Rastu pomidore, patlidžan i paprike, rast će i djeca, nema panike – stihovi su poznate pjesme Ante Casha koji se sa svojom uskoro šesteročlanom obitelji prije tri godine preselio iz Zagreba u Zadar, upravo zbog okruženja koje želi za svoju djecu i njihovo sretno odrastanje.

U Zadru je jako zadovoljan i jako im je lijepo. S glazbenikom koji je ljetos objavio peti studijski album »Iđen doli«, u izdanju Croatia Recordsa, razgovarali smo i o karijeri koju je postigao, kako kaže, jer je posvećen obitelji i vjeri.

– Zagreb je veliki grad s manama velikog grada. Nama kao uskoro šesteročlanoj obitelji više odgovara manji grad. Možda je to zato i što sam ja iz još manjeg grada. Približio sam se onome iz čega sam potekao, započinje svestrani Ante iz Imotskog.

Sto hobija

Iako je poznat ponajprije kao tekstopisac i glazbenik, Ante se bavi građevinarstvom i savjetuje ljude u svojoj YouTube emisiji »Antina garaža«, a redovito je i u »Božanstvenoj komediji«, popularnoj emisiji Laudato TV-a koja donosi puno zabavnih skečeva koji duhovito progovaraju o raznim temama povezanim s duhovnim životom.

– Ja sam takvog razigranog duha i da nemam toliko posla, našao bih sto hobija! Zapravo, tako je i krenulo, našao sam sto hobija pa sam ih pretvorio u poslove. A da bi se pronašlo balans u svemu tome, treba se odreći nekih nebitnih stvari. Treba napraviti hijerarhiju svog dana i odbaciti ono za što više nema mjesta. I ne plakati za tim. U mom danu ima mjesta za posao i obitelj i to je to, govori Ante.

Njemu je obitelj sve, no danas se mladi sve teže odlučuju na taj korak. Tema je to o kojoj bi se, dodaje Ante, dalo napraviti dvije, tri sezone »Božanstvene komedije«, ali u kratkim crtama…

Foto: Luka JELIČIĆ

Zamka neodgovornosti

– Razlog je vjerojatno to što je tehnološki napredak omogućio čovjeku da dulje bude neodgovoran i spontan, tako bih ja to rekao, a to je zeznuta droga s koje se teško skinuti. Što se mene osobno tiče, našao sam pravu ženu, to je prva stvar i na vrijeme sam uvidio tragediju toga.

Ja mislim da će mnogi koje sad spominjemo ili velika većina uvidjeti tu tragediju, međutim to će biti u njihovim pedesetim, šezdesetim godinama, kad više neće biti nazad. Ja sam imao tu milost od Boga da na vrijeme uvidim tragediju toga, ističe Ante.

A govoreći o društvu općenito, naglašava kako misli da društvo nije niti bolje niti gore nego prije, samo što nismo »jeli« probleme ljudi prije 300 godina pa lako upadamo u zamku »romantiziranja« minulih vremena.

– Oduvijek na zemlji postoji samo jedan rat – rat između zla i dobra, između Božje strane i đavlje, a svi ostali ratovi su samo ogranci toga rata.

Tijekom povijesti je bilo drukčije to što je ratovala zemlja protiv zemlje, a trenutačno imamo situaciju da su ljudi unutar svakog društva, pa čak i kuće, podijeljeni. Imaš u jednom gradu ljude koji su potpuno za Boga i ljude koji su potpuno za đavla, kazuje Ante, no naglašava kako scenariji mogu biti crni, ali da će kraj sigurno biti bijel.

Teško bez vjere

U javnom prostoru često ga se naglašava kao nekoga tko govori o vjeri, međutim na to kaže da ne ističe vjeru, ali je ni ne skriva.

– Ta percepcija je kombinacija novinarske znatiželje, ali i toga što je meni teško dati intervju ne spominjući vjeru. Ja sam sve bitne životne odluke donio temeljeno na vjeri. No, ne volim tu poziciju, da budem kao dopisnik iz Rima, pa da govorim o vjeri, mislim da nisam ni dostojan da govorim previše o vjeri, ali još bi mi mrskije bilo skrivati to.

Ljudi nisu slobodni govoriti, u našem društvu još postoji puno nekog komunističkog duha koji zazire od toga da spomene Boga, a može spominjati sve drugo tako da još više zazirem od šutnje, objašnjava Ante.

Šutnja nije zlato, stoga smo ga na kraju pitali, kada bi mladima koji ga prate mogao prenijeti samo jednu poruku, što bi to bilo.

– Uvijek je teško odabrati jednu pametnu rečenicu, ali kada bih morao, poručio bih da neka se ne boje zla koje bi im se moglo dogoditi, nego zla koje bi mogli napraviti, zaključuje Ante.