»Granica između istine i izmišljenoga toliko je s vremenom zamućena da istina na kraju postaje potpuno irelevantna. Stotine brižno ispoliranih duhovitih anegdota prikazanih kroz (…) bifokalne naočale kvazi-istine čine ovaj fragmentarni roman cjelovitom riznicom jednog istinom neopterećenog, dubokog i slobodnog hedonističkog stila života«, dio je opisa romana »Lažem kad zinem« talijanske spisateljice Veronice Raimo na njegovoj poleđini, jedne od ovogodišnjih glavnih gostiju festivala Vrisak. To, dakako potvrđuju, i ironijom i humorom nabijene rečenice kojih je u njezinom nagrađivanom djelu napretek, od onih koje su, između ostalog, povezane sa spisateljskim pozivom, odgojem, vjerom, obiteljskim odnosima, a svojom su snagom priskrbile prijevode na deset jezika. O tome je li trenutak u kojem se u nekoj obitelji rodi pisac ujedno i njezin kraj, razini autobiografskoga, procesu pisanja, ulozi književnosti i drugome, ova spisateljica vedra duha govori za naš list.

Je li vaš roman »Lažem kad zinem« autobiografski? U kojoj ste mjeri transformirali ona vlastita iskustva i nadogradili ih?

– Sam roman uvelike se zasniva na ideji da je nemoguće napisati onu stvarnu, potpuno iskrenu autobiografiju, na onaj isti način na koji ne možete vjerovati nekome tko kaže – »nisam lažljivac«.

Nadogradnja istine

I dalje ostajete pri onome da je svako pisanje onog u sjećanju pohranjenog već samo po sebi interpretacija?

– Da, upravo tako, to je ujedno i oblik interpretacije i jedan oblik manipulacije, bilo da je sam proces svjestan ili nesvjestan.

Jeste li se zbog toga i odlučili na naziv knjige koji implicira nadogradnju istine?

– Izvorni naslov na talijanskome poigrava se dvosmislenošću riječi vero, što znači istina, no i skraćenica je moga imena, Veronica. Tako se naslov može čitati i kao »ništa istinito« i kao »ništa od mene«, stvarajući svojevrsni paradoksalni okvir jedne, navodno, autobiografije.

Činjenica je da ste studirali književnost, da pišete, što u neku ruku podrazumijeva i da čitate, a već na početku romana ističete da kad ste otkrili knjige, »nije to bio oblik bijega, već više neka umirujuća fuzija s dosadom«? Je li to (zaista) istina?
– Da, istina je, ali to je bio i način da se narugam tom retoričkom pretjerivanju koje se veže uz samu književnost, kao da je to uvijek neko nevjerojatno iskustvo. Mislim, knjige znaju biti i užasno dosadne…

Na poleđini vaše knjige posebno se ističe dio u kojem piše kako »stotine brižno ispoliranih anegdota (…) čine ovaj fragmentarni roman cjelovitom riznicom jednog istinom neopterećenog, dubokog i slobodnog hedonističkog stila života«. Jeste li hedonist? Tko je zapravo Veronica Raimo?

– Nemam pojma tko je Veronica Raimo, a iskreno, ne želim to ni otkriti. Zato i pišem o sebi, da prikrijem tko sam. Iako bih voljela biti hedonist, sumnjam da to doista i jesam, jer me često progoni neki osjećaj krivnje.

Kraj obitelji

Imponira li vam to što vas neki uspoređuju sa spisateljicama kao što su Sally Rooney i Elena Ferrante?

– Svakako se divim njihovome radu, ali baš ne mislim kako je moje pisanje slično njihovome, posebice nije slično onome Elene Ferrante. Pretpostavljam da ljudi to ističu kao nekakav kompliment, pa to mogu tako i shvatiti, no pravi je razlog jednostavan – Ferrante je jedna od rijetkih talijanskih spisateljica koje su poznate i u inozemstvu, što znači da je jedna od rijetkih s kojima se može usporediti.

U vašoj novoj knjizi, na samome početku, kao kakav preduvod u roman, stoji nekoliko redaka, u kojima je podcrtano da »trenutak u kojem se u nekoj obitelji rodi pisac ujednoj je njezin kraj, tako se barem kaže«. Zašto, možete li to pojasniti? Uz to, što je vaša obitelj rekla, prvo u trenutku kad ste se odlučili za studij književnosti, a potom i kad ste im obznanili da ste napisali svoju prvu knjigu?

– Ta rečenica zapravo je citat pjesnika Milosza, kojeg su kasnije često citirali i drugi autori, primjerice Philip Roth. Za mene je to bio način da se našalim i obrnuto protumačim taj koncept. Nisam morala voditi bitke s obitelji da bih postala spisateljica, ali moja majka nikada nije ozbiljno shvatila činjenicu da sam pisac; još uvijek se pita čime se ja to zapravo bavim.

Sveučilišna profesorica Miranda Levanat-Peričić kazala je svojedobno za naš list da »nije međutim književnost tu samo zato da bismo mi ponovo ugledali svijet, smisao je književnosti i u tome da vraća vjeru u smislenost pobune«, dok je Aleksandar Hemon, također gost ovogodišnjeg Vriska, kazao je kako je »književnost jednostavno ljudska praksa, polje djelatnosti koje je svima otvoreno za sudjelovanje«, a »umjetnost kao sredstvo napretka jedna od mnogih liberalnih fantazija«. Koja je prema vama općenito uloga književnosti i umjetnosti?
– Iskreno, nemam pravi odgovor na to. Sve što bih rekla zvučalo bi kao neki aksiom koji je nemoguće potvrditi, no ne mislim da će književnost ili umjetnost spasiti čovječanstvo.

