Smijem li te snimati dok plačeš – upitala je osječka fotografkinja Marina Vojnović ženu ispred svog objektiva.

– Naravno! To je moj život, a ne moja bolest! Ne brini se, snimit ćeš me i dok se smijem. U oba ću slučaja to biti prava ja – odgovorila joj je samouvjereno Marija Zelić.

Smiješi se i meni širokim besprijekornim osmijehom i gleda čudesno lijepim svijetlim sivozelenim očima dok sjedimo jedna prekoputa druge i ispijamo jutarnju kavu. Marina nas je povezala kako bismo nas tri zajedno, za Dan ružičaste vrpce, odmotale Marijinu priču. Naime, Marija je odlučila pokloniti si fotografije i izabrala je Marinu da ih snimi predosjećajući da ima senzibilitet koji je nužan kako bi je na fotografijama prikazala baš onakvom kakva jest – ranjivom, a nepokolebljivom. »Na jedan rođendan, drukčiji od dosadašnjih, ali zato poseban. Poseban jer sam u ovoj godini shvatila koliku snagu imam«, zapisala je.

LANI JE BILO U REDU

Marija je magistra medicinske laboratorijske dijagnostike i odgovorno odlazi na redovite preventivne preglede dojki.

Foto Marija Vojnović

– Lani sam bila na ultrazvuku u rujnu, sve je bilo u redu. Već ove godine, u ožujku, napipala sam kvržicu na desnoj dojci. Odlučila sam pričekati dva-tri tjedna da vidim hoće li se povući, nadajući se da je to možda nešto hormonski, nešto vezano uz ciklus. No kvržica se nije povukla, pa sam se naručila na mamografiju, nakon koje mi je doktorica u Domu zdravlja savjetovala ultrazvuk, a onda i mamografiju s kontrastom. Nalaz je bio, recimo to tako, li-la, zbog čega je doktorica predložila da se ipak javim u bolnicu. Obavili su mi biopsiju i u travnju je stigao nalaz – karcinom duktalni invazivni, hormonski ovisan, HER2 neg, luminalni A – i završio je na konziliju, s kojeg su me uputili u kiruršku ambulantu. Već 16. svibnja dr. Babić obavio je poštednu operaciju dojke, a 9. lipnja slijedila je prva kemoterapija. Moja onkologinja, dr. Flam, rekla mi je kako smatra da bolest treba napasti agresivno s obzirom na to da su od šest izvađenih limfnih čvorova dva bila pozitivna. Nisam tražila drugo mišljenje, imala sam povjerenja u nju. Sad kad primam tzv. bijelu kemoterapiju, mogu reći da su te tzv. crvene doista teže. Na prvu sam kemoterapiju ružno reagirala, no to više pripisujem stresu i neizvjesnosti. Poslije sam ju lakše podnosila, uz uobičajene simptome poput probavnih teškoća, ranica u ustima, suhe kože, crvenila i neuropatije. No tješila sam se da će se to smiriti, da će nakon nekoliko dana biti lakše. Crvene su kemoterapije bile svaka dva tjedna, pa sam se uvijek stigla osnažiti do sljedeće. Primila sam četiri crvene i propisali su mi još 12 bijelih, koje primam svaki tjedan i sad sam prošla pola puta. Kad završim sve cikluse, čeka me još zračenje, opisuje liječenje Marija.

DRAGOCJEN SAVJET

Foto Marija Vojnović

Druženje s drugim pacijenticama u Dnevnoj bolnici Klinike za onkologiju KBC-a Osijek doživljava inspirirajućim. Kad je došla prvi put, poprilično uplašena – a uvijek dolazi sama jer joj je tako lakše – upoznala je krug žena, među kojima su mnoge i mlađe od nje, koje su najčešće bile vedre i nasmijane. Dale su joj, kaže, dragocjen savjet: »Okruži se pozitivnim ljudima!« Poslušala ih je.

»Često mi kažu da mi se dive jer sam hrabra, no imam li je uopće izbora nego biti hrabra i boriti se? Nije to hrabrost, to je želja da preživim sve što mi život priredi«, odlučna je.

Kad je doznala za bolest, najviše ju je zabrinjavalo kako će ju prihvatiti njezina djeca – sin Ivan (22), kći Ana (20) i kći Iva (16).

– Mlađoj je bilo najteže kada sam obrijala glavu, no rekla sam joj da ću biti dobro i da mora znati kako ću imati i nekih loših dana, ali da će i oni proći. Kosu sam ošišala sama, uzela sam mašinicu i obrijala glavu. Stala sam ćelave glave pred svog muža, koji se zajedno sa mnom nosi s mojom bolesti, a on mi je rekao da sam i dalje lijepa. Muž je interventni policajac i ne rasipa emocije, no čvrst mi je oslonac u svakom trenutku, priča Marija.

Zaposlena je u županijskom Nastavnom zavodu za javno zdravstvo u Osijeku, no sada je na bolovanju.

– Neke žene rade, neke ne, ne uspoređujem se ni sa kim, idem na terapije i nosim se sa sobom i svojim emocijama kako znam i umijem. Nisam se nikad zapitala: Zašto ja? Pa zašto ne ja? U čemu sam posebna? Zašto bi to bio netko drugi? Prihvatila sam bolest kao fazu u životu, nadam se, jednu, uvjerena da će to proći i da ću nastaviti živjeti onim, da tako kažem, dosadnim, svakodnevnim životom, kaže.

LJEPOTA IZ SNAGE I KRHKOSTI

A taj je život po njezinoj mjeri i mjeri njezine obitelji u Petrijevcima, nadomak Osijeku. Ondje imaju udobnu obiteljsku kuću s okućnicom dovoljno velikom za dvorište s cvijećem, povrtnjak i voćnjak.

– Volim raditi u vrtu, zar ne bi bilo šteta da nemamo, recimo, svoju rajčicu ljeti? Volim i čitati, nekad sam se bavila ručnim radom, najviše heklanjem. Obožavam šetnje, u kojima mi društvo često pravi naš pas. Ponekad u njima oplačem prethodni dan i nastavim koračati, iskrena je. U svemu ima i podršku roditelja te cijele obitelji, sa svoje i suprugove strane.

Reakcije su obitelji, prijatelja i kolega, jer su Marija i Marina, u dogovoru, podijelile fotografije na društvenim mrežama, bile uistinu lijepe.

– Svi smo u tim reakcijama balansirali na granici smijanja i plakanja. Smatrala sam da imam pravo zaustaviti na trenutak vrijeme prepuno izazova, ostaviti fotografsko svjedočanstvo svojih emocija. Imam pravo na tugu i strah, ali i na nadu, sreću i inat. Držim da se sve to vidi na fotografijama. Mislim da sam se na njima više razotkrila nego da sam se fotografirala gola. Želim, ako mogu, biti nekom svjetlo, recimo, onome tko je danas zakoračio u mrak teške dijagnoze, nekom tko se također popeo na taj emotivni rolerkoster«, iskrena je.

Fotografirala se bolesna i bez kose ponajprije zbog svojih kćeri, da im pokaže da se to može i smije, da ljepota nije samo izvana, nego je i u nama, da proizlazi podjednako i iz snage i iz krhkosti. »Meni se te fotografije sviđaju i sviđa mi se kakva sam žena na njima«, kaže.

I nama se sviđaš, Marija.