Ozren Müller jedan je od hrvatskih članova posade u Biciklističkoj momčadi Bahrain Merida. Organizator, koordinator i realizator mnogih velikih sportskih događaja, čovjek koji je dugo godina bio prvi na dispoziciji novinarima kada su u pitanju Janica i Ivica Kostelić i ostala hrvatska skijaška svita, nekadašnji skijaš i trener od prvih je dana u Bahrain Meridu uključen kao PR menadžer.

Tijekom svoje bogate karijere imao se prilike u svom »fahu« okušati na najvećim i najvažnijim sportskim događajima, od Olimpijskih igara na niže, a sada je dočekao i svoj prvi – Tour de France.

Ekskluzivno za naš list prenosi dojmove s prvog tjedna najcjenjenije i najslavnije biciklističke utrke na svijetu, što je ove godine doživjela svoje 104. izdanje.

Tour de France je nacionalni ponos, praznik i vjera / Foto REUTERS

»Ove godine prošao sam s Bahrain Meridom velikih utrka, prošao sam klasike, mnoge druge jake utrke, ali Tour de France je Tour de France. Definitivno jedna dimenzija više. Nije to samo moje mišljenje, to govore apsolutno svi od reda. Top-topova. Tour de France je nacionalni ponos, nacionalni praznik. Svi mjesec dana slave ovu utrku kroz koju se može osjetiti nevjerojatno jedinstvo, ponos i tradicija. Mi Europljani i inače jesmo ljudi od tradicije, pazimo na tradiciju, ona nas na neki način i ispunjava i sputava, ali u ovom slučaju nas upravo čini posebnima. Izdvaja nas. Kada čovjek dođe na Tour de France i dobije ga priliku doživjeti na jedan drugačiji način, a ne samo kao gledatelj ili navijač, postane jasno koliko je tradicija važna stvar. I definitivno ju treba čuvati. Tradicijom se ponose veliki narodi, a slobodno možemo i mi Hrvati. Zna se da ni lentu nije sramota nositi, bilo da je ona od načelnika nekog francuskog sela ili ona državnička, odnosno želim reći da je sport sjajna prigoda da preko njega gradimo ponos i tradiciju za sve generacije. Tako će nas i drugi više poštovati.

Božić u srpnju

Što Tour čini posebnim? Prvo i osnovno, Tour de France je kao vjera. Na onoj ruti gdje utrka prolazi imaš osjećaj da je život stao, da taj dan u tom kraju nitko ništa ne radi. To je kao neka misija. Nevjerojatna priča. Iako je to u Francuskoj, pa i na ponekim slavnim europskim utrkama sasvim normalna stvar, ljudima u Hrvatskoj apsolutno je teško zamisliti koliko ljudi bude uz cestu tijekom svake etape na Touru. Slikovito rečeno, milijarde. Naravno da organizatori izbacuju podatke o gledanosti svake etape, ali meni uopće nije jasno kako ih netko može izbrojati. To su stadioni i stadioni ljudi. Nevjerojatno ludilo.

Japanska zvijezda – Yukiya Arashiro / Foto REUTERS

Utrka se gleda sa svih mogućih i nemogućih pozicija, iz dvorišta, kuća, iz automobila parkiranih uz cestu, kampera. Ljudi stoje na ledinama, zavojima, u šumama…. Svugdje negdje se uvale i ludo navijaju. Obavezno se vade roštilji, jednom riječju – fešta. Povrh svega toga dekoriraju se dvorišta, kuće, okućnice, na najdomišljatije načine uljepšavaju stare i nove bicikle, makar na njih stavili i samo jednu mašnicu. Bicikli se vješaju po prometnim znakovima, preko ulice vise na sajlama. Onako kako mi uređujemo naše ulice za Božić, to Francuzi rade za Tour de France. Na nekakva mala jezerca naprave pontone za dekoraciju s biciklama. Čak se tijekom Toura priprema i posebna hrana. Zaista je u pitanju jedan čitav ritual i jedna nevjerojatna priča. Stvar ponosa. Možda bi se u Hrvatskoj tim nekim ponosom mogao usporediti jedino Hajduk. Ništa drugo mi ne pada napamet.

Sve u znaku Toura / Foto REUTERS

Naravno da iz čitave te priče i sponzori strašno puno dobivaju. Sponzorska karavana kreće sat vremena prije vozača, u pitanju su preuređeni automobili i kamioni s kojih DJ-evi puštaju glazbu, na kojima plešu hostese, bacaju gledateljima darove, kape, majice. Sve to nekako podsjeća na karneval u Riju. Ljudi iznajme video zid i čitavo selo gleda etapu. Recimo, možete li zamisliti da se u središte Hreljina montira video zid oko kojega se svi okupe baš svi do jednoga mještana, gledaju Tour of Croatia i uživaju u roštilju i dobroj fešti. To je Tour de France. Čudo. To je vječno. Ne znam čega neće biti, ali Toura će sigurno biti.

Sigurnost na prvom mjestu / Foto REUTERS

Definitivno je točno da je to najveći sportski događaj koji se održava svake godine. Kako to objasniti nekome u Hrvatskoj? Nikako. A biciklizam je pokret, na svijetu praktički ne postoji kućanstvo koje nema bicikl, svako dvorište, šupa, lođa, balkon… Svugdje su bicikli. Od onih najobičnijih do najmodernijih modela. Pa suveniri, oprema, kacige, putovanja. Mislim da trenutačno u Europi ne postoji slobodnih kampera. Ili su ljudi otišli s njima na ljetovanje ili su ovdje na Tour de Franceu. Ovdje ih ima na tisuće.

Tour je pokret / Foto REUTERS

Biciklizam je sve

Teško mi je sve to objasniti ljudima u Hrvatskoj, koji prvo kažu da im je biciklizam ili dosadan, ili da gledaju samo kraj etape, ili da ne kuže jel’ to individualni ili ekipni sport… Ljudi ne znaju elementarne stvari pa uvijek nekako pokušam usporediti skijanje i biciklizam jer su to »open air« sportovi vezani na čitav niz drugih grana. Modna industrija, tehnologija, prehrambena industrija jer moramo živjeti zdravo, kretati se zdravo, voziti se u zdravom… Biciklizam daje jednu nevjerojatnu širinu, to je spoj sporta, turizma, biznisa, prehrambene industrije, ekologije, zdravog života. Sve to je biciklizam. I unatoč tome još uvijek ima ljudi koji na spomen biciklizma kažu – doping. Gnušam se na takve stvari. Pa zar dopinga nema u drugim sportovima. Dobro, sigurno nam nije najbolje sjela vijest o Kvasini, ali nisam siguran zaslužuje li biciklizam odmah to silno osuđivanje javnosti.

Tijekom osme etape ušminkane krave na ispaši nisu mogle proći nezamijećeno / Foto REUTERS

Biti na Tour de Franceu znači pridržavati se teških i rigoroznih pravila. I prema timovima i prema svima. Primjerice, kroz mjesta moramo voziti deset kilometara sporije od ograničenja, moramo se paziti opomena jer nakon dvije slijedi izbacivanje s Toura. Moramo se paziti i najmanjih sitnica. Sigurnost je na strašno visokom nivou, a kada se pokrene sva ta prateća logistika sve mora stati. I to je užasno težak posao. Povrh toga, opća sigurnost je potpuno druga priča. Svi ciljni i startni prostori su zatvoreni civilnim gradskim autobusima, iza njih stoje bageri, kamioni, vojska i policija s dugim cijevima su svuda oko nas, strašno puno ima policajaca i vojnika u civilu. Na sastanku uoči prve etape rečeno nam je da su u zraku uglavnom helikopteri povezani s televizijskom produkcijom, ali da u svakom helikopteru postoje dodatne kamere koje prate sigurnost svega. Osjeti li se psihoza? O tome nitko ne razmišlja. Sigurno da ti nije svejedno kada vidiš čovjeka s dugim cijevima, ali svi ovdje žive u duhu s Tour de Franceom i proživljavaju jedno nevjerojatno uzbuđenje. Nosi te adrenalin.

