NOVI VINODOLSKI – Milena Pađen Brnelić autorica je knjige »Gremo u Ledenice« (Naklada Kvarner, Katedra čakavskog sabora »Novljansko kolo«, Grad Novi Vinodolski, 2025.). Na koji je način moguće riječima podići spomenik svom zavičaju, obitelji i djetinjstvu pokazala je u ovoj svojoj debitantskoj knjizi pripovijedaka. Do objave prve knjige Milena Pađen Brnelić uz književnost je bila vezana tek čitanjem i uživanjem u snazi i ljepoti pisane riječi. Rođena 1960. godine u Novom Vinodolskom pohađala je Prvu sušačku gimnaziju te potom Ekonomski fakultet u Rijeci na kojem je i magistrirala te cijeli radni vijek ostala u okvirima svoje profesije. No, književnost je uvijek bila tu negdje, a prije desetak godina odlučila je dodatno produbiti svoje zanimanje za tu vrstu umjetnosti. Škola kreativnog pisanja CeKaPea u Staroj Sušici te još i više sjajni književnici i očigledno izvrsni podučavatelji (Karmela Špoljarić i Zoran Žmirić) probudili su njezinu do tog trenutka pritajenu nadarenost koja je, eto, tek u njezinoj 65. godini zasjala knjigom nakon koje Milena Pađen Brnelić ne mora napraviti ama baš ništa više. Jer – to je to.

Vatromet nostalgije

Naravno, ima ova knjiga, kao i svaka, posebno svaki debitantski istup, svojih malih mana. No, sve su one u dubokoj sjeni uočljivog truda, iskrenosti i moćne, a opet tako sjetne i nježne, emocionalnosti koja izvire iz većine u ovu zbirku priča smještenih 26 pripovijedaka. Autoričin je cilj jasan. Knjigu je posvetila svojim roditeljima Ani i Joži, a stvorene priče literarno su uobličena sjećanja, odnosno obrade zbivanja i likova koje je poznavala ili za koje je čula. Skupljene u jednu cjelinu na taj način napisane priče stvorile su sjetan podsjetnik na nekadašnji način života i rada njezinih Ledeničana, kao i ostalih stanovnika tog lijepog brdskog područja ponad Novog Vinodolskog. I vjerojatno neće biti starijeg Ledeničana kojem pri čitanju ovih zapisa neće na licu zatitrati barem lagani osmijeh sjete, možda i zasuziti oko.

Kompozicijski pristup je školski jednostavan i dobar. Prve dvije pripovijetke (»Gremo u Ledenice« i »Ledenički kirijaši«) postavljaju temelje i poručuju čitatelju o čemu će u ovoj zbirci priča biti riječ. Povratak u zavičaj i djetinjstvo najavljen je prvom pričom, a kroz drugu se, onima kojima taj dio novovinodolskog zaleđa baš i nije poznat, pružaju neke osnove o načinu života ljudi tog kraja kako bi im kasnije lakše bilo pratiti opisana zbivanja, shvatiti likove, osjetiti bilo prošlosti i načina života koji je, nažalost, uzmaknuo pred suvremenom bezličnošću koja u negativnom smislu izjednačuje sve. Nakon tog uvoda slijede priče koje nude pravi mali pozitivni vatromet nostalgije, a najmoćnije su dvije završne. Divna »Morčići« sa svjedočenjem o nastavku obiteljske tradicije poklanjanja naušnica u obliku morčića pri čemu autorica naušnice koje joj je darivala majka, a njoj njezina baka Manda, sada daruje svojoj unuci. Istu količlinu snažnih emocija nudi i razoružavajuća završna »Labirint života« u kojoj ona u mašti razgovara sa svojim pokojnim ocem i kaže mu u posljednjim rečenicama ove divne knjige: »Tata, ovo je sve za te«.

