Ne treba nam analiza Europske središnje banke kako bismo shvatili da iz mjeseca u mjesec s istim iznosom novca možemo kupiti sve manje proizvoda, ali kad je već objavljena, istaknimo da se u njoj navodi da u Europi danas za isti obrok izdvajamo trećinu više novca nego prije pandemije i da se svaka treća osoba brine hoće li si moći priuštiti hranu koju želi kupiti, pri čemu je situacija s rastom cijena hrane u Hrvatskoj posebno dramatična.

Tako su cijene hrane u EU-u od pretpandemijske 2019. godine u prosjeku porasle za 20 posto, a u Hrvatskoj za čak 47 posto, kažu u Europskoj središnjoj banci. I stopa inflacije nam je više nego dvostruko veća od prosjeka europodručja pa ne treba čuditi i što su nam cijene hrane rasle više nego dvostruko više od onih u Europi. U ESB-u priznaju da upravo tvrdokorne cijene hrane uzrokoju inflaciju, a ne više rast cijena energije, koji je nekada uzrokovao lančanu reakciju poskupljenja, no tijekom vremena se ispostavilo da je to nekima bio samo dobar izgovor da se podignu cijene, posebno u Hrvatskoj. Osim toga, hrana u prosjeku čini oko 20 posto potrošačke košarice, navode u ESB-u, što je više nego dvostruko u odnosu na energiju. A kako su cijene hrane počele rasti nešto kasnije od ukupne inflacije nakon pandemije, onda se i sporije vraćaju na staro, kažu jedni analitičari, a drugi pak upozoravaju da se cijene ne idu po principu opruge i napominju da se zbog toga jako teško, gotovo nikako ne vraćaju na prijašnje razine.

Zadnjih godina inflaciju u Europi tako potiče rast cijena hrane, a u nas dodatno i cijene usluga. Pri tom bismo za inflaciju cijena usluga trebali prestati optuživati isključivo ugostitelje i hotelijere jer su cijene podjednako, ako ne i više, porasle i u ostalim uslugama kao što su obrazovanje, zdravstvo, frizersko-kozmetičke usluge, bankarske usluge i slično. Zbog svega navedenog, Hrvatska je osam ovogodišnjih mjeseci zaredom rekorder po stopi inflacije u Europskoj uniji. S gotovo zamrznutim cijenama energije. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, od 2021. godine prosječna neto plaća porasla je za 38,9 posto, dok je istovremeno inflacija iznosila 28,8 posto, a cijene hrane u istom razdoblju skočile za 44,7 posto.

No, pandemiju i energetsku krizu zbog ruske agresije na Ukrajinu osjetile su i druge članice EU-a pa opet nisu osam mjeseci zaredom imale rekordnu inflaciju. Članice eurozone uspjele su čak prepoloviti inflaciju i dovesti je do željene razine od dva posto, a mi krenuli suprotnim smjerom i poduplali je. Kako smo to uspjeli, još nikome nije do kraja jasno. Vlada je po pitanju obuzdavanja cijena učinila koliko je mogla kroz politiku državnog proračuna, više i ne može, a kamoli dekretom spuštati cijene kao u socijalizmu.

Nekada su zbog inflacije (uzrokovane posvemašnjim zaduživanjem i devalvacijom) održavane izvanredne sjednice centralnog komiteta s kojih je vladi naređivano da cijene »odmah mora vratiti na staro«, a pred raspad federacije salve smijeha izazvalo je priopćenje SUBNOR-a u kojemu su prvoborci i narodni heroji najoštrije osudili »divljanje nacionalizama u republikama i inflaciju«, iako je Ante Marković već počeo s tržišnim reformama i dokinuo određivanje cijena partijskim ukazima. Šteta, rekli bismo.

Zamoljen da prokomentira neumoljivu statistiku, resorni ministar Ante Šušnjar je pitanje o inflaciji cijena hrane shvatio kao napad na Vladu i odmah poručio da sumnja u metodologiju Europske središnje banke pa ispada da je Vlada krivac za inflaciju u Hrvatskoj, iako ju je dijelom potakla podizanjem plaća u javnom sektoru.

Nijedna vlada na svijetu nema čarobni štapić kojim bi obuzdala inflaciju, premda nam se premijer voli pohvaliti na društvenim mrežama kad Zavod za statistiku objavi da je inflacija pala. Ali samo kad nam inflacija tu i tamo uspije nešto pasti, u protivnom iz Banskih dvora nema ni slike, ni tona.

Lopticu stoga treba vratiti Hrvatskoj narodnoj banci koja je po zakonu dužna voditi brigu o općoj razini cijena i ne dozvoliti velika iskakanja, no izgleda da je za to prekasno.