RTL najavljuje nove epizode Dosjea Jarak. Emisija koja raščlanjuje zločine koji su potresali domaću javnost okuplja mnoge pojedince RTL-a, novinare, tehničare, montažere, televizijske radnike koji suradnjom dolaze do prepoznatljivog televizijskog sadržaja.

Nova sezona Dosjea Jarak donosi priče o kriminalnim radnjama Zemunskog klana i sarajevskog narkokartela te priču o pljački stoljeća otprije četrdeset godina.

Prva epizoda na platformu Voyo dolazi 23. listopada, a o temama nove sezone, perspektivi Dosjea Jarak i drugim pojedinostima razgovaramo s novinarom i scenaristom emisije Dariom Todorovićem.

Dario, nove epizode Dosjea Jarak tematiziraju Zemunski klan. Možete li nam približiti temu i kazati o čemu govore te emisije, koje razdoblje i koje slučajeve pokriva i slično?

– Zemunski klan je iznimno zloglasan, unatoč tome što je djelovao relativno kratko. U samo nekoliko godina, od samog kraja 1990-ih sve do 2003., postao je najjača i najbrutalnija kriminalna organizacija ne samo u Srbiji, već i cijelom ovom prostoru.

Stotine milijuna eura godišnje, niz mafijaških obračuna, dilanje, otmice, premreženost s državnim strukturama, sve do likvidacije premijera Zorana Đinđića tog povijesnog 12. ožujka 2003. godine. Klan je to koji je i nastao i raspao se s ogromnim praskom.

Tema je razrađena u čak dvije epizode. Pretpostavljam da je to zato jer je tema široka. Čime se bavite u svakoj od epizoda i usto zašto smatrate da je ta tema važna za razradu i predočenje gledateljima?

– Priču o klanu dočaravamo preko jednog lika kojega cijelo vrijeme pratimo. Riječ je o Sretku Kaliniću, zvanom Zver. Riječ je o glavnom likvidatoru Zemunskog klana, čovjeku kojem je dokazano dvadeset ubojstava. Preko njega pratimo uspon i pad klana, ali i sudbinu tog čovjeka kojega je jedan od naših sugovornika usporedio sa zlim kiborgom.

Riječ je o brutalne dvije epizode koje kulminiraju intervjuom koji je iz najstrože čuvanog zatvora dao našoj novinarki Marijani Čikić. Riječ je o prvoklasnoj ekskluzivi.

Foto: RTL

Fenomenalna, intrigantna i mistična priča

U kojoj mjeri je tema Zemunskog klana povezana s našom zemljom i je li se povezanost poklapa s percepcijom domaće javnosti o tom pitanju?

– Organizirani kriminal ne poznaje niti granice niti roaming. Kraci kriminala su se debelo protezali i preko Hrvatske. Ne zaboravite da je Sretko Kalinić Zver hrvatski državljanin, rođen i odrastao blizu Obrovca, da se godinama nakon ubojstva Zorana Đinđića skrivao u Zagrebu, da je tu propucan i uhićen i da je prvi kriminalac koji je isporučen u zatvor u Srbiji uz neviđene mjere osiguranja.

Donosite i priču o sarajevskom narkokartelu. To je još jedan od slučaja koji obrađujete, a koji nadilazi granice Lijepe naše. Zašto ste se nekoliko puta odlučili na takve slučajeve (Crna Gora, Srbija, Bosna i Hercegovina) i jesu li to zahtjevniji slučajevi za obrađivati? Što donosite u tom nastavku?

– Prije svega, donosimo kompleksnu priču o zločinima Zijada Turkovića i njegove kriminalne bande iza koje stoji najmanje pet ubojstava. To je samo ono što je dokazano na sudu, a sve indicije govore kako je krvavi trag puno duži.

U širokom spektru kriminalnih aktivnosti jako je važno to što su bili i jedna od najmoćnijih organizacija za distribuciju heroina i kokaina od Kolumbije i Turske preko BiH i Hrvatske, pa dalje prema zapadu.

U scenarističkom dijelu, najteže je bilo najkompleksniji slučaj u povijesti BiH pravosuđa, s nizom optuženih, više stotina ispitanih svjedoka i šleperom dokumentacije, pojednostaviti na način da priča bude ne samo jasna gledateljima, već i intrigantna, atmosferična i s nekim detaljima koje nitko dosad nije objavio.

Pripremali ste i slučaj Aleksandra Millesa koji je osamdesetih godina vršio niz krađi knjiške građe iz Nacionalne sveučilišne knjižnice. Kako donosite taj slučaj koji je puno manje krvaviji i brutalniji od ostalih?

– Od svih priča koje smo radili, na ovu sam intimno najponosniji. Nema krvi, nema ubojstava, nema suza ni svega onoga što bi netko odmah na prvu očekivao. Ali ima jedna fenomenalna, intrigantna i mistična priča koja je iznimno važna za Hrvatsku.

