Na književnom festivalu Vrisak nedavno je predstavljen i novi roman riječkog književnika i glazbenika Vlade Simcicha Vave »Vjetar i zastave«. Nakon u hrvatskoj književnosti relativno rijetke tematike beskućništva obrađene u prethodnom romanu »Kapetan onkraja«, Simcich se iznova okrenuo u našoj književnosti rijetko obrađivanoj temi bračne nevjere. Što je bio motiv, pitamo ga.

– Nisam siguran kako je ova tema u tolikoj mjeri originalna. Ako jest upisujem si plus u CV. Polazio sam od teze kako nijedna osoba nije imuna na iskušenje od bijega monogamije. Brak je za mnoge zamka, pogotovo za one koji u ranim dvadesetima – a riječ je o likovima Ede i Klarise u ovom slučaju – stupaju u takvu zajednicu i nije teško zamisliti kako se ponekad osjećaju zarobljenima u svakodnevnim, repetativnim radnjama. Pogotovo ako im karijere ne postoje, odnosno ne oduzimaju vrijeme od maštanja i k tome još uvijek ih zapanjuje privlačnost onog života prije negoli su postali roditelji, dakle, sloboda izbora i neograničena neodgovornost.

Nesvakidašnje je i to da o nevjeri progovara onaj koji je i čini, u ovom slučaju muškarac. Da li vam se to čini intrigantnije od, primjerice, prikazivanja života i stavova prevarene osobe?

– Obje su perspektive izazovne. U ovom slučaju Edo, muškarac, jer u postotku još uvijek predvodimo u nevjerama, se zaista, unatoč svjesnosti kako će time nanijeti bol supruzi, ali i maloj kćeri, upusti u neprimjereni odnos. Čini to na svoj način, nimalo vulgaran, već gotovo romantičan. Negdje u sebi naslućuje kako ga femme fatale, Lola, nakon dugog perioda zavođenja, nadvisuje intelektualno, ali i izvanrednom ljepotom, pa se jednostavno prepušta njezinoj moći. Svaki Lolin dolazak u videoklub pretvarao se u seanse iskrenosti, a uskoro i u međusobno idealiziranje. U Lolinom slučaju i liječenje od osamljenosti.

Osamdesete

Koliko je trajao rad na romanu?

– »Vjetar i zastave« sam počeo pisati prije »Kapetana onkraja«, dakle, ideja je postojala barem dvije godine, no kako nisam bio zadovoljan napisanim bio sam u iskušenju baciti rukopis u smeće. Ipak, uz veliku pomoć Dunje Matić Benčić, tekst sam počeo dorađivati, a kaotičnost koju je ona zatekla vrlo je strpljivo danima uporno sređivala i ukazivala mi na mnoge nedosljednosti. Ohrabrila me pa sam iznova ušao u likove i radnju dodatno brusio, da bih jednu od nekoliko verzija, pretposljedno-posljednjih, rukopisa, ne želeći više gnjaviti Dunju, uputio prijatelju, Zoranu Žmiriću. S njegovim opservacijama i detaljnim uputama mislio sam da je roman dovršen. Ali, ma kakvi! Još sam jednom sve prekopao, promijenio dijelove, a finalno poliranje dao je urednik knjige, Marko Pogačar. Proces je pisanja, ispravljanja, uređivanja trajao predugo. Čisto sumnjam da ću se potruditi zbrojiti sve investirane sate u rad na romanu.

Osim mašte, moj je dojam, ovdje nije trebalo neko posebno istraživanje. No, je li bilo lako ući u svijest, psihu i emocije muškarca koji ima sretan i skladan obiteljski život, ali ipak razmišlja o prevari?

Foto Marko Gracin

– U pravu ste. Istraživanje kakvo sam provodio s beskućništvom pri pisanju »Kapetana onkraja« je sasvim drukčije prirode, zahtijevalo je direktno uživljavanje, »bez fige u džepu«. U ovom slučaju želio sam bocnuti u siguran život, onaj u kojem je sve uređeno, mirno i bez većih emocionalnih potresa, dovesti to sve zajedno u opasnost, kockati se s postojećim sustavom, preispitati suštinsko pitanje koje mnoge muči – je li čovjek zaista monogaman ili samo zavaravamo svoj životinjski nagon i živimo pod nametnutim moralnim zakonima?

Radnja je smještena u osamdesete godine prošlog stoljeća. Naravno, mogla je biti dio i ovog našeg vremena. Zašto osamdesete?

– Nije li to upravo bilo doba oslobađanja? Nadvladavanja stega koje su nosile generacije prije mojih/naših? Otkrivanja novih mogućnosti, a i tehnologije, VHS-a koji nam je u domove donio privatnu kinodvoranu, otvaranja prema ostatku svijeta, ulaska rokenrola u naše živote koji nam je u potpunosti otkrio smisao i značenje postojanja, protresao našu zonu udobnosti i skrivanje pod sigurnim zvonom roditelja? To su godine koje su nosile misterij i čaroliju, i svaka pomisao o mogućoj smrtnosti bila je odgođena, smatrali smo, zauvijek. Iluzija se uskoro, kako smo naučili lekciju iz nedavne povijesti, rasula poput kristalne čaše u srazu s betonom.

