Eni Butorac rodila se 24. rujna u 18.40 sati kao u potpunosti zdravo dijete. I ništa u toj priči ne bi bilo zanimljivo da se nije rodila u automobilu roditelja koji su jurili riječkom obilaznicom da stignu do rodilišta na Sušaku.

I ništa u toj priči ne bi bilo jezivo da im tri sata ranije u Bolnici za majku i dijete riječkog KBC-a na Sušaku nije uručeno otpusno pismo, u kojem stoji da dođu na kontrolu za dva dana.

Majka Jelena Butorac, kojoj je ovo drugi porod pa ima iskustva, uvjeravala je nadležno osoblje da osjeća trudove te da će se dijete uskoro roditi, ali struka KBC-a je procijenila drugačije.

– Jelena je imala vrlo urednu trudnoću s terminom 20. rujna što znači da je prenijela za četiri dana. U srijedu 24. rujna iza podneva počela je osjećati jake bolove. Ja sam došao s posla po nju i malo prije 15 sati smo došli u KBC na Sušaku.

Tu je napravljen redovni CTG pregled i sestra i doktor su rekli da ništa ne upućuje na skori porod, da je otvorena samo 2,5 centimetara. Sestra je rekla i da je porod blizu da bi Jelena vrištala od bolova te dodala da je rađaona ionako puna.

Zaključili su da je riječ o tzv. lažnoj uzbuni i rekli nam da dođemo na kontrolu za dva dana, započinje ovu nevjerojatnu obiteljsku priču otac Robert Butorac.

Robi, vozi me

Došli su doma, u svoj stan na Turniću i izmjerili da su razmaci između trudova 3 minute. Bolovi su bili sve veći i veći.

– Ja sam trpila bolove sve dok nije počela curiti krv. Tu me ulovila panika i rekla sam: “Robi, vozi me”. Ne znam jesmo li trebali zvati hitnu, ali procijenila sam da ćemo ovako biti brži, govori Jelena Butorac.

– Kad je Jelena počela vrištati od bolova, znao sam da je “vrag odnio šalu” jer moja žena izuzetno dobro podnosi bol te je postalo jasno da je bol neizdrživa. U kućnoj odjeći i papučama krenula je sa mnom dolje prema automobilu.

Živimo na šestom katu, u zgradi bez lifta i Jelena je od bolova na par mjesta ostala “četveronoške”, a negdje na prvom katu puknuo joj je vodenjak, nastavlja Robert.

Nekako su se dovukli do automobila i krenuli juriti preko obilaznice prema Sušaku.

– Jelenu je ulovila panika, a ja sam je pokušavao smiriti, svako malo okrećući glavu prema njoj, tješeći je. Kod bukobrana, kod “eševa”, vidio sam glavicu kako izlazi. Jelena je počela urlati od očaja i rekla mi je: “Robi, napravi nešto, dijete će ostati bez zraka”.

U tom dijelu obilaznice više nema ugibališta, odnosno nekog mjesta gdje sam mogao stati i pomoći. U glavi me morila odluka da stanem i riskiram da se netko zabije i ubije svih nas, jer to je upravo najnesigurniji dio obilaznice na kojem se događa najviše nesreća i čak ih je i tog dana tamo bilo nekoliko, ili da nastavim voziti i riskiram da se dijete uguši.

Ne želim nikome da ikada u životu doživi taj osjećaj i ima takvu dilemu. Odlučio sam nastaviti voziti te zvati 112 kojima sam ispričao u kakvoj smo se situaciji našli, na što me oni spojili na drugog dispečera kojem sam opet trebao sve ponoviti. Te sekunde meni su prolazile kao sati, nastavlja Robert.

Šokovima nije bio kraj

I dok je pričao s djelatnikom hitne službe i opet okrenuo pogled k svojoj ženi vidio je da je na svijet došla Eni. Rodila se u jurećem automobilu svojih roditelja u tunelu Trsat. Majka ju je držala u rukama, dijete je zaplakalo, roditeljima su tone brige pale sa srca, ali znali su da pupčanu vrpcu treba što prije presjeći te da opasnost još nije prošla.

Došli su do bolnice, ali njihovim šokovima tamo nije bio kraj. Prvi šok dogodio se već pred bolnicom jer ih nitko nije dočekao, iako su mu na broju 112 rekli da će ih čekati.

– Ja se dosta toga po putu ne sjećam od bolova, ali kad sam došla, stalno su me ispitivali o vremenu rođenja djeteta. Konstantno su mi postavljali to pitanje, a ja stojim u kolicima s djetetom u rukama, porod još nije bio gotov, jer posteljica nije izašla niti je prerezana pupčana vrpca.

Ispada da je primaran bio taj birokratski podatak, na što je konačno jedan od tehničara rekao “Daj pustite ženu na miru da se porodi do kraja. Pitajte je je li joj dobro i može li držati dijete, ili će joj ispasti iz ruke”, još uvijek u šoku prepričava Jelena.

“Iznenadni porod”

Nakon što su Jelenu uzeli u daljnju obradu, doktori su uspješno obavili porod do kraja, obitelj Butorac je konačno dobila osjećaj da se postupa stručno i da je konačno svaka opasnost završila.

– Tražio sam odgovor, komentar ili bar ispriku osoblja, kao i predmetnog doktora koji nas je ranije poslao doma, na što sam doslovce od svih dobio gotov identičan odgovor kako je sve u redu jer je dijete zdravo i uspješno porođeno.

Nikakve isprike, samo ponavljanje kako je sve prošlo dobro. Moje mišljenje je da je sve prošlo dobro pukim slučajem i uz puno sreće i to ne zbog zdravstvenog sustava već usprkos zdravstvenom sustavu. Što će nam nova dječja bolnica ako ljudi i sustav ne mogu svoje dužnosti obaviti kako spada?

I taj komentar prije poroda, kako je rađaona puna pa neka ide doma, te zaključni komentar kako je sve prošlo dobro, u biti navode na zaključak kako je u redu da se djeca rađaju u automobilu.

Na kraju nam je jedna doktorica rekla kako se dogodio fenomen “iznenadnog poroda” te da je to naš slučaj, na što sam ja jednostavno prestao dalje komunicirati s njima, ogorčeno zaključuje Robert.