Mastermind pljačke, skoro pa klinac Aleksandar Milles sa svojom je mrežom pomagača godinama iz Nacionalne sveučilišne biblioteke iznosio knjige. „Samo knjige“ – netko bi rekao na prvu, ali riječ je o nenadoknadivim djelima iz 17. i 18. stoljeća, gotovo pa unikatima na svjetskom nivou.

Ukradeni novac može se ponovno natiskati, ali djela ukradena iz NSB-a i Metropolitane, stoljećima stare knjižnice Zagrebačke nadbiskupije, nitko nikad ne može nadomjestiti. Glavni zlikovac ove priče je genijalac, ekscentrik i luđak – sve u jednom i jedna jako zanimljiva ličnost.

Mlada, ali jako talentirana kolegica Karla Vidović bila mi je od neizmjerne pomoći da knjige učinimo ne samo važnima i velikima, nego i neodoljivima u slici. Rekao bih da je ova priča jedan bombončić koji i Dosjeu Jarak donosi širinu i nadam se da će i gledatelji prepoznati koliko se jaka priča iza svega skriva.

Dario Todorović, Foto: RTL

“Nismo nikad postali roboti”

Sam Andrija Jarak pričao da je za minule epizode Dosjea bilo teško naći sugovornike. Je li to i ovdje bio slučaj?

– Jest, čak i više nego ikad. Dogodila se jedna jako dobra stvar, a to je da su ljudi vidjeli kako pričama pristupamo temeljito, odgovorno i s puno suosjećanja prema žrtvama.

S druge strane, dogodilo se i to da su neki sugovornici odustali jer su vidjeli da to znači i da bi pred Andrijom „rasprostrli dušu“ i vidjeli da za to ne bi mogli skupiti dovoljno snage. Što je posve razumljivo jer ne govorimo o izmišljenim, fiktivnim događajima, već zadiremo duboko u najbolnije rane.

Zato se nikad ne možemo naljutiti ako neki sugovornik ipak odustane. S druge strane, iznimno smo zahvalni onima koji su uspjeli skupiti snage i javno govoriti o teškim i bolnim, a opet jako važnim događajima.

Priče kojima se bavite u Dosjeu Jarak nikada nisu vedre i vesele. Kako, kada radni dan završi, napravite odmak od tih tema i dopuštate li da one preuzmu vaše raspoloženje i svakodnevicu?

– Unatoč silnim godinama iskustva, nismo nikad postali roboti i jasno je da nas istinska emocija pogađa duboko.

Kad vam iskreno govori kći Ive Pukanića koja je rano i iznimno brutalno ostala bez oca, kad vam drhtećim glasom govori žena koju je Srđan Mlađan držao kao taoca, kad vam se pred kamerom rasplače žena čijeg su oca bez razloga otrovali trovači iz Plaškog, postoji taj neki period šutnje kad nitko od nas nema snage za izgovoriti ni riječ.

Ali ono što nas drži je to što ljudima dajemo priliku da se ne zaboravi tko su bili njihovi poginuli najdraži članovi obitelji i što ih želimo prikazati osobama, a ne statistikom iz rubrike crne kronike.

Ne želim biti neskroman, ali stvarno mislim da radimo nešto dobro i cijelom društvu korisno, unatoč tome što je riječ o teškim temama. Ali i one su život.

Izravno, hrabro i bez trunke zadrške

Kako opisujete odjeke u javnosti koje su polučile minule epizode iz serijala? Neke zločine stavili ste u današnji kontekst i vaša gostovanja po intervjuima i podcastima prošla su zapaženo od strane publike?

– Smatramo da je jako važno to što ne damo da neki važni događaji odu u zaborav, što smo ih aktualizirali, podsjetili na njih i na posljedice koje se osjećaju i danas. Bacili smo novo svjetlo na zlikovce koji bi uskoro mogli izići na slobodu.

Andrija Jarak nikad nije imao dlake na jeziku, uvijek izravno, hrabro i bez trunke zadrške govori o svemu, zbog čega ga ljudi i vole i cijene i nije čudo što su njegove izjave postale kultne. Vjerujte mi da to što on govori čuju ne samo gledatelji, već i institucije ove države. To što on izgovori ima posebnu težinu.

Imate li planove za nove epizode Dosjea Jarak i koje teme bi one pokrivale?

– Planova uvijek imamo, ideja još i više. Ima još jako sočnih priča iz Hrvatske koje još nismo stigli ili zbog nekih razloga mogli napraviti dosad, ali mislim da nam se novi putevi do njih jako dobro otvaraju.

Sigurno mislimo raditi i još priča iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Baš smo prošlog tjedna Andrija i ja imali neke jako dobre sastanke oko njihove realizacije. Uvijek mislimo osobit naglasak staviti na njihov hrvatski aspekt.

I dalje ćemo gledati da priče budu i intrigantne i emotivne i da se nakon svake gledatelj može zamisliti oko toga u kakvom društvu živimo. To što pred nekim stvarima radije zatvaramo oči, ne znači da one nisu tu.