, ali ne možete ignorirati činjenicu da su ti ljudi ovdje, prisutni, da to gledaju, da na scenu prenosite ono što su oni prije samo nekoliko godina preživjeli. Za mene je najveći uspjeh što oni koji su čitali knjigu s predstave odlaze zadovoljni i emotivno ispunjeni. Uvijek je velika zamka dramatizirati knjigu koju ljudi toliko vole i poznaju, a ovo je jedna od najčitanijih domaćih knjiga ove godine, s čak tri izdanja u samo nekoliko mjeseci. Mislim da smo uspjeli ostvariti dvostruki cilj: ostati vjerni knjizi odabravši najvažnije i najsnažnije trenutke iz nje, a opet stvorivši autentičan kazališni odgovor na štivo.

Matija je sanjao o tome da napusti Yale i otvori maleno, neovisno kazalište. Kako se osjećate znajući da ste dijelom pomogli ostvariti taj san?

– To je i bio, čini mi se, glavni razlog što je obitelj Hedl tako naklono gledala na našu ideju da Matiju postavimo baš u malom nezavisnom kazalištu. Matija je sanjao da će, kad napuni 55, napustiti znanost i posvetiti se umjetnosti, otvoriti malo kazalište u kojem će raditi mladi talenti. Na razne načine osoba može nastaviti živjeti, a meni je vrlo bliska ideja o tome da je kazalište jedan od tih načina. Meni je, na primjer, lakše ići kroz život znajući da od svega teškog što mi se dogodi mogu praviti kazalište i tako se lakše nositi s time. Nije mi strano raditi kazalište od osobne priče, ovaj put je to nečija druga osobna priča, ali to daje specifičnu autentičnost i životnost kakvu druge priče često nemaju.