U Gradskoj knjižnici Zadar nedavno je gostovao poznati glumac i autor slikovnica Slavko Sobin, gdje je predstavio drugi dio popularnog serijala »Doktor Jabuka«. Mališani su ga dočekali s veseljem, a on im je kroz priču i smijeh govorio o važnosti prijateljstva te razumijevanja. No, Slavko nije samo dječji pripovjedač – on je i jedno od najprepoznatljivijih lica domaće kazališne, filmske i televizijske scene.

U razgovoru za naš list, osim o pisanju, govorio je i o svojim aktualnim glumačkim projektima, među kojima je nova HRT-ova serija »Blaž među ženama«, u kojoj tumači šarmantnog, ali ranjivog Špiru. Otkrio je kako likove uvijek gradi iz njihove krhkosti, vjerujući da je upravo ranjivost ono što ih čini istinitima i bliskima. S jednakom iskrenošću pričao je i o važnosti prijateljstva – kako u životu, tako i na setu, o iskustvu studiranja u SAD-u, o povratku na hrvatsku scenu te o tome zašto mu je rad pred kamerom »čarolija u punom smislu riječi«.

Uz glumačku karijeru, Sobin posljednjih godina sve više gradi i onu književnu. Kroz slikovnice »Doktor Jabuka« progovara o emocijama i temama koje se u djetinjstvu često guraju »pod tepih« – poput anksioznosti, straha ili ega, vjerujući da se o njima mora govoriti od najranije dobi. Pisanje mu je meditacija i način da iz sebe pusti i nježnije stvari, kaže glumac koji jednako strastveno govori o pripovijedanju, čitanju i potrebi da umjetnost bude human, empatičan i osnažujući prostor – bilo na papiru, na sceni ili pred kamerom.

ISPOD KOMIČNE MASKE

U novoj HRT-ovoj seriji »Blaž među ženama« utjelovljujete Špiru. Što nam možete reći o tom liku, koliko vam je blizak i u čemu se razlikuje od vas samoga?

– Špiro je na papiru glasna, duhovita i naprasita figura – i publika će ga tako doživjeti. Kada bi se povlačila neka paralela s likovima koje već poznajemo, on bi bio izvanbračno dijete Joeyja Tribbianija i Kramera, za koje dosad nismo znali da postoji. No nisam tražio inspiraciju u njima ni u komičnim situacijama, već, kao i uvijek, likove gradim iz njihove ranjivosti. Vjerujem da ljudi, pa tako i Špiro, većinu stvari koje rade »na van« zapravo rade iz nesigurnosti i obrambenih mehanizama.

Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Iza te fasade krije se usamljen čovjek, u strahu od starenja i nerealiziranosti. On stalno negdje žuri, a zapravo ne radi ništa – posao mu je testiranje videoigara u vlastitom dnevnom boravku, a i to uglavnom prepušta drugima. U panici je jer mu mladost curi kroz prste, trenira kao manijak i nabacuje se svakoj ženi koja mu uđe u radijus od sto metara. Ulazi u krizu srednjih godina i drži se slike vječnog momka, iako je svima osim njemu jasno da to više nije slučaj. Upravo to ga dovodi u genijalne i apsurdne situacije.

Mogao sam igrati samo komediju i rezultat bi bio zabavan, ali meni je pravi užitak tražiti ono što lik skriva. Te njegove mane vrlo sam lako prepoznao – vjerojatno su dijelom i moje – samo što sam ih za potrebe uloge potencirao do krajnjih granica.

U seriji glumite s Mijom Bujan, s kojom ste već surađivali na njezinom autorskom prvijencu. Koliko vam je važno podupirati mlade kolege i u kojem smislu vas oni inspiriraju?

– ​Mia je izuzetna glumica i čovjek, i beskrajno mi je drago što me odabrala za svoj film »Ljeto iza nas« te što su nam se putevi u tako kratkom vremenu ponovo isprepleli. Jako smo slični, i često se znam našaliti da je ona »Mini Me«. Mladi ljudi koji ne čekaju da im materijal padne s neba, nego ga sami stvaraju, sve su potrebniji ovoj industriji. To doprinosi stvaralačkoj raznolikosti, ali je i izvrsna lekcija svima.

Glumački posao je takav da postoje faze kada te nitko ne traži, ne treba ili te čak ne želi, i u takvim je trenucima važno znati da kreativnost ne traži tuđe dopuštenje – stvarati možeš i sam. Mlade kolege ću uvijek podupirati, štititi i diviti im se kad god treba.

LEKCIJE S POZORNICE

Prije nekoliko godina u Zadru ste snimali film »Samo kad se smijem« s Tihanom Lazović, s kojom vas veže i privatno prijateljstvo. Na nedavnoj promociji slikovnice u Zadru istaknuli ste važnost prijateljstva u svom životu. Možete li podijeliti što vam to iskustvo znači i kako se prelijeva u vaš profesionalni rad?