Propust organizatora

Naravno, u svemu tome važan je i rezultat. Na žalost, Bahrain Merida je već na kronometru prvi dan ostala bez Iona Izaguirrea i užasno nam je teško zbog toga jer smo ostali bez kapetana, ali i izuzetno pozitivnog momka, čovjeka koji ujedinjuje sve u ekipi. Ion je operiran, operacija je dobro prošla i već je stao na noge, a u ponedjeljak bi trebao biti pušten kući. Osobno, a ovo je čisto moj osobni stav, ljut sam. Organizatori paze na kojekakve stvari, uostalom Sagana su izbacili jer je navodno ugrozio sigurnost drugog vozača, a onda im se dogodi ovakv propust na kronometru. Morali su paziti na to. Navodno je na tom zavoju prvo pao neki motor pa je iscurilo ulje, nakon toga su na tom mjestu pali i Valverde i Izaguirre. Zar je bio problem uzeti nekakve strunjače i staviti ih na ta neka kritična mjesta? Tour de France je najveća svjetska utrka i nema joj ravne pa se dogodi ovakav propust. Biciklizam je ostao bez dva vrhunska vozača. I to prvi dan. Iako su ozljede bile teške, srećom sve je u redu i radujemo se Izaguirreovom povratku. A do tada će imati i ima punu skrb naše momčadi. No, imamo sjajnih vozača koji će sigurno tijekom Toura pokazati kvalietu. Imamo Sonnyja Colbrellija, Janeza Brajkoviča, imamo veliku japansku zvijezdu Yukiya Arashiru, zbog kojega je ovdje petnaest japanskih TV ekipa…

Na Touru svi rade kilometre. Ne samo biciklisti. U prosjeku se dnevno napravi 500-tinjak kilometara. Sve je u pogonu. Mi imamo veliki autobus, mehaničarski kamion, frigo kombi za kuhara Vladu Hrvatina, multivan za naše goste i još četiri pasata, od kojih su dva u utrci. Tijekom utrke funkcioniramo tako da naši fiziotarapeuti odmah ujutro odlaze iz hotela u kojemu smo noćili u drugi hotel zajedno sa svim našim stvarima i sve nas nakon cilja u hotelu mora dočekati spremno. Sve to savršeno funkcionira i svi se maksimalno trudimo pomoći jedni drugima, bez obzira na funkciju. Od generalnog menadžera Brenta Copelanda, sportskih direktora Philippea Mauduita i Tristana Hoffmana… Imena i funkcije su nebitne, bilo tko će pomoći fiziotarapeutu, kuharu, mehaničaru… Zna se što je čiji posao i tko što radi, ali nitko ne gleda samo sebe i svoj posao, uvijek se gleda jedna šira slika i interes ekipe.

Greg Van Avermaet / Foto REUTERS

Ovdje na Touru u staffu nas ima 18 i devet vozača, odnosno sada osam. Treba ukrcati stvari za sve te ljude, iskrcati stvari, pripremiti more drugih detalja. Naš kuhar, primjerice, mora ući u kuhinju svakog hotela, pripremiti vozačima doručak, večeru. Ekipe poput Skyja, koja ima budžet od 30 milijuna eura godišnje, imaju kamion s kuhinjom, dva kuhara, jedan radi pripremu i poslužuje hranu, drugi kuha. Vozači ne jedu u restoranu hotela nego u kamionu. To su ogromni šleperi. Mi imamo sve što nam treba. Sky? Njima je samo nebo limit. Doslovno su Sky.

Hrvatska kolonija

Naravno, na kraju, ali ne i najmanje važno. Velik posao na ovom Touru rade Hrvati. U momčadi Bahrain Merida, uz mene su tu još i mehaničar Massimo Demarin, fizoterapeutkinja Marina Boduljak, kuhar nam je Vlado Hrvatin, a vozač autobusa Alen Tomić. Inače, sjajna je ta naša multi-kulti, ali i hrvatska klapa u Bahrain Meridi, mehaničar Alan Dumić je bio na Giru, a sportski direktor Vladimir Miholjević će uskoro u akciju, njega je ove godine zapala Vuelta.

Naravno, tu su i Robert Kišerlovski, lider momčadi Katjuša Alpecin, kao i Kristijan Đurasek, član momčadi UAE Team Emirates. S Đurasekom sam letio kada smo išli u Francusku i vjerujem da će odraditi dobar Tour. Na žalost, u hotelima nismo uvijek s istim momčadima, mješaju nas i još nismo bili zajedno s Katjušom ali vjerujem da ću imati priliku i vremena vidjeti i Roberta od kojega se puno može očekivati u brdskim etapama. Za kraj, definitivno je velika stvar sudjelovati na Tour de Franceu, nacionalnom ponosu Francuza.