U razmaku od mjesec dana u našim kinima prikazana su čak dva filma koja se bave životima jazz ikona. I dok »Prije svega Miles« Dona Cheadlea kontaminira prosede klasičnog biopica elementima »blaxploatacijskog« filma, francuski autorski debitant Etienne Comar, u nas poznat i kao scenarist sjajnog Beauvoisova filma »O ljudima i bogovima«, taj isti žanr će kontaminirati ikonografijom špijunskog komada.

Zatekli smo se u okupiranoj Francuskoj 1943., u kojoj svakodnevnica slavnog jazz gitarista Djanga Reinhardta i njegova Quintette du Hot Club postaje sve teža. Iako se legendarni virtuoz »manouchea« nalazi na svom vrhuncu, njegovi energični ritmovi i romski korijeni našli su se na meti pervertirane nacističke propagande utjelovljene u Hitleru i Goebbelsu, koji su Reinhardtov jazz smatrali »degeneriranom umjetnošću« i »majmunskom glazbom«. Iako su Djangovi pulsirajući i vatreni ritmovi koji su ispunjavali zadimljenu dvoranu Follies Bergerea tada imali onu istu ulogu koju će u povijesti glazbe kasnije odigrati punk.

Demagoška zona

Ali ponuda je primamljiva. Treba samo smanjiti nemirne i nedisciplinirane sinkope, odustati od bluesa i svesti swing na minimum, ali i tijekom nastupa ne udarati nogama u ritmu gitarskog ludila. Reihnhardt ne želi pristati na te stroge naputke, jer od njegova »manouchea« tada ne bi ostalo ništa. Jer kad bi se u kraćoj koncertnoj pauzi prepustio ribičkim užicima na obali Seine, morali su krenuti za njime u potragu da ga dovuku natrag na scenu. U isti mah on postaje svjestan deportacija i nasilja koji se svakodnevno događaju njegovu narodu te s obitelji bježi u Švicarsku, kako bi spasio ono što se spasiti može, majmun Joko uključen. Na isti način će i jedan od članova njegova benda, veliki violinist Stephane Grappelli, okončati u Londonu, s izlikom da je tamo otišao jer mu je odgovarala klima.

Comar promatra Djangovu dramu kao kolektivnu dramu, nešto poput dugog neprekidnog antiklimaksa. No već nakon finog prologa na koji se nadovezuje sjajna koncertna sekvenca u kojoj se Djangovo lice i razigrane ruke nalaze u istom kadru (portretira ga autentični Reda Kateb), autor će skrenuti u romaneskