Blesavo će zvučat, ali uopće nije pogrešno reći da sahrane nisu za ljude, makar se o ljudima tu itekako radi. Sahrane su muka i kad su posve nepretenciozne i emotivne, a kamo li kad otkliže sve kojekuda nošeno voljom onih koji će poslije svega poći svojoj kući da ispričaju najbližima kog su sve sreli i vidjeli i tko je kako govorio. Sahrane su teške i taman takve da te podsjete kako nemaš prikladno odijelo, nemaš valjanu cipelu, nemaš kravatu, nemaš ama ništa da ti se čini da je u tom komadu odjeće onog poštovanja kojeg tu treba biti. No, nekad i neki mali detalj učini da se i ti teški i tužni trenuci pamte s dragošću. Putovanje put Rijeke, put na ispraćaj na groblju Krasica bio je takve vrste.

Kad se na ispraćaj mora putovati nekih 400 kilometara, daleko mudro je putovati zajedno s nekim. Mudro je prepoloviti troškove, vjerovati da je taj neki drugi automobil pouzdaniji, a i uvijek je dovoljno one naivne vjere da će ti taj čovjek za volanom o kojem do jučer nisi znao ništa biti, možda i tko zna, baš ona karika u lancu koja nedostaje. Uostalom, guglanje veli da se bavi momak iscjeliteljskom nekom metodom, da zna štošta o istočnjačkim tehnikama što dobro čine i duhu i tijelu, taman da konačno netko slomi taj tvrdokorni starinski i nazadni otpor prema svemu što nije u kamen zapisano. Kad evo auta. I evo momka. Automobil star k’o i onaj u koje se nije imalo vjere, a momče mlado taman toliko da u japankama stišće papučicu gasa. Avaj i kuku! Ali, ide to, kako put dolje tako i natrag, s tim što se natrag u automobilu našla i suputnica. I ona je ljubiteljica duhovnog, i ona zna sve o Indiji i dalekim destinacijama. I ona je toliko dobre volje da mora bit sumnjivo. Okorjeli 50-godišnjak svako malo se pita što li samo radi s tom ‘djecom’. U taj čas suputnica priupita ima li tko kakvu glazbenu želju da mu je pusti s mobitela. I tad mlađahni šofer reče: »Romanija!« Romanija!?

– Ej, samo da mi je hladne vode s Romanije – čuje se s onog malog mobitelskog zvučnika.

Čuje se i kako mladi šofer pjeva, baš kao i njegova suputnica. Jedino najstariji među njima pojma nema kako on to ne zna da ima Romanija. Nije da mu je Halid nepoznat, nije da ga ne cijeni još od onog divnog malog a velikog filma »Kod amidže Idriza«, ali »Romanija« mu je promakla taman tako da evo naivno misli da je to sigurno prastara neka stvar. Misli, dakako, krivo, ma kada je na njege došao red da bira, on svjedno mladosti onu prastaru, plesnu a jednako tužnu, »Čamac na Tisi«, da se vidi kako smo nekada bili posve uz bok svijetu. I svidjelo se suputnicima, ali teško da ih se dojmilo onako kako je to najstarijem od njih učinila »Romanija«. Momče što liječi dodirom i metodama starih mudraca ozdravilo je na tren dušu Halidom.

Vijest da je umro Halid Bešlić oživjela je epizodu s ispraćaja, taman da svemu pa i smrti dade neku blagost. Za tu blagost kao da su se svi uhvatili na dan kad je umro Bešlić, svejedno slušali za života pjevačeve pjesme ili ih ne slušali uopće, poštovali tu vrst glazbe ili je ne voljeli ni malo. Ulovili se za neko dobro u čovjeku i lijevi i desni, oni koji se uredno preko nišana gledaju, oni koji se najviše od svega raduju nevolji u suparničkom taboru, oni koji se ni ne trude baciti pogled preko svoga rova jer misle da znaju što se tamo na drugoj strani valja bez da vide. Bit će da ih je ujedinila ta dragost neka, ta nekonfliktnost, to razumijevanje, ta posvećenost, ta širokogrudnost, ta strpljivost i taj trud da se sluša i razumije. Sve ono od čega bježe dok se mrko gledaju sa svojih ideoloških pozicija u jednom trenu su prigrlili. I to je čudo. Samo čuda je uvijek samo za tri dana, ako ne i malo manje u ovo današnje vrijeme.

I nije da uvijek samo članstvo Domovinskog pokreta kvari sve, makar se svojski trude. Baš kao da im nije bilo dosta i pucanja u zrak po žitnicama i paranoje da im svinje truje specijalni rat, evo im i aferice Playboy. Ona njihova članica koja će istraživati komunističke zločine onomad se davno eto slikala za hrvatsko izdanje Playboya. Pa su novinari koju godinu kasnije to i objavili. Pa ih je ona tužila tvrdeći da to nije ona na fotografijama. Pa je sud onomad pravomoćno presudio da to nedvojbeno jest ona. Pa to nitko nije spominjao do nekidan i to ne zato što se okušala kao model već zato što je, sudeći po odluci suda, svjesno lagala da to nije ona. I ako je lagala tad, tko može vjerovati da neće i opet što god radila, pa i u povjerenstvu koje će istraživati zločine komunizma. Na sve to čelnik DP-a Penava ima uvijek isti, i vazda spreman odgovor koji se dade sažeti u ovo; kad se pojavi netko s desnog spektra tko propituje komunistički režim, odmah više nije čovjek nego nečovjek. Taman da sva sila na društvenim mrežama krene u boj koji se svodi na lakonsko i zapjenjeno »da je vaša, ne bi je dirali«. Ono bitno je tu lako ne vidjeti, a bitno je da nema sramote u dobroj fotografiji, s tim se i puno veće face na svijetu ponose, ali ima nešto mizerno u laži pa još takvoj da se para iskamči.

Zelen je taj DP, fali tu utakmica u nogama i tko zna hoće li dovoljno dugo biti u ovom političkom ringu da se tih utakmica nauživaju i skupe toliko potrebnog iskustva. Veliki igrači to rade drugačije, taman tako da svoga zaštite i skuće po svaku cijenu ne obazirući se ni na kog i ni na što. Javnost je ionako tek prhut koju se lako dade otpuhati s revera. Vili Beroš, posrnuli bivši ministar zdravstva, čovjek kojeg je afera Mikroskop dotjerala do Uskoka, onaj protiv koga se istraga vodi zbog sumnje da je kao ministar zdravstva primio 75.000 eura mita u nabavi medicinske opreme, evo se zaposlio. Nije se zaposlio kao poštar ili trgovac, recimo, nije morao krenuti od nule kako to u filmovima od nule kreću oni što ih se sumnjiči za (ne)djela nalik ovom ‘mikroskopskom’, nije obijao pragove i nailazio na neprobojne zidove onih koji ne sumnjanju da ne može natrag u zdravstvo onaj koji je zbog afere u zdravstvu morao abdicirati s ministarskog mjesta, onaj protiv kojeg se vodi kazneni postupak. Ne da ništa od toga nije morao, nego je uredno dobio posao neurokirurga u KBC-u Sestre milosrdnice. Kažu, plaća će mu biti lijepih 3.500 eura. Ili, kako to reče državni tajnik Ministarstva zdravstva, mora i on negdje raditi. Tako kažu, makar se i struka pobunila protiv, kako kažu, ovog političkog zapošljavanja i makar i struka kazivala da je ovo samo korak dalje u srozavanju ugleda čitave struke. I dok bi se DP-ovci, da je Beroš njihov, digli na noge i vadili primjere iz prošlosti kad su komunisti i njihovi nasljednici radili isto ako ne i gore, HDZ uglavnom šuti. Sve je, uostalom, po pravilima, tko god da ih je pisao. »Gledam ovo s Berošem i mislim se, ako Hrvati stvarno izumru, onaj zadnji će garant biti iz neke političke stranke. Vjerojatno iz HDZ-a. A taj će svisnuti od tuge šta ne može nekoga zaposlit preko veze, ili šta njega netko ne može zaposlit preko veze. Ili će se udružit s istim takvim nekim posljednjim Srbinom, posljednjim Bosancem, posljednjim Crnogorcem taman da opet bude, da prostiš, sranje«, rezonira mudro Ivan.

Na malim ekranima emisija »Razgovor s razlogom«. Morana Kasapović s jedne strane, a francuska književnica Leila Slimani s druge. Priznala je Slimani da se osjeća katkad izrazito bespomoćno u vremenima kada razboritost ionako nema nikakva utjecaja. Ili kada se odnos prema istini potpuno promijenio i kada se vrijednosti poput empatije, nježnosti, poštovanja ranjivosti drugih potpuno preziru i izruguje im se. Humaniste i progresivcima smatra se, reče, smiješnim naivcima. Svakog dana nas tu u vlastitom dvorištu oni na pozicijama moći podsjećaju djelima kako je Slimani u pravu. Kako je onda moguće da je odlazak Halida na tren sve ujedinio oko ideja koje preziru!? Što se to dogodilo da im ne smeta ni malo, već štoviše fali, onaj koji je imao i empatije, i nježnosti i poštovanja prema ranjivima!? Kako to da su učenje indijskih iscjelitelja i stihovi »Romanije« toliko bliski da se u starom automobilu slušaju kad se kući s ispraćaja ide!? I kako to da je Beroš zbrinut ekspresno premda bi koji njegov dan na burzi djelovao tako iscjeliteljski na sve!? Kako!? Tako! Jer je s jedne strane super strančaki Vili, a s druge rima koja se tako besramno sama od sebe nameće.