Suede spada u onu brojnu skupinu rock sastava koji su djelovali neko vrijeme, potom prekinuli rad te se koju godinu potom vratili. Najčešće su takvi povratci slabašni, bolje reći neuspješni. No, itekako ima i iznimaka, a upravo Suede jedna su od tih sjajnih pozitivnih primjera.

Štoviše, s obzirom na kvalitetu albuma koje redaju po svom povratku 2013. godine, Suede su u samom vrhu ponajboljih povratnika ikad! Boljeg dokaza od njihovog novog albuma »Antidepressants«, kao i prethodnog »Autofiction« (2022) nema.

Suočavanje sa stvarnošću

Naime, Suede su svijet oduševili početkom devedesetih briljantnim albumima građenim na britanskoj rock tradiciji, ponajprije zvuku glam rocka (David Bowie, T. Rex), ali i drugim kasnijim britanskim rock zvukovljem.

Tekstualno su pak bili odličan primjer iskazvanja emocija i stavova generacija koje su devedesetih bile mlade. Trideset godina kasnije Bret Anderson i ekipa daleko su od te faze mladenaštva, ali i dalje nastoje i uspijevaju iskazati stavove i emocije, ovog puta sredovječnih ljudi koji polako kreću prema obalama starosti. I čine to iznimno dobro.

Dapače, toliko dobro da glazbena kritika smatra kako se njihova prva tri (»Suede«, 1993., »Dog Man Star«, 1994. i »Coming Up«,1996.) – inače njihova ponajbolja albuma – mogu mjeriti s posljednja dva!

Drugim riječima, Suede nisu dopustili godinama da ubiju njihovu kreativnost. I, što je još bitnije, nisu ostali – kao niz drugih – »zaleđeni« u dobu svoje mladosti i beskonačnom neuvjerljivom ponavljanju nekadašnjih idejnih obrazaca.

Umjesto toga oni nude iskreno suočavanje sa stvarnošću, a to s jedne strane znači uočljiv strah od prolaznosti i smrti, a s druge isto tako jasno nezadovoljstvo nizom stvari koje su dio života suvremenog društva i pojedinca.

Sve to »ispričali« su nam kroz žestoku goth punk svirku koja ne može ravnodušnim ostaviti sve ljubitelje brzog i žestokog rocka, posebno gitarističkih udara i solaža koje na ovom albumu kao nikad dosad iznimno uvjerljivo izvodi Richard Oakes koji je, govoreći o ovom albumu, kao uzore spomenuo gitariste kao što su Keith Levene (PiL), John McGeoch (Magazine, Siouxsie and the Banshees), te općenito zvuk sastava kao što su bili the Fall i The Wire.

Refleksivne teme

Već uvodna »Disintegrate« puna je glam rocka i post punk grandioznosti, žestine i zavodljive ritmične melodizonosti koja sjajno paše tekstu koji govori o smrti, nestajanju i dezintegraciju uz gorku indirektnu poruku kako, s obzirom na smjer u kojem svijet kreće, to nije ništa loše!

Slijedi iznimno dobra »Dancing with the Europeans« u kojoj je gitarističko ozračje poput onog kakvo njihov idol David Bowie gradi na čuvenom albumu »Scary Monsters«, a kroz tekst se oslikavaju dobre i loše strane Europljana uz, kroz stihove »And Death Shall Have No Dominion«, iskazanu počast velikom velškom pjesniku Dylanu Thomasu.

Naslovna »Antidepressants« prava je post punk žestica kroz koju se iznosi slika suvremenog čovjeka na antidepresivima koji ga čine umjetno mirnim i lažno sretnim.

»Sweet Kid« je trenutak Andersonove intime upućen sada već odraslom sinu, pri čemu je kroz iznesene poetske slike jasna spoznaja prolaznosti. »The Sound and the Summer« još je jedna himna suvremenoj civilizaciji Zapada, a baladična »Somewhere Between an Atom and a Star« pravi je mali refleksivni biser s temom smrtnosti.

Kroz »Broken Music for Broken People« praštave žestoke gitare i dalje vode igru u pjesmi koja, kao i njihova davnašnja »Trash«(1996.), slavi (rock) glazbu kao put do smisla, ushićenja, uživanja. No, već u sljedećoj temi »Criminal Ways« Suede se iznova okreću lošim stranama suvremenog svijeta uočavajući kroz žestoke rock okvire kako je sve oko nas zločin, krađa – čak i ono što se ne čini takvim.

U »Trance State« svjedočimo bijegu u svijet opijata nakon ljubavnog poraza, a moćna baladična »June Rain« itekako se, mada to nije direktno rečeno, može shvatiti i kao pjesma o samoubojici, o pojedincu koji se u ovom svijetu osjeća kao izvanzemaljac.

Poput pravih majstora Anderson i društvo za kraj čuvaju veličanstven trenutak – »Life Is Endless, Life Is a Moment«, sjajan goth rock s moćnom porukom iz naslova (»život je beskrajan, život je trenutak«) koji se manični ponavlja kroz stihove koje prati najprije tiha te potom snažna i moćna melodija koja ovu skladbu pretvara u vrhunsku rock baladu idealnu za završetak koncerta.

Drugi dio trilogije

U nepunih 40 minuta (39,34) i deset novih pjesama, Suede su, uz veliku pomoć vjernog im producenta Eda Bullera, majstorski obradili teme prolaznost, smrtnosti, paranoje, nekomunikativnosti i otuđenosti suvremenog svijeta.

Pritom je vrlo bitno reći da je prije tri godine Bret Anderson, alfa i omefga grupe, najavio trilogiju, nazvao ih je »crno-bijelih albuma«.

Ta je trilogija započela albumom »Autofiction« (2022.) i nastavljena albumom »Antidepressants« (2025.) koji su zaista oborili s nogu pa već sada mnogi jedva čekaju i treći dio trilogije. Čekanje će svakako biti lakše uz ova dva iznimna albuma koja potvrđuju da pravim umjetnicima, a Suede to jesu, godine ne predstavljaju problem.