Poznato je da Gorski kotar 90-ih godina nije imao rata, također ni očekivanih strašnih posljedica iz toga razdoblja, iako je tada u njemu živjelo miješano stanovništvo. Poznato je i da su Delnice bile jedna od brojnih lokacija tadašnje jugoslavenske armije s vojarnom punom ljudstva, s čak tri vojna skladišta oružjem i streljivom punjena blizu pedesetak godina!

Kako se ta vojska već tada na hrvatskom prostoru opredijelila za agresorsku stranu to je bila otvorena i najveća prijetnja miru, štoviše nestajanju Gorskog kotara od posljedica stravičnog razaranja! Srećom se to nije dogodilo, srećom i zahvaljujući ljudima koji su u tom poludjelom vremenu koordinirali i usmjeravali situacije vođeni rukovodnim tijelom odnosno sastavom Kriznog štaba Općine Delnice.

Bili su to tada domoljubi posebne mentalne snage, svjesni da nema šale s novim, tek pristiglim vodstvom vojne vlasti u delničku vojarnu, moguće podložnim pritisku njihovih »​nadnadređenih«. Tada započinje danonoćno vođenje vibrantnih razgovora o tijesnoj mogućnosti biti ili ne biti u koje će Krizni štab s razlogom uskoro uključiti i ostale predstavnike grada: iz školstva, zdravstva, medija, općinskih službi, Crvenog križa, Bedema ljubavi. Jedna i druga strana si obećavaju da će pošto-poto održati mir.

Poruke mira, poruke i pouke za današnjicu

Jedni s drugima

Istovremeno dok tako stožerni ljudi uže općinske vlasti u Delnicama (Josip Horvat, Branko Kezele, Anton Crnković, Sigfrid Nikola, Ivan Liker i Ivan Gašpar) uspješno brode kroz tjesnace opasnog vremena, prof. Franjo Starčević iz Mrkoplja, tada 75-godišnjak, s dopuštenjem te iste delničke općinske vlasti, sam, pješice, goloruk preko barikada na hrvatskoj i srpskoj strani, kreće u naselja s većinskim srpskim življem u zaleđu Mrkoplja, podbjelolasičke Jasenak i Drežnicu, te u Moravice, Gomirje, Ponikve sve do Ogulina. Također ususret uspostavljanja dijaloga. I vraća se s informacijom da i »susjedi strahuju od sutrašnjice«, a on im je odgovorio da moraju ostati jedni s drugima u vezi kao i do sad. I moraju činiti zajedničke makar male korake jedni prema drugima da se međusobno očuvaju. Pružajući ruku čovjeku druge nacije Starčević mu govori »jedan si od nas« te, prema onoj kršćanskoj da je »i neprijatelj tvoj bližnji«, zagovara mir ne gubeći nadu u nj.

Dana 16. rujna 1992. organizira prvi od niza sastanaka – u Vojnom Tuku, na kojem predstavnici obiju strana razgovaraju o svojim koracima prema miru i stalno potrebnim novim prinosima kako bi ga sačuvali. Tako izboren mir u Gorskom kotaru plod je zajedničkog doprinosa hrvatskog i srpskog življa i u naseljima bjelolasičkog okruženja: dogovoren pa provođen tijekom tog opasnog doba s obje strane.

Gorski kotar je već tada, u ranoj fazi Domovinskog rata, svojevrsna oaza mira iz koje će ubojiti potencijal oružja završiti kao sredstvo obrane na hrvatskim ratištima.

Milan Mamula, predsjednik ondašnje MZ Jasenak

U spomen na te hrabre i vidovite pojedince 21. rujna ove godine je u Mrkoplju, uz Međunarodni dan mira, u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatske, Centra za studije mira i konflikata riječkog Sveučilišta (dr.sc. Valentina Otmačić) i Općine Mrkopalj, održana spomen-šetnja od nekadašnje obiteljske kuće Franje Starčevića do njegova groba i otuda do mjesta Tuk.

S prisjećanjem na teška vremena i ljude vrijedne nezaborava radi posebno vrijednog dosegnutog rezultata kojeg valja slijediti. Pogotovo u sadašnjem vremenu svjetski uzavrele ratno-incidentne situacije.

Škola mira

O tome su na završnoj točki »Putevima goranskih mirovnjaka« u Tuku ovoga Međunarodnog dana mira govorili onovremeni predsjednik Mjesne zajednice Jasenak Milan Mamula, Jovan Dragić, zapovjednik Policijske ispostave Jasenak i Ivica Briški – svojevremeno zamjenik zapovjednika Policijske stanice Delnice.

Sva trojica su se s poštovanjem prisjetili Franje Starčevića i njegove samopreuzete prevažne uloge dijaloga i akcija u funkciji čuvanja goranskog mira, zajedničkih susreta u njihovoj sredini i u Starčevićevu Mrkoplju. Ujedno su riječ pohvale na istom tragu imali za ljude iz onovremenog policijskog okruženja Josipa Boljkovca i Ivana Štajduhara.

Jovan Dragić, nekadašnji zapovjednik PI Jasenak i Ivica Briški, svojevremeno zamjenik zapovjednika PS Delnice

Mirotvorne će ideje od prof. Starčevića preuzeti te ih ugrađivati u mlade, u naraštaj budućnosti oformljena Škola mira ‘94. U taj institut, zasnovan na činu nesukoba dvaju etnikuma u Gorskom kotaru, uvažavanja različitosti, traženja zajedničkih najboljih prijateljski usuglašenih rješenja, dolazit će u ratno vrijeme pa narednih desetak godina, djeca iz raznih sredina međusobno se ne opterećujući nacionalnošću. U Mrkoplju će učiti i slušati o životu na selu, prirodi, šumi. O ljubavi i ljepoti. O sreći (J. Butković, B. Roce, M. Vejvoda).

Prema zamisli prof. Starčevića i njegovih bliskih suradnika, otud će otići kao budući ambasadori mira, tolerancije i ljubavi. Na tragu ideje od čega praviti mir svatko je tada uključio svoje potencijale: djeca polaznici, njihovi roditelji, predavači, mještani domaćini, svećenici obiju vjera. Svjesni da su na zadatku izgradnje međusobnog povjerenja: s početka mala kap u ime budućnosti.

Škola se iz Mrkoplja širila i u druge krajeve, i u druge zemlje. Da je bilo podrške danas bi taj uspjeli gorskokotarski projekt odgoja za mir mogao dati (davati) rezultate i u drugim ratom zahvaćenim krajevima.

Kako se vijest o uspješnosti rada tadašnje Škole mira proširila uokolo, neke su – većinom strane ali ne i domaće adrese – pomogle njezino održavanje. Kao suvišnu ju je negirao Zagreb, osobito ministarstvo obrazovanja glasno pitajući »ako je to škola mira jesu li onda obavezne škole – škole rata«. Dok je Škola mira postojala profesor Starčević joj je tražio podršku, kucao na sva vrata i jednoga dana shvatio da to čini uzalud. Tadašnje društvo, tek izašlo iz ratne uniforme, prešutno je stalo uz podržavatelje svih oblika međuljudskih udaljavanja s jedne strane, a s druge je izostanak sredstava polako gasio taj rijetki i originalni projekt, neprepoznat kao obol odgoju mladih za mir.

Starčević to nije prihvaćao, nije mogao. U jednu ruku on je Školu mira vidio kao prenositeljicu mirotvorne ideje među mladima, ali i kao jedan od turističkih i povijesno-komemorativnih sadržaja na tragu njegovanja uspomene na žrtve »bijele smrti« nedaleke Matić poljane i svih ratom izazvanih nevolja.

Fotografija snimljena 4. travnja 2002. godine – 26. Škola mira treba početi / Snimio; Marko Gracin

O miru valja pričati

Sudionici nedavne šetnje Putevima goranskih mirovnjaka od Mrkoplja do Tuka: bivši polaznici Škole mira, suradnici i rođaci Franje Starčevića, obitelj Josipa Horvata, Dinko Tamarut, predsjednik županijske organizacije SAB-a Rijeka, članovi Udruga Hod za mir iz Trsta i Za bolji svijet iz Rijeke, prilikom obilaska groba njegove supruge i njega, zakazali su si novi susret: jer o miru valja pričati, preuzimati njegove poluge i djelovati.

U sjaju zapaljenih svijeća ubacili su u za to posebno pripremljenu instalaciju Renate Lisac (Franjine prve suradnice u Školi mira) svoje poruke udivljenja za veliko i inspirativno djelo mirotvorca Franje Starčevića. Sudionici šetnje iz Trsta, predajući dvojezičnu zastavu mira Nadi Glad, zahvalili su za lijepu i originalnu goransku priču o miru, i obećali novi susret.

A autorica knjige o životu i radu Franje Starčevića »Goranski MIR-ovi« Glad zahvalila se svima na dolasku u mirotvorni Gorski kotar u kojem, eto, makar koliko živi sjećanje na male, a velike ljude koji su (»prigrlivši domoljublje kao nematerijalnu kategoriju što je u ovoj zemlji rijetkost«, Ž. Raukar) dali i ponudili ogroman obol hrvatskoj slobodi: značajan kontigent oružja i svoje živote!

Goranska je društveno-politička zajednica (Grada Delnice) za spomenute pojedince od najviše državne adrese do sad dva puta zatražila makar simbolična papirnata priznanja, nešto kao tračak zahvalnosti s približavanjem izjednačavanja njihova doprinosa ostalima. Odgovor, pristigao na traženje predlagatelja, je glasio da je »prijedlog proslijeđen na prosudbu tijelu tom i tom…« Ako nastavak iščitate u duhu one biblijske: »Blago mirotvorcima; oni će se sinovima božjim zvati«, bit ćete u pravu: doprinos mirotvoraca s maslinovom grančicom u ruci je bezvrijedan iako zapravo nije.

NEOPTEREĆENI NACIONALNOŠĆU

Mirotvorne će ideje od prof. Starčevića preuzeti te ih ugrađivati u mlade, u naraštaj budućnosti oformljena Škola mira ‘94. U taj institut, zasnovan na činu nesukoba dvaju etnikuma u Gorskom kotaru, uvažavanja različitosti, traženja zajedničkih najboljih prijateljski usuglašenih rješenja, dolazit će u ratno vrijeme pa narednih desetak godina, djeca iz raznih sredina međusobno se ne opterećujući nacionalnošću

NOVI SUSRET

Sudionici nedavne šetnje Putevima goranskih mirovnjaka od Mrkoplja do Tuka: bivši polaznici Škole mira, suradnici i rođaci Franje Starčevića, obitelj Josipa Horvata, Dinko Tamarut, predsjednik županijske organizacije SAB-a Rijeka, članovi Udruga Hod za mir iz Trsta i Za bolji svijet iz Rijeke, prilikom obilaska groba njegove supruge i njega, zakazali su si novi susret: jer o miru valja pričati, preuzimati njegove poluge i djelovati

16.

rujna 1992. u Vojnom Tuku organiziran je prvi od niza sastanaka mirotvoraca