Karim je medicinski tehničar u ranim dvadesetima iz grada Gaze. Do nedavne izraelske naredbe o prisilnom raseljavanju živio je u ruševinama svog doma s roditeljima i braćom. Do sada je zbog rata bio raseljen 13 puta a preživio je izraelski napad u Rafahu. Od sredine kolovoza pisao je svoj dnevnik za britanski The Guardian. Dnevnik iz pakla Gaze možda i ne treba neki posebni uvod. Osvanuo je u integralnoj verziji u  rubrici „Special Report“ britanskog lista.

17. kolovoza 2025.

Nakon dvije godine, izgubio sam svaku nadu. Ne vjerujem vijestima o tome da američki predsjednik Donald Trump završava rat. Moj otac kaže da bismo se uskoro trebali preseliti u Deir al-Balah na jugu, prije nego što nas ponovno istjeraju. Da je netko drugi bio na meti, UN bi intervenirao. Ali za nas, ništa. Sada pričaju o tome da nas pošalju u Južni Sudan – zemlju koju muči građanski rat, već punu raseljenih osoba. Nas je 2 milijuna, zarobljenih na manje od 20 četvornih kilometara, samo čekamo da polako umremo. A svijet će slegnuti ramenima. Bivša izraelska premijerka Golda Meir jednom je rekla: „Možda ćemo s vremenom moći oprostiti Arapima što su ubili naše sinove, ali bit će nam teže oprostiti im što su nas prisilili da ubijemo njihove sinove.“ To sve govori. Ponekad mislim da bi Izrael trebali proučavati psiholozi – možda bi tada svijet konačno shvatio ludilo u kojem živimo.

18. kolovoza 2025.

S prijateljem sam se odvezao do Deir al-Balaha – osjećao sam to kao čin hrabrosti: automobili preuređeni za prijevoz dodatnih ljudi, prikolice pričvršćene poput čamaca za spašavanje. Držiš se svime što imaš, jer ako ne, mogao bi ispasti iz vozila na otvorenu cestu i izgubiti se.

U blizini Trga al-Nabulsi vidio sam „hizam nari“ – vatrenu liniju preko neba. Borbeni zrakoplovi urezali su je eksplozijama iznad grada Gaze, jednu za drugom; oblaci pepela su se dizali i sve ispod njih je izbrisano. Izbrojao sam pet, šest raketa – a onda prestao brojati jer se to činilo beskorisnim. Moram pronaći sklonište za svoju obitelj – stan, garažu, bilo koji kutak. Misli mi stalno bježe, zaboravljam stvari, obaveze – kaos ih krade. Sve što osjećam je suspregnuta, mala panika i prazna nada da ćemo i sljedeći dan biti ovdje.

Palestinac nosi svoje stvari razrušenim ulicama grada Gaze dok traje još jedan u nizu napada izraelske vojske REUTERS/Ebrahim Hajjaj

19. kolovoza 2025.

Jučer sam napokon uspio unajmiti garažu –  1500 šekela, za oko 335 funti mjesečno. To je najjeftinije što možete pronaći, jer je potražnja velika dok su kuće i zgrade bombardirane do temelja. Ova „garaža“ gotovo da nema krova. Najmodavac mi je čak ponudio najam malog stana za 2500 šekela – iskreno, čak ni stan u Dubaiju ne košta toliko. U ratovima i krizama ljudi postaju agresivniji, sebičniji, željni profitirati od tuđe bijede. I možda je to „normalno“, ili bolje rečeno očekivano ponašanje nekoga tko je proživio dvije godine prisilnog raseljavanja, protjerivanja, gladi – posebno unutar najvećeg zatvora na svijetu.

Tako sam počeo sređivati svoj novi dom – čistiti, uređivati, pokušavati ga učiniti ugodnim za život. Ne mogu si dopustiti ni sekunde da razmišljam o svojoj staroj sobi prije genocida, o svom krevetu s oprugama, o svom video-gaming stolu, o klima uređaju, o našoj kući… Ne mogu dopustiti da me nostalgija preuzme. Samo nastavljam dalje. Naprijed, naprijed – nikad se ne osvrćući.

28. kolovoza 2025.