– Prijateljstva su osnova života. Odnosi. Nježnost prema drugima. Bliskost. To je jedino što ostaje iza tebe – kakav si bio prema ljudima. Prijateljstva su na setu iznimno važna jer ovaj posao zahtijeva razinu otvorenosti, ranjivosti i intime koja može biti bolna ako nisi okružen ljudima kojima vjeruješ. Bitna su i u zabavnim, obiteljskim serijama poput »Blaž među ženama«. Činjenica da smo funkcionirali kao obitelj i da je u ansamblu bilo toliko ljubavi pomogla nam je da se igramo i prenesemo upravo onu razinu humora i topline koja je potrebna za ovakav projekt. Nadam se da ljudi to prepoznaju i uživaju gledajući – kao što smo mi uživali stvarajući.

Na konkretnom primjeru filma »Samo kad se smijem«, Tihanino i moje prijateljstvo bilo je presudno da možemo otići na setu u toliki mrak, jer smo znali koliko si vjerujemo, koliko smo tu jedno za drugo i koliko ćemo se pridržati ako odemo predaleko u ulogama – osobito u scenama fizičkog nasilja. Tihana je fenomenalna partnerica, virtuoz u poslu i prava inspiracija. Taj film nam je oboma bio važan – i nama, i redateljici Vanji Juranić. Htjeli smo filmom doprijeti do ljudi, pomoći ženama kojima je potrebna podrška, osvijestiti društvo o jezivom sustavu – i vjerujem da smo u tome donekle uspjeli.

Iza vas su brojna kazališna, filmska i televizijska iskustva. Gdje se osjećate najviše »svoj« i što vam svako od tih područja donosi na različitim razinama?

– Najviše sam doma na setu. Često znam reći da sam ondje najbolja verzija sebe. Volim i te duge sate, rana ustajanja, dolazak na set i ono prvo »dobro jutro svima« – ljudima s kojima provodiš nekoliko intenzivnih mjeseci i postaneš prava mala obitelj. Volim kad smo svi premoreni, ali i dalje potegnemo jedni za druge. Volim tu kreativnu razmjenu, brzinu sitnih promjena dok zajedno tražimo što bolje funkcionira za scenu. Volim istinu koju kamera zahtijeva, minimalizam koji u kadru funkcionira. Možda je to samo moj osobni nedostatak tehnike, ali nikada na kazališnoj sceni nisam dosegnuo tu razinu »bivanja u liku« kao pred kamerom. Meni je rad na filmu (i televiziji – jer danas tu više gotovo i nema razlike, pogotovo u inozemstvu) prava čarolija u punom smislu te riječi.

Kada ste prvi put osjetili da je gluma baš vaš životni poziv?

Foto Renato Branđolica

– Ne znam točno, jer mi se čini da sam oduvijek nešto maštao, glumio, predstavljao. Odluku da upišem dramsku grupu u Splitu donio sam tek početkom srednje škole, nakon što me profesorica glazbenog, Ines Kezić, pitala da se pridružim predstavi za LiDraNo. Radili smo »Što je muškarac bez brkova« i to je prošlo odlično. Mislim da se tada negdje u meni rodila ideja da bih se mogao ozbiljnije posvetiti glumi.

Oduvijek sam volio pozornicu – svirao sam violinu cijeli život i poznat mi je onaj osjećaj kada s pozornice uspiješ doprijeti do nekoga u publici. Samo sam u jednom trenutku shvatio da bih radije progovarao kroz sebe nego kroz instrument. Sve se poslije nekako spontano posložilo.

GLUMA NIJE SAMO IGRA

Koje biste prednosti glumačkog posla izdvojili kao najveće i najljepše?

– ​Ethan Hawke je u svom romanu napisao nešto što je toliko rezoniralo sa mnom da tu rečenicu sada uzimam i kao svoju: »Smisao glume je prenijeti i osvijestiti humanost, prizvati sućut i osloboditi sram.« Mi glumci se, kao, samo »igramo«, ali ako dobro obavimo svoj posao, zaista možemo dotaknuti ljude na jednoj predivnoj razini.

To sam osjetio s »Crno-bijelim svijetom«, gdje se publika toliko povezala s likovima i pričom da su postali djelićem njihovih života – spajali su generacije, donosili radost. Dogodilo se to i na mnogo dubljoj razini s filmom »Samo kad se smijem«, koji je mnogima bio potreban – da ih osvijesti ili osnaži.

Glumci doista imaju utjecaj na publiku, i taj se utjecaj mora njegovati, poštovati i usmjeravati u smjeru koji, kako je Ethan rekao, mora biti human, nježan i osnažujući. Eto, to je najljepši dio ovog posla. To – i kad ti u restoranu daju besplatan desert jer vole Žungula (smijeh).

A koje su one manje vidljive, zahtjevne strane profesije o kojima se u javnosti rijetko govori?

– Svaki posao ima svoje zahtjevne strane. Meni je najteže prihvatiti onaj osjećaj da sam dobar samo onoliko koliko je dobra moja posljednja uloga. To znači da, čim završiš nešto s čime si zadovoljan, već te počne brinuti kada ćeš opet dobiti takvu priliku. Teško je i to što zapravo cijeli život moraš biti »odabran« za nešto. Netko te mora htjeti – odnosno, mora se poklopiti cijeli jedan tim ljudi koji žele baš tebe za tu ulogu. I taj stalni balans između javne osobe i potrebe za privatnošću zna biti poprilično zamoran.