»Stranac« kao ključ

Što vi čitate trenutačno? Postoji li neko književno djelo koje biste istaknuli kao posebno utjecajno, monumentalno?

– Sad uglavnom čitam publicistiku, manje beletristiku. No, ako moram izdvojiti jednu knjigu koja je bila stvarno ključna za moje pisanje, onda je to Camusov »Stranac«.

Mislite li zaista da u životu »neuspjeh nije najgora stvar, najgora je odlučnost, podvojenost«? Osim što ste plakali nad krajem jedne ljubavi u stanu od 130 kvadrata, jeste li plakali nad krajem neke svoje ljubavi?

– Rekla bih da jesam – uvijek. I još uvijek plačem. Puna sam kajanja kad je riječ o ljubavi; zapravo, mogla bih zbog toga plakati svaki dan.

Zanimljiv je dio u kojem se osvrćete na psovke, koje su, kažete, »dio osnovnog pribora za uobičajenu komunikaciju«, a »nikada nisu ušle u naš rječnik kao nešto prljavo i transgresivno«. Kakvu funkciju imaju psovke, olakšavaju li u pojedinim situacijama onu nastalu težinu, ili je to samo privid?

– Ne znam, mislim da psovke dodaju jednu zanimljivu razinu komunikaciji. Mnogi ljudi radije biraju neke uljepšane izraze i eufemizme, što ja baš i ne podnosim.

Loša vas knjiga iritira, a dobra vas drži budnom, je li (i) to istina? Ako jest, koje su to za vas dobre koje su vas na neki način možda i inspirirale?

– Bilo je jako puno knjiga koje su me držale budnom, ali dobra knjiga ne mora nužno biti i inspiracija. Ponekad knjiga može biti toliko dobra da vas obuzme osjećaj depresije jer pomislite da nećete nikad biti u stanju napisati tako dobru knjigu.

Ekološka svijest

U slučaju loše knjige, kažete kako pretvarate iritaciju u dublji smisao, odnosno nameće vam se ona ekološka prosvjedna misao: »Čini me nesretnom pomisao na brojne druge nevine grančice koje svakodnevno životom plaćaju danak, mislim na (…) okrutnu opsesivnu ustrajnost u pisanju da bismo projektirali jednu česticu nas samih u budućnost, kako bismo prenijeli naše priče, naša sjećanja, onima koji dolaze«, jer »spremni smo zatrti prašume samo da bismo dali u tisak naše riječi, sirotim budućim naraštajima«. Koliko smo zapravo ekološki osviješteni u vrijeme, riječima filozofa Srećka Horvata, klimatske krize koja je »najveća egzistencijalna i eshatološka prijetnja«?

Veronica Raimo / Foto Ana Križanec

– Mislim da ekološka svijest koja nije povezana s klasnom sviješću može postati opasna, jer se lako pretvori u privilegij za one imućne – i vidim da se to već događa. Bila bih vrlo sretna kad bi oni privatni bazeni, privatni mlaznjaci i privatne jahte postali ilegalni.

Ovo identično pitanje glede utopije i distopije intencionalno pitam sugovornike različitih profila, pa me zanima i vaše mišljenje glede toga; naime, u knjizi eseja »Utopijske vizije« autor Edward Rothstein utopiju i distopiju izjednačuje, pa tvrdi da su upravo iz utopijskih ideja proizašli najveći užasi prošloga stoljeća, a svi ti rajevi (utopije), zapravo su varijante pakla. Biste li se složili s time?

– Pa rekla bih da se slažem. Ursula K. Le Guin najbolje sažima tu misao kad kaže da se »u svakoj eutopiji krije distopija, a u svakoj distopiji eutopija«. Posebno mi je blizak njezin koncept dvosmislene utopije, što je ujedno podnaslov njezina remek-djela »The Dispossessed«.

Jedan od gostiju na ovogodišnjem Vrisku, pisac Aleksandar Hemon, kazao je u razgovoru za naš list: »Nemoguće je živjeti i preživjeti bez neke radosti i uživanja, što znači da je humor vrlo ozbiljna stvar, kao što i ozbiljnost lako može biti smiješna«, kao i to da je »humor afirmacija života, bez obzira na to kakva je stvarnost«. Biste li se složili s time? Kakva je uloga ironije i humora u vašim djelima glede kakvih škakljivih ili neugodnih tema poput obiteljskih dijagnoza ili pak seksualnosti?

– Mislim da ljudi s izraženim smislom za humor često u sebi kriju i veliku sklonost k depresiji, kao što to pokazuju i sudbine mnogih komičara. Zbog toga nisam potpuno sigurna… Ironija je, u svojoj srži, uvijek pomalo tragična.

Pravda i mir

Kako uopće danas, u postpandemijsko vrijeme i vrijeme ratova, stalne napetosti koja vrije na različitim stranama svijeta, kao i u vrijeme, u terminima filozofa Srećka Horvata, apokaliptične sljepoće, ostati optimističan? Ima li mjesta optimizmu, nadi?

– Ne znam bismo li u ovome trenutku trebali uopće biti optimistični. Možda nam je potrebniji bijes nego optimizam – bijes koji pokreće borbu za društvenu pravdu. Parola »bez pravde, nema mira«, koja potječe iz osamdesetih, i dalje je jednako aktualna.