Prerađivačka industrija više nije djelatnost s najviše zaposlenih u hrvatskoj ekonomiji jer ju je prvi put u novijoj povijesti pretekla trgovina. Tako je i službena statistika potvrdila da smo zemlja uvoza, trgovine, turizma i potrošnje, ali ne i proizvodnje. Statistika je također potvrdila i da smo zemlja javne uprave i nabujale birokracije – dakle, opet neproizvodnih djelatnosti – jer nam je država i dalje najveći poslodavac. Upravo su takve djelatnosti, poput obrazovanja i zdravstva, na kraju kolovoza zabilježile najveći rast broja zaposlenih, a s druge strane, posebno zabrinjava da je najveći pad broja radnika zabilježila poljoprivreda.

Ipak, pad broja zaposlenih u prerađivačkoj industriji ne bi nas trebao toliko zabrinjavati ako smo prije toga počeli s četvrtom industrijskom revolucijom, s osnivanjem manjih i tehnoloških naprednijih tvornica, ali nismo. A i ono što smo pokrenuli u sklopu industrije 4.0, izuzev industrije videoigara u Novskoj, zapinje, poput pogona Mate Rimca u Svetoj Nedelji kod Zagreba iz kojih nikako da izađu leteći ili kakvi već robotaksiji. Ako ih i ne uspiju proizvesti, ekonomski analitičar Damir Novotny predlaže da pogone koristimo za vojnu industriju, za proizvodnju dronova, na primjer. Nažalost, zatvaraju se i veliki pogoni iz prijašnjih industrijskih revolucija, poput Varteksa i nekih brodogradilišta, a spasiti uspijemo samo one za koje je zainteresiran strani kupac, poput Petrokemije.

Ovako nam se mijenja struktura ekonomije u smjeru uslužnog sektora, čime hrvatsko gospodarstvo počinje nalikovati naprednim ekonomijama, ali samo nalikovati, jer nam rast potrošnje, na kojoj raste BDP i zapadnim zemljama, dolazi zbog rasta plaća u javnom sektoru koji privatni nije mogao pratiti pa se u samo dvije godine prema službenim statistikama povećao broj ljudi na minimalcu.

I podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koji prati broj zaposlenih od 2006. godine, pokazuju promjenu strukture hrvatskog gospodarstva jer je od tada broj zaposlenih u prerađivačkoj industriji pao za 16 posto, dok je broj zaposlenih u trgovini godinama stabilan, a značajnije poraste bilježi tijekom turističke sezone. U istom je periodu broj zaposlenih u turizmu skočio za čak 28 posto, a u poljoprivredi pao za isto toliko.

Deindustrijalizacija s jedne strane i nespremnost za suvremene tehnološke industrije s druge, uz stalan pad broja zaposlenih u poljoprivredi, rezultirao je velikom stopom nezaposlenosti u Slavoniji. Tako, primjerice, Osječko-baranjska i Virovitičko-podravska županija imaju četiri puta veću stopu nezaposlenosti nego Zagreb. Što za posljedicu ima veliko iseljavanje. A što se tiče slavonske industrije, nju je najprije načeo Domovinski rat da bi se prije nekoliko godina pogasila većina šećerana i mljekara, a i talijanski Benetton odlučio zatvoriti pogon u Osijeku. Preživjele poljoprivredno-prerađivačke pogone spasila je Podravka kupivši ih od Fortenove za više od 300 milijuna eura, a sada i njima, kao i obiteljskim uzgajivačima, ponovo prijeti afrička svinjska kuga. Paradoks je da slavonskim svinjogojcima ne prijeti svinjska bolest nego država, koja prijeti da će poklati sve svinje, pa i one zdrave, kako se bolest ne bi širila. Time ćemo dijelom zaklati i prerađivačko-poljoprivrednu industriju. Ali nema straha – i svinjsko meso ćemo kao i dosad nabavljati iz uvoza, nije problem.

Problem je u tome što uvoz i trgovina nisu ekonomske sile koje će značajnije otvoriti nova radna mjesta, no proizvodnja i izvoz jesu. Svojedobno su Austrijanci izašli s jednim izračunom (koji se i zove austrijski poučak) na temelju vlastitih iskustava prema kojemu rast izvoza za jedan posto otvara 10 tisuća novih radnih mjesta. A prema hrvatskom poučku, otvaranje novog trgovačkog centra pogasi i ono malo radnih mjesta u obiteljskim, kvartovskim dućanima pa takvi koji su ostali bez posla odlaze raditi u trgovačke lance. I broj zaposlenih u trgovini ostaje godinama stabilan, a sada je pretekao i broj zaposlenih u industriji koja tako gubi primat u domaćoj ekonomiji koji je imala dva i pol desetljeća.