Isječci iz života

Između tih početnih i završnih priča smjestile su se još dvadeset i dvije među kojima su i one koje nude isječke iz života ljudi koje zna ili su dio njezine obitelji pri čemu su najemotivniji trenuci kad piše o svojim roditeljima, posebno sjajna »Prvi snijeg« posvećena pokojnom ocu, odlična »Noć u gaju« vezana uz djeda Rafu te majci posvećena dojmljiva »Trenutak lakoće«. Piše Pađen Brnelić i o drugim likovima (»Jele ribarca«, »Stara slika«, »Terezino polje«, »Teta Mare«, »Ledenička riva«), običajima (»Frita«) ili pak vezanosti životinje i čovjeka u izvrsnim »Petar i Ljubo«, »Ljubino zvono« i »Prvi snijeg«, a posebno je dobra u dvije koje obrađuju temu (ne)ostvarene ljubavi sa svim svojim pratećim problemima i nježnostima. »Vrag zel i šljive« i »Petar Merikan« ne samo da su zanimljive, već pružaju i potencijal za puno širu priču, čak i roman. Ponekad se autorica odlučuje i za kratki anegdotalni pristup (»Pas s garancijom«, »Jura ne da svog Jablana«, »Limun na akciji«), a iako su njezine priče često u stilu pastorale i ugode zbog ljepote prirode i povezanosti ljudi s prirodom, ipak nisu zaboravljeni ni oni tamniji trenuci tadašnjeg života te dobro uočene socijalne razlike i ostvaren, kvalitetan prikaz teškog i često kruhoboračkog načina života.

Idiomi zavičaja

Milena Pađen Brnelić piše preciznom, čistom i jasnom rečenicom koristeći idiome svog zavičaja – štokavsku ikavicu i ikavsko-ekavsku čakavštinu koristeći često danas već zaboravljene riječi (plašćenica, jačmik, kotorata…), što itekako podiže razinu vjerodostojnosti, pa i nostalgije. U nekim pripovijetkama autorica je ostvarila iznimno dobre završetke, bilo da je riječ o već spomenutim jakim emocijama u nekim pričama (»Labirint života«, »Morčići«, »Trenutak lakoće«…) ili pak o pravoj zdravoj duhovitosti kad »merikansko« neudobno odijelo završi na strašilu (»Prvi izlet«) ili se prvi put u životu viđene banane jedu s korom (»Slatki miris bolnice«). Uz visoku razinu emocionalnosti put k lirskom dijelu njezinih pripovijedaka uočljiv je i u činjenici da je u nekim trenucima (sjajne »Stara slika« i »Terezino polje«) umjesto pripovijetke za način izražavanja odabrala crticu, a stilsku i idejnu raznovrsnost iskazuje i činjenicom da su dio knjige i četiri stare crno-bijele fotografije (naravno, svaka ima svoju priču), kao i rukom (tzv. neurografika) iscrtana zemljopisna karta na prvim te obiteljsko stablo na zadnjim koricama.

I te fotografije i taj neurografički dio sjajno se uklapaju u knjigu kojom su oživljeni mirisi i okusi prošlosti; nježno i tiho, diskretno i nenametljivo, a opet iznimno dojmljivo iskazana ljubav prema zavičaju, roditeljima i danima djetinjstva; oživljeni i sačuvani ljudi i vremena… I sve to kroz kratke, jednostavne, dobre i efektne priče prevučene patinom prošlosti, plemenitom nostalgijom, ljubavlju i nježnošću. Za prvu zbirku priča – izvrsno.

O autorici

»Kao ekonomistica, studirala sam i radila uglavnom s brojkama, grafikonima, ‘excel’ tablicama. Težnju i ljubav za lijepim oduvijek tražim u književnosti. Čitam od kada znam za sebe. Od 2017. godine voditeljica sam ČkkČ – Čitateljskog kluba Knjižnice Čavle. Kao članica Volonterske narodne čitaonice GKR-a, kada god mogu, rado se odazovem druženju uz lijepe priče u Domu Kantrida i Domu Nina na Čavlima«, rekla je autorica o sebi na stranici čavjanskog ČKKČ-a.