Glazbene reference

Znatan dio romana, a to je za vas tipično, opet čini glazba. No, ovoga je puta tu i puno filma…Nostalgija, hommage…ili nešto treće?

– Mislite da sam samo ja u pitanju? Naime, mnogi autori se vole referirati na muziku koja ih je formirala, spomenut ću De Viganovu, Knausgarda, Rushdieja, Murakamija, ali da pritom nisu nužno iz niše poput Hornbyja, majstora pisane pop kulture. Muzičke reference su i meni neobično važne, kronološki okružuju radnju a, naravno, daju uvida i u moj vlastiti svjetonazor koji nikada nisam skrivao. U rokenrolu sam pronašao svoju kolijevku života, strast i štit od izolacije.

Foto Vedran Karuza

Što očekujete od knjige? Hoće li je, primjerice, više čitati žene?

– Hrabro razmišljate! Stvarno nemam nikakvih ideja tko su potencijalni konzumenti romana! Letvicu očekivanja držim na oprezu jer produkcija u domaćoj, odnosno regionalnoj, literaturi je velika i gusta, a nametnuti se u toj gužvi je zasebni odsjek uspjeha. Pouzdajem se dobrim djelom i u izdavača u tom segmentu.

Novi projekti

Knjiga je objavljena za uglednog hrvatskog izdavača, zagrebački VBZ. Što vam to znači?

– Pravu priliku za pridobivanje šire publike, distribuciju po svim centrima regije, promocije, nastupe na festivalima. Iako, da se razumijemo, i s malim nakladnikom, splitskim Fragmentom, s kojim sam imao sreće objaviti prethodni roman, sam imao vidljivost i zastupljenost na društvenim mrežama, odlične reakcije, no sada se nadam da će se tako nešto barem udvostručiti. Osim toga, ovo mi je druga suradnja s VBZ-om, koji mi je pred desetak godina objavio »Srce od gume«, dakle, nisam im potpuni stranac.

Što je u planu dalje s književne, a što s glazbene strane?

– Ovaj prvi plan je koncentriranje na promotivne aktivnosti s »Vjetrom i zastavama«, a kad to zaključim možda se upustim u još neku pisanu avanturu. S ovim glazbenim dijelom imam manje dvojbi. Naime, uskoro izlazi potpuno novi album grupe Paraf, čijim sam članom već dugi niz godina. Na ploči nema mjesta nostalgiji, a budućnost se ionako nitko ne usuđuje predvidjeti, stoga je temama okrenuta ovom trenutku, sadašnjosti u kojoj se i nalazimo. Također, 15. listopada izlazi mi na svim digitalnim platformama još jedan samostalni instrumentalistički album, nazvan godinom u kojoj je i nastajao, »MMXXV«. Na njemu je četrnaest numera, inspiriranih dokumentarnim filmom Anđela Jurkasa o Ri Litu, kao i djelima mojih kolega iz te neformalne književne družine. S Turistima je proces snimanja novog albuma pri samom kraju, a konačno miksanje i dovršetak će zaključiti Matej Zec, vjerujem početkom sljedeće godine. Nema predaje!

O autoru

Vlado Simcich Vava rođen je u Rijeci, gdje živi i radi. Tijekom studija hrvatskog jezika i književnosti upušta se u avanturu rokenrola. I nakon diplome, umjesto profesorske katedre, bira neizvjesnost egzistencije s električnom gitarom. Samo ponekad zažali zbog toga. Osim velikog broja snimljenih albuma, kako samostalnih, tako i onih s grupama Laufer, Mone, Blagdan Band, Turisti, Boris & The Batts, Paraf te brojnih suradnji, nakon dugog odlaganja, objavljuje i svoju prvu knjigu »Odstranjivač ljubavi«, koja ujedinjuje zbirku priča i jedan kraći roman.

Foto Vedran Karuza

Surađivao je s omladinskim listom Val, pisao za Novi list, razne portale te bio urednikom na Radio Svidu. Osnivač je neformalne književne skupine Ri Lit, s kojom doduše samo jednom nastupa, ali održava društvo na okupu kroz tradicionalnu godišnju manifestaciju Noć velikog čitanja. Autor je glazbe za dokumentarni film »Bosanoga« Morane Komljenović, te kratki film »Neka ljubav kaže sve o nama« Kristine Barišić. Objavio je knjige »Odstranjivač ljubavi« (ICR, 2012.), »Srce od gume« (VBZ, 2014.), »Canzoni d’una volta« (Studio TiM, 2017.), »Podudarnosti« (Naklada Val, 2020.) i »Kapetan onkraja« (Fragmernt, 2024.)