Postoji li neka uloga, tekst ili autor kojega priželjkujete odigrati, a još niste imali priliku?

– Mislim da postoji puno veći broj mogućnosti koje se mogu poklopiti da ostvarim neku predivnu ulogu nego što ja u svojoj glavi mogu zamisliti. Možda se negdje, tko zna gdje, upravo školuje neka redateljica/ica s kojima ću za 20 godina napraviti ulogu života, a trenutačno ni ne znam da postoje.

Zato se ne fokusiram na pojedinačne ideje, ali imam jasnu želju – volio bih da moje uloge budu relevantne, da dopiru do ljudi, da mijenjaju i mene i publiku, da nas »voze«. Ali evo, da dam barem nešto konkretno – jedva, ali jedva čekam ponovo dijeliti kadar s Tihanom Lazović.

Osim glume, pišete i dječje knjige. Kako se taj kreativni proces nadopunjuje s glumačkim radom?

– Pisanje knjiga u svojoj je suštini isto ono što volim raditi kroz glumu – »storytelling«, pripovijedanje. Sve sam knjige napisao u razdoblju kada sam na filmu i televiziji dobivao vrlo mračne uloge, pa mi je pisanje došlo kao neka vrsta privatne meditacije i omekšavanja samoga sebe. Trebao mi je, valjda, kreativni ventil da iz sebe pustim i neke ljepše, nježnije stvari.

NAJTEŽE GODINE

Često naglašavate da bez čitanja ne biste mogli postizati ono što danas postižete. Što vam čitanje znači u osobnom i profesionalnom smislu?

– Čitanje je najljepša stvar na svijetu. Umjesto da živiš u samo jednom svijetu, imaš priliku živjeti u njih bezbroj. A ponekad se dogodi da pročitaš nešto što tako duboko rezonira s tobom, rastavi te sa zemljom, i onda se zapitaš – zašto me baš ovo toliko taknulo? I upravo tada naučiš nešto novo, i o svijetu i o sebi.

U više ste navrata istaknuli da kroz svoje slikovnice želite otvarati teme s kojima se djeca često ne suočavaju, poput anksioznosti ili ega, a kasnije u odrasloj dobi ostaju nespremna. Zašto vam je važno progovarati baš o tim temama i kakve reakcije dobivate od roditelja i djece?

– Pa važno mi je – jer su te teme važne. Smatram da se mladi trebaju barem upoznati s tim pojmovima, kako bi im kasnije bilo lakše navigirati kroz život kada te sve počne »stiskati«. Najteže godine u mom životu bile su rane 20-e, jer me tada mnogo toga zaskočilo i dočekalo nespremnog. Ako mogu barem malo pripremiti druge na to, rado ću pokušati. I pokušavam.

Na čemu trenutačno radite? Možemo li uskoro očekivati novu knjigu, novu ulogu ili možda nešto sasvim drugačije?

– Trenutačno odmaram – možda i malo predugo za svoj ukus – ali idući projekt mi počinje tek u veljači. U međuvremenu će izaći britanski film »Surviving Earth«, u kojem igram glavnu ulogu, zatim serija »The Night Manager« koju sam snimao lani te film »Dioklecijan« Domagoja Burića. Sad puštam sve te projekte da odu u svijet i »žive svoj život«.

Do tada radim malo na sebi – na strpljenju, na pokušaju razumijevanja svega što se događa oko nas u svijetu – i, naravno, jedva čekam sljedeći set. A uživam i u gledanju »Blaža među ženama«, naravno.

OTVORENOST, INTELIGENCIJA, INSTINKT

Glumačku ste izobrazbu stjecali u SAD-u. Koliko je to iskustvo oblikovalo vaš profesionalni i osobni pogled na glumu i umjetnost općenito? Po čemu se američki pristup razlikuje od europskog, i zašto ste se odlučili vratiti u Europu?

– Studirao sam samo u Americi, tako da ne znam koja je razlika – ne mogu uspoređivati. Svakako smatram da sam najviše naučio kasnije, na pozornici i kroz sate provedene na setu. Na Akademiji dobiješ alate koje možeš koristiti, ali meni je trebalo vrijeme, iskustvo i sazrijevanje da osjetim koji od tih alata funkcioniraju za mene osobno, a koji ne. Na kraju dana, neke se stvari jednostavno ne mogu naučiti – bez obzira na to radi li se o Americi ili Europi. Emotivna otvorenost, glumačka inteligencija, dobar instinkt… to više dolazi od života nego od ičega drugog. U Europu sam se vratio jer mi je istekla viza, a po povratku sam odmah počeo raditi i vrlo brzo se zaposlio u GKM-u Split. S obzirom na to da me sada putevi opet nekako vode prema vani, mislim da se sve dogodilo točno onako i onda kada je trebalo.