Još početkom godine dobio sam jednu knjigu. Od tada, čitavo vrijeme stoji mi na radnom stolu. Povremeno je otvaram, više je gledam, a rijetko čitam. Ona i jest takva, prvenstveno namijenjena gledanju. Iste stranice mogu svaki put iznova gledati s jednakom pažnjom. Otkrivanjem njena autora čitatelju postaje jasno zašto je tako. Dakle, autor je Nevenko Žunić, a knjigu je naslovio »Metafore o navigaciji«, s kratkim podnaslovom: »monografija«. Na naslovnici su istaknuti i urednici Ljiljana Domić, Melita Žunić i Robert Žunić.

Nevenko Žunić objavio je knjigu na nešto više od 200 stranica, i to u vlastitoj nakladi, a znakovita je činjenica da u njoj nije slova napisao. Ali je svojim radovima ispunio tri četvrtine njena sadržaja. Tekstualni dio napisali su drugi, znamenita pjesnička i općenito književna imena, ljudi iz likovnih umjetnosti, autorovi prijatelji i članovi obitelji. Recimo i to, riječ je o drugom izdanju monografije »Metafore o navigaciji«. Prvo je objavljeno 2010. godine.

Ponavljam, iako je objavio knjigu, Nevenko Žunić ne piše, on je slikar, sredstvo njegova izražavanja je kist, bolje rečeno – pinelić. Jer za ono što slika najčešće je potreban sitan kist iz kojeg se boja neće razlijevati, koji omogućuje maksimalnu preciznost. Dakle – pinelić!

Među poznavateljima likovne umjetnosti u Rijeci, Hrvatskoj, pa i znatno šire, Nevenko Žunić dobro je znano ime. Isto tako, znaju ga u pomoračkim krugovima, jer on nije profesionalni umjetnik, nije za to ni akademski obrazovan. Školovanjem i profesijom on je pomorac. Veći dio radnog vijeka proveo je na brodovima u svojstvu pomorskog časnika. Jer, ploviti se mora, a svoja krstarenja morima i oceanima znalački je koristio za vlastito oplemenjivanje duha, plovidbe i brodovi uvijek su mu bili izvor nadahnuća za umjetničko stvaranje.

Stvarni brodovi

Brodovi i more, drvene barke, morski pejzaži s bonacom, vjetrovima i neverama, vizure lučica i uvala, mjesta na obali i otocima, stari primorski gradići. I opet samo oni! To bi mogla biti najkraća karakterizacija umjetničkog stvaralaštva Nevenka Žunića. Stvarni brodovi, onakvi kakve ih vidimo i doživljavamo, brodovi u realnosti, sa svim detaljima, bez prepuštanja umjetničkoj imaginaciji.

Svoje radove u monografiji je Nevenko Žunić složio u tri tematske cjeline. Prvu i najopsežniju čak nije naslovio, a osobno ona mi je najdojmljivija. U njoj dominiraju barke, gajete, guci, leuti, pasare, batane, ribarski brodovi, salbunnjeri… Neki su lijepi i maksimalno uređeni, svjedoče veliku ljubav svojih vlasnika u njih utkanu, drugi zapušteni i prepušteni propadanju na nekoj groti, ili osamljenoj uvali, upravo poput onog leuta za kojeg »…sićanja naviru, leute moj/ Osta si sam, napušten brod…« u pjesmi Tome Bebića, što je ukomponirana među te slike. Te su barke slikane svugdje, od autorova rodnog Vinjerca, uzdužno uz obalu i preko otoka, do sjevernijih lokaliteta njegova prebivanja. Taj dio knjige dopunjuju vjetrovi i vremenske (ne)prilike što ih dobro znaju moreplovci i svi ljudi s mora, vjetrovi s naših prostora, te mnoge slike karajobraza, među kojima je Vinjerac oslikan iz raznih smjerova. Tu nalazimo i gole grote, ali i Kornate, Lukovo Šugarje, Donju Kladu, Krk, Kraljevicu i Volosko… Na nekoliko stranica nalaze se stari jedrenjaci, svjedoci prohujala vremena.