Već tjedan dana sam bez roditelja. Unatoč tome što je moj otac na početku rekao, (oni se drže nade – ili poricanja – vjerujući da svo to prepucavanje između Kataraca, Amerikanaca, Egipćana i Izraelaca),  da grad Gaza neće biti evakuiran. Stoga odbijaju otići. Dvije godine svijet radi što mu se prohtije dok se mi gušimo, hvatamo za najmanje, najočitije laži – slamčice koje nas održavaju u životu. Okrutna istina je da Izraelci nikada nisu bili suzdržani u vezi svojih ciljeva: „Uništit ćemo Gazu.“ Jesu. „Preselit ćemo vas.“ Jesu. „Odbit ćemo vam hranu i vodu.“ Jesu. „Ući ćemo u Rafah.“ Sve su se oči okrenule prema njoj. Američki predsjednik Joe Biden je rekao ne – svejedno su to učinili. Što slijedi? Grad Gaza, moj dom. Bit će ispražnjen, postat će pustoš poput Rafe. Uzimam si nekoliko mirnih dana – kratak, krhki mir koji sam zaslužio.

Foto: Izraelska vojska, https://www.idf.il/

9. rujna 2025.

Moji roditelji su napokon sa mnom. Garažu smo pretvorili u dom – sobe, mali privatni prostor. Naravno, zidovi su samo plastične cerade. Uspio sam se na trenutak spojiti na internet. Došlo je do ovoga: IDF je izdao naredbu o prisilnom raseljavanju cijelog grada Gaze, uključujući zapadni dio. Ljudi nemaju energije, novca, volje napustiti svoje domove – mnogi bi radije umrli nego izašli.

Danas poslijepodne naš susjed nam je rekao da su Izraelci čak bombardirali Katar. OMG. Više nemaju ograničenja. Katar – s najvećom američkom vojnom bazom na Bliskom istoku – navodno je pogodila sila saveznica SAD-a. Mislim da je jasno što slijedi i što to znači za narod Gaze: genocid do posljednjeg daha. Dobili su odriješene ruke.

15. rujna 2025.

Mamin rođendan – još jedna tiha proslava u neljudskim okolnostima. Stvari su se malo smirile, ali ovo nije život kakav smo trebali živjeti. Na mobitelu pronašao sam fotografije s njezina rođendana 2022.: domaća torta i moj omiljeni njujorški cheesecake. Sjećam se da sam joj poklonio “1984.“ Georgea Orwella – spalili smo je da ispečemo kruh krajem 2023. jer nismo imali plina ni drva. Što bi Orwell sada mislio o nama? Volim zamišljati da bi nam oprostio. U tajnosti sam obrisao suze i nastavio dalje. Deir al-Balah postaje sve puniji i puniji. Ljudi su iscrpljeni: ne žele umrijeti, ali mnogi osjećaju da već jesu. Držao sam majčinu ruku, poljubio je i šapnuo “Sretan rođendan”. Bolesna je već danima. Napisao sam joj pismo i ispričao se jer nemam ni centa za tortu (koja bi koštala oko 70 dolara) ili čak mali poklon.

21. rujna 2025.

Zemlje poput Ujedinjenog Kraljevstva i Australije priznale su Palestinu kao državu – zašto sada i s kojom svrhom? Izrael nas i dalje bombardira, genocid se nastavlja. Ali sada možemo službeno umrijeti kao palestinski narod, imamo državu. Kako lijepo. Nakon sve ove patnje, toliko zemalja koje su gotovo dvije godine poricale da se u Gazi događa sustavno uništavanje stanovništva odjednom progovara. Glumci, pjevači i drugi pridružuju se jer je to postalo uobičajeno. Prije bi ljudi slegali ramenima i rekli: „O ne, ne znam dovoljno o Bliskom istoku, previše je osjetljivo da bih komentirao.“ Licemjeri.

25. rujna 2025.

Ista okrutna rutina, dan za danom – ljudi umiru od gladi, od slabosti, od raketa koje nikad ne staju. Nedavno je umro čovjek nedaleko od nas. Isprva sam mislio da je to morao biti uobičajeni užas – napad, zalutali metak. Ali ne. Jednostavno se srušio. Srce mu je stalo. Još uvijek ne mogu vjerovati koliko je obična bila njegova smrt, koliko brzo život može nestati i ostaviti samo šuplju tišinu. Bio sam zapanjen, kao da sam bio anesteziran za ovakav gubitak i odjednom se probudio.

Moj dan je igra preživljavanja: donijeti vodu, tražiti drva za ogrjev, peći kruh koji jedva puni želudac. U malo vremena što je preostalo, tražim stipendije – mala je šansa a to bi mogao biti jedini izlaz iz ovog zatvora. Ali traže testove engleskog jezika; znaju da ovdje nema ispitnih centara. Online ispiti? Nemoguće: nema stabilnog interneta, nema važećih putovnica za potvrdu našeg identiteta. Kako možemo dokazati tko smo kada je svijet uništio naše papire i naše veze? Potpuno sam iscrpljen, završava Karim u svom dnevniku objavljenom u Guardianu.

Ranjeni Palestinac uoči sprovoda sugrađana ubijenih u izraelskom zračnom napadu / REUTERS/Hatem Khaled