Polinatori! Divlje pčele, cvjetne muhe, tko zna koliko vrsta leptira, svi su oni, i još mnogi drugi, polinatori. Polinator. Zvuči poput kakvog mitskog junaka Marvelovog kinohita. No, sve je puno jednostavnije, a opet nemjerljivo važnije od izmišljenih superheroja. Polinatore ne treba izmišljati, jer oni jesu junaci onog nevidljivog mikrosvijeta. Samo, i junaci nekad traže ruku spasa. Pa im se evo i pruža, makar bilo skoro pa u zadnji čas. No, što su polinatori!?

– Oprašivači. To su sve životinje koje oprašuju cvjetove. To nisu nužno samo kukci. U tropskim krajevima imamo slučajeva kada su to lemuri, šišmiši, puž balavac u tim tropskim krajevima također je ‘slučajni’ oprašivač, a u Brazilu je pronađena i jedna vrsta male žabe koja je također oprašivač – priča nam Tomislav Krizmanić, edukator u Zoološkom vrtu Grada Zagreba.

Riječ je, ističe, o svim onom životinjama koje se hrane nektarom taman da se pelud nekako zalijepi za njihovo tijelo pa da je prenesu na sljedeći neki cvijet i tako ga oplode. Eto, to su oprašivači. U Europi su, međutim, to gotovo pa isključivo kukci.

– Najveći broj njih – uči nas Ivan Juran, izvanredni profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

KLJUČNA ULOGA

Iznimka ima, ali ih je malo. Iznimka je tako plavetna sjenica, ptičica koja oprašuje jednu vrst biljke kockavice. Lako ovom dvojcu stručnjaka razbacivat’ se pojmovima. No, ajmo mi od početka, od toga zbog čega su nam oprašivači toliko važni i što ih je to spopalo da se 16 europskih institucija iz devet zemalja udružilo u projekt imena ZOO Life Pollinators kojem je cilj zaustavljanje pada populacije divljih oprašivača!? Projekt je javnosti predstavljen prije desetak dana na Sveučilištu u Torinu.

– Oko 90 posto poljoprivrednih kultura razmnožava se oprašivanjem, zahvaljujući oprašivačima. Da nema oprašivača, ostali bismo samo na kulturama koje se ili same oplode, ili putem vjetra. To je odgovor na pitanje zašto su oprašivači važni – ističe Juran.

Oprašivači, očito je to, imaju vrlo važnu ulogu koje široke ljudske mase i nisu posve svjesne.

– Ključna je to uloga, jer bez oprašivača nema hrane. Nema hrane za nas, niti za druge životinje. Primjerice, ptičice jedu sjemenje koje dobrim dijelom nastaje tako tako što je neki kukac oprašio biljku – veli Krizmanić.

– Da nije oprašivača, ostali bismo na travama, na pšenici, i grahoricama eventualno – podcrtava Juran.

Važnost je neupitna, a stručnjaci su u Torinu upozorili da pad populacija oprašivača ne jenjava i da taj trend ugrožava ne samo ravnotežu prirodnih ekosustava, već i europsku poljoprivredu. Naime, o oprašivačima ovisi čak 84 posto usjeva na našem kontinentu. S druge pak strane novo izvješće Europske agencije za okoliš ne ostavlja mjesta sumnji: 9 posto divljih pčela prijeti izumiranje, 40 posto vrsta cvjetnih muha u kritičnom je stanju, a teška je situacija i za 480 vrsta leptira. Te male životinje, ključne za bioraznolikost i opskrbu ljudi hranom, ugrožene su gubitkom staništa, klimatskim promjenama, pesticidima i invazivnim vrstama.

– Oprašivače bi trebalo čuvati kao kap vode na dlanu. A mi oprašivačima činimo zlo. Ili to i nije posve do ljudi!? – pitamo.

– Do nas je u velikoj mjeri, premda puno problema nastaje nenamjerno, samim našim postojanjem i načinom života – kaže Krizmanić.

Ima nas na svijetu preko osam milijardi, ima nas svakim danom više, treba to nahraniti, pa se koriste različita sredstva kemijske naravi ne bi li se tome doskočilo, često na štetu oprašivača. To je jedan od problema. Drugi je vezan za uništavanje staništa. Treći uz klimatske promjene.

– Ono na što mi možemo utjecati je način na koji ljudi razmišljaju, način na koji tretiraju svoje okućnice i zelene površine. Tu možemo mnogo toga promijeniti i to značajno. Ljudi, primjerice, često žele kratku, savršeno podšišanu travu koja je nalik zelenom tepihu. A trebalo bi ostaviti tu i tamo i nešto autohtonih biljaka, možda nekakav panj da je ljudima dekor, a divljim pčelama koristan za razmnožavanje – ističe Krizmanić.

I trebali bi ljudi, ističe, paziti kod korištenja kemijskih sredstava u poljoprivredi, vrtlarstvu.

– E, sada ja kao agronom moram malo »obraniti« struku. Često se, naime, smatra da je agronomija ta glavna djelatnost koja utječe na smanjenje broja oprašivača. Naravno da je dijelom i tako, ali tu je urbanizacija, industrijalizacija, gubitak staništa, izgradnja infrastrukture i tako dalje. Međutim, što se tiče kemijskih sredstava, mi na fakultetu stalno naglašavamo kako je nužno obrazovanje, znanje i poznavanje te tematike da bi se spriječilo to štetno korištenje – kaže Juran.

Apostrofira on još jedan problem.

– U ljekarnu baš ne možete ući i kupiti neki lijek bez recepta, ali zato možete položiti tečaj, dobiti iskaznicu i kupovati sve što hoćete za zaštitu bilja. Pitanje je je li to u tako kratkom vremenu dovoljno – upozorava Juran.

STVAR KOMPROMISA

Na Agronomskom fakultetu, kaže Juran, studente se uči da kemijska sredstva nisu ona prva linija obrane kod suzbijanja štetnih organizama.

– Tu je niz preventivnih mjera koje mogu smanjiti populaciju štetnih organizama i držati ih ispod one štetne granice. A ako dođemo do toga da nemamo izbora, onda moramo koristiti sredstva za zaštitu bilja – naglašava Juran.

Dakle, kemijska sredstva da bi se proizvodila hrana, ali na ispravan način. Spasit će to i naše oprašivače. Samo, koliko ih ima, koliko bi nam ih trebalo, kako Europa stoji s oprašivačima!?

– Ako sam dobro zapamtio podatak, onda se jednom oprašivaču od tri, bilo koje vrste i na području EU-a, znatno smanjila brojnost. A jednom od deset prijeti izumiranje – upozorava Juran.

Krizmanić kaže da to možemo i sami primijetiti u svojim vrtovima, ako ih imamo.

– Jednostavno, puno manje kukaca slijeće na cvjetove – tvrdi Krizmanić.

– A ako i sleti, ljudi su skloni tome da kukca udare novinom, ili šlapom – velimo.

– E, to je sad stvar činjenice da ima ljudi koji se boje svega što leti. Strahovi su strahovi, ali strahove treba rješavati – rezolutan je Krizmanić.

Pa ako se uz edukatora može, primjerice, prevladati strah od zmije ili guštera i to toliko da ih se dotakne, moralo bi se moći eliminirati i strah od oprašivača, tim više što se ljudi žele svojih strahova riješiti. I tim prije što ni kukci ubosti neće ako ih nešto ili netko ne isprovocira.

– Stršljena i osu i pčelu ćemo prepoznati. I biti oprezni, pogotovo ako smo alergični na ubod. Nema razloga bojati se sveg ostalog. Nije opasno sve što leti. Zato je jedan od segmenta ovog europskog projekta upravo rad s ljudima da ih se osvijesti koliko su važni oprašivači, da ih se ne treba bojati, da naučimo što se sve može učiniti za oprašivače, a da ne narušimo svoj način života. Stvar je kompromisa – poručuje Krizmanić.

I to, dodaje, ne znači da vrt mora biti neuredan da bi se spasilo oprašivače, a onda i ljudsku vrstu u končanici. Britanci, recimo, to rade sjajno, Nizozemci također, a sve koristeći uvelike autohtone biljke u suživotu s kultivarima. Bitno je samo da nema invazivnih biljaka.

– Učimo svi, i znanstvenici, i ekolozi, i građani – veli Krizmanić.

Ivan Juran

Da su njih dvojica već štošta naučila, osvjedočili smo se sami. Dok smo pričali, oko Jurana je letjela osa, taman da obojica skoro u glas konstatiraju: »Ova nije oprašivač!«

– Jedan od ciljeva projekta je dati znanstveno metodološku podlogu za djelatnike ZOO-a koji će na osnovu toga obavljati edukaciju šire javnosti i podići svijest o važnosti oprašivača – ističe Juran.

ZELENI KROVOVI

U fokusu su tako divlje pčele, cvjetne muhe, leptiri, mada je tu i kornjaša, recimo poput zlatne Mare koja je jedan od najljepših kornjaša u nas. Samo, dojam je da se ovaj europski projekt i svi znanstvenici u njemu bore i s neznanjem, i s građevinskim lobijem, s ignorantima svake vrste. – Nije to borba. Ljudi samo trebaju osvijestiti da su kompromisi mogući. Nitko ne tvrdi da ne smijemo graditi, upravo suprotno. Samo treba imati na umu cijeli živi svijet i uvesti male modifikacije. Jer, osiguravanjem osnovnih uvjeta za život oprašivača samo u našim vrtovima omogućavamo život tisućama drugih životinjskih i biljnih vrsta. Svi ćemo od toga imati koristi – ne dvoji Krizmanić.

Mala oaze u urbanim središtima dade se stvoriti. Primjera radi, u zagrebačkom ZOO-u se, gdje god je to za gradnje bilo moguće, stavljao zeleni krov, kako zbog bolje izolacije i uštede, tako i da bi se barem dijelom vratilo stanište nekim vrstama. Ti će se krovovi sada dotjerati tako da su pogodni za rast biljaka, a onda i da oprašivači imaju hrane i uvjeta za razmnožavanje.

– Ti zeleni krovovi su najteži dio ovog projekta zato što su vrlo specifična staništa – kaže Krizmanić.

Edukacija je sve, projekt traje četiri godine pa će se cijele generacije nastojati podučiti važnosti oprašivača, a ozbiljne zemlje koje su u projektu od starta su shvatile da ovo mora biti zajednička zadaća znanstvenika i ljudi u velikim zoološkim vrtovima. Projekt vodi Biopark Zoom (Immersive Parks) iz Torina. Među partnerskim zoološkim vrtovima su Zoološki vrt Grada Zagreba iz Hrvatske, Zoološki vrt Kopenhagen iz Danske, Zoološki vrt Debrecen iz Mađarske, Zoološki vrt Brașov iz Rumunjske, Oasis Wildlife Fuerteventura iz Španjolske te Nordens Ark i Zoološki vrt Slottsskogen iz Švedske. U projektu sudjeluju i Sveučilište u Torinu, Sveučilište u Zagrebu, Zaklada Zoom i Smart Revolution.

Tomislav Krizmanić

A zašto su nositelji programa baš zoološki vrtovi? Zato što su, podsjeća Krizmanić, zoološki vrtovi danas centri zaštite životinja, a i prirode.

– Uz to, zoološki vrtovi mogu dosegnuti velik broj ljudi. Izračunali smo da osam zooloških vrtova koji su u ovom projektu godišnje posjeti pet i pol milijuna posjetitelja. Pomnožite to s četiri godine i jasno je koliko je to veliki doseg – objašnjava Krizmanić.

Pa će edukacija u zagrebačkom ZOO-u početi na proljeće.

– Zimu ćemo iskoristiti za razradu strategije, da bi se u travnju, kako očekujemo, krenulo s edukacijom i različitim aktivnostima u svim osam europskih zooloških vrtova istovremeno – veli Krizmanić.

CENTRI ZA RAZMNOŽAVANJE

I to je onaj jedan ili prvi dio projekta. Drugi dio vezan je uz činjenicu da će spomenuti zoološki vrtovi na 926 hektara površine svojih zemljišta posaditi drveće, grmlje i zeljaste biljke korisne oprašivačima, a onda će se pratiti broj vrsta oprašivača na tim terenima. Odnosno, u sklopu projekta stvorit će se specijalizirani centri za razmnožavanje oprašivača, razvoj zajedničkih metoda praćenja i pokretanje programa građanske znanosti za škole i lokalne zajednice. Nasljeđe projekta pridonijet će tzv. zajedničkoj znanosti. Znanstveni podaci i alati koji se razviju tijekom projekta, bit će dostupni međunarodnoj znanstvenoj zajednici na otvorenoj platformi, zajedno s repozitorijem dobrih praksi za sve proučavane vrste.

– Pratit ćemo stanje, gledati koje vrste nam dolaze, prilagođavati se tome. Cilj je da na kraju dobijemo jedan lijep paket svih mjera koje treba poduzeti da bi spasili oprašivače, pa da onda taj paket ponudimo drugima. Tako će na puno lakši način moći pomoći oprašivačima nego mi koji još puno toga moramo otkriti i onda ponuditi – zaključuje Krizmanić.

Dakle, nema nam druge nego proširiti znanje o ranjivim divljim europskim vrstama oprašivača, o onih 2.000 vrsta pčela, 900 vrsta cvjetnih muha, 480 leptira i 10.000 vrsta noćnih leptira. Proširiti znanje pa ih spasiti kad im već štošta ne ide u prilog, ni klimatske promjene recimo.

– Bumbarima, primjerice, izuzetno je velik problem povećanje temperature. Oni su iz hladnijih podneblja, prilagođeni nižim temperaturama i Sredozemlje je pogotovo jako ugrožene što se toga tiče – kazuje Krizmanić.

A baš su bumbari i pčele, barem po onom što Krizmanić u svom vrtu vidi, u nas ponajveće oprašivačke face. Zna on to tim više nakon što je u Torinu naučio kako razlikovati bumbara od pčele. A dok smo mi pričali naš fotoreporter Dado je snimio – kukca!

– Evo polinatora – poprilično ponosno reče Dado.

Još da je znati koje je vrste.

– Cvjetna muha – unisoni će, i posve oduševljeno, naši sugovornici.

SVAKA ŽARDINJERA ŽIVOT ZNAČI

Kako pojedinac, kako svatko od nas, može posve konkretno krenuti pomagati oprašivačima?

– Tako što će posijati biljke koje su atraktivne polinatorima, a ako je moguće paziti da to budu domaće vrste biljaka. Na taj način, na vrlo malom prostoru, u jednoj žardinjeri se napravi puno – savjetuje Juran.

Elem, ružmarin, kadulja, lavanda, nema bolje ni za balkon, ni za vrt, ni za oprašivače. Dobro rješenje su i gradski vrtovi u kojima se povrće uzgaja na ekološki način. A Agronomski fakultet je i posve plastično dokazao svu korist oprašivača u projektu u kojem su usijavali cvjetne trake uz nasad lubenice pa komparirali broj plodova i težinu plodova uz cvjetnu traku i tamo gdje je nije bilo. Uz cvjetnu traku plodova je bilo više i bili su teži. Ili, narodski rečeno, što više cvjetnih traka svima će biti bolje.