Priče »divova«

Drugu grupu radova čine »Divovi mora«, s »Dinamičkom korelacijom velikih brodova i mora«, napisao je prof. dr. Serđo Kos. Nju čine velikani putničke plovidbe sa svjetskih mora. Tko god malo poznaje Nevenka Žunića, bez problema će pogoditi – na prvom je mjestu »Carpathia«, a odmah do nje i »Titanic«. To je njegova trajna preokupacija. Jedna od najvećih pomorskih tragedija, najpoznatija i medijski najeksponiranija, i danas, nakon više od 110 godina pobuđuje veliku pažnju svjetske javnosti. »Carpathia«, brod heroj, brod čvrsto i zauvijek vezan uz Rijeku. Milijuni priča na svim jezicima, a ni jedna ispričana do kraja. Za sva vremena zapisano je, međutim, da je Rijeka bila prva europska luka u koju je »Carpathia« uplovila nakon nevjerojatnog podviga, spašavanja brodolomaca s »Titanica«. Upravo je Nevenko Žunić bio jedan od inicijatora podizanja spomenika »Carpathiji« u Rijeci.

Svaki od tih »divova mora« nosi svoju priču, sudbinu, češće tužnu i nesretnu, nego lijepu i romantičnu, kako često takve brodove zamišljamo. Istina je, ima i onih što su povijest svjetskog pomorstva obilježili na drugi, ljepši način. Spominjem neke, ne zalazeći u njihove »biografije« i razdoblja plovidbe – »Leonardo da Vinci«, »Canberra«, »Rex«, »Mauretania«, »Aquitania«, »Europa«, »Ile de France«, »Queen Mary«…

U završnom dijelu su crteži rađeni uglavnom tušem, te ponešto flomasterom i olovkom. Motivi su skoro pa isti iz prvog dijela knjige, s time što tu nalazimo i crtež riječke luke, te njemačkog Frankfurta na Meini, ali opet s brodom u sredini. Završnicu čine minijature, crteži Vukovara, ilustracije za knjigu »Fuga Vukovarijana«.

Emocionalne slike

Sadržaj knjige sam prepričao. Red bi bio napisati nešto i o njenoj drugoj strani, umjetničkoj. U tome nisam vičan kao kad pišem o brodovima i moru. Umjesto vlastitih ocjena, nudim nekoliko citata iz tekstualnog dijela knjige. Najprije riječi uvaženog gospara, akademika Luke Paljetka: »Svaki brod, čim se iz luke otisne na pučinu, postaje sjećanje, čežnja, sanjarija, vjetar, dim, pjena, neizbrisiva slika. Upravo tako brodove vidi slikar Nevenko Žunić, kao zadivljujuću višeznačnu sliku, koja u svom hiperrealizmu želi nadići realizam što ga je moguće postići tehničkim sredstvima, fotoaparatom ili kamerom, jer Žunić nije fotograf brodova. U pozadini Žunićeva postupka stoji zapravo privid, njegov hiperrealizam (ono stvarnije od stvarnijeg, kako to definira Baudrillard) ishod je simulacije, težnje da se značenje vidljivog preobrazi u igru, podredi drugim pravilima, drugom, pustolovnijem nacrtu, zamamnijem od onog sadržaja kojim upravlja prolazna namjera, pretvarajući se u biti u nestvarnu, sanjarsku i onostranu«. Čak i kad slika brodove po nečijoj narudžbi, obvezan pravilom krajnje vjernosti svakom i ponajmanjem detalju, Žunić ne prestaje biti ono što u dubini svog bića jest – sanjač brodova…«

A znameniti riječki svećenik i sveučilišni profesor, dominikanac prof. dr. Marijan Jurčević, u »Prijateljskom zapisu« navodi: »A tek kako su emocionalne njegove slike malih lučica i malih barki? Jednostavno otkriva nove uvale, nove lučice, pa i stare dalmatinske i primorske kućice… Da rečem jednu rečenicu riječju i doživljajem New Agea o Nevenkovim slikama: one u sebi imaju neku energiju, osobnu i kozmičku energiju. Smiruju čovjeka i more. To je ono što ih čini ‘živim’ slikama. I tako Nevenko oživljava i uskrsuje brodove i brodare.«