
Kadar iz filma Fiume o morte! Igora Bezinovića
Kuliko vrimena nisan bila va gradu tuliko mi j’ stvari bilo noveh da san od točki A do točki B imela sega vranića za videt i čudit se
Zadarskun, Ličko-senjskun, Primorsko-goranskun i Istarskun županijun pasal je ovoletnji Krorejs ale, za oni ki bolje povedaju ingleški leh materinji zajik, a o dijalektu da ni ne govorimo – CroRace. Zadnji san put bičikletu vozila pred kakoveg četrdeset, more bit i više let, ma da volin pogljedat ovu utrku, jako volin. Naravno da niman pojma ni ki je najveći, ni ki je najmanji favorit, ni niš slično tomu, ma gušt mi je gljedat kako ti ljudi pedalaju i nazgoru, i nazdolu, a se to kroz prelipu nan zemlju.
Ma, komu ne bi bilo okol srca milo, kad vidi da se spušćaju zad Novoga i onput njin pukne pogled na najlipje mesto na svitu – Kvarner. Tuliko j’ bilo fascinanantno da jedan od prva tri toga časa va poretku, ni mogal odolet pa j’ ovimi do sebe z rukun pukazal na lipotu ka ih je dočekala zad zavoja. A ča san bila kuntenta kada su bičikleti kod furija pasale Praputnjakon, pa san sama sobun zijala vidi kuća od Taje, vidi Kloštar, crikav, Trnovica i taman kad san otela zazijat i »moja Višnjevica«, prehitilo j’ na D404. Ma, ne moreš vavek imet se ča biš otel, pa nisan čak ni zasovala. Kako iman jedino lazno žbaljit va televiziju od deset do kakoveh dve ure zapolnoćun, onput ja se to pogljedan na HTV4, pa se čudon čudin kad me neki pita – ča i ta program postoji. Aš za me ne postoje ona prva tri od državne televizije, kod ni od oneh komercijalneh.
Kako se, kod i medalja ima dve strani, onput moran bit iskrena i reć da mi se ta Krorejs malo manje pijaža va stvarnoste leh na televizije. Mislin reć da njin sega zdelin kad vidin da mi j’ radi njih zaprta obahajalnica pa zapnen va gnjete va gradu. A kod za vranića baš san četrtak morala poć na Krk, a petak va grad. Ta četrtak san lišo pasala aš san se provukla, ča bi se reklo – kroz iglene uši, ma petak – e, to j’ bilo ni simo, ni tamo, a kada san konačno dospela va grad, e, onput bin bila prvo našla milijun eurih leh mesto za parkirat. Spred one garaži va Staromu gradu bin još i sada stala da se nisan domislela kako postoji i novi parking na Delte pa san šla tamo. Dobro, ni ga bilo ni tamo valje, ma jako brzo se j’ oslobodilo jedno mesto. A, ni ni dugo od Korza, ča ima dodatnu težinu ako to govori ovakova lenoba kod ča san ja ka bi, da more i na kondot šla vozeć.
Se te moje putešestvije su imele i edukativnu crtu aš kuliko vrimena nisan bila va gradu tuliko mi j’ stvari bilo noveh da san od točki A do točki B imela sega vranića za videt i čudit se. Recimo, mnogeh butig za ke san znala već ni, ma je oneh za ke nisan imela pojma da postoje. Ljudi na Korzu tuliko nisan videla od kada san zadnji put delala karneval, a tek kuliko san straneh zajiki čula – to koda j’ pol svita došlo v Riku. Imela san čast videt i su onu curmu školani ki su z vlakon došli Zagreba pa su se razlili po rečkoj žile kucavice. Smiron san mislela – vidi ovu vreću buh, ne bin njihoven profesoron rado bila va kože. A vrime rojeno za šetnju. Ni zima, ni teplo, a još i burica puše! Terasi krcate, a dojam koda i grad i si mi ki smo se toga časa va njemu našli imamo so vrime ovoga svita. I za zbilja san bila kuntenta.
Kako san večer prvo gljedala Fiume o morte!, smiron san se obraćala okol sebe aš su mi scene od filma mutile ovo malo mozga ča mi j’ još ostalo. Ako me j’ ki i pogljedal, vjerojatno j’ pomislel – a, brižna ovaista, nisu njoj si doma. Intanto, film do sada nisan imela lazno pogljedat pa san i tu jedan sled retardirana naspram oneh ki su ga gljedali kad je zišal va javnost. Kako za pohvali nikada ni kasno, koristin ovu priliku za reć kako j’ film za zbilja pravo remek djelo.
I opće me ne čudi ča j’ na teh silneh festivali pobral tuliko nagrad. Ono čemu najprvo plješćen je ideja, a onput plješćen semu ostalomu od režije, montaže, scenarija, glume, sen do zadnjega slova na odjavnoj špice. I zbilja se ne domišljan kad me j’ neš tuliko oduševilo kuliko ta film. Ponavljan – kapa do poda šjoru Igoru Bezinoviću i celoj ekipe.
Za kraj leh još da javin Zvezde da j’ njeji prilog »Otisku vrimena«, novolistovskoj akcije vezanoj za obilježavanje 125 let Novoga lista stigal od porte do redakcije, da se ne pojida i da njoj se i javno zahvalin ča se j’ uključila va akciju kod i da pozoven seh vas da to isto načinite. Bog i se, za one ke zanima – mat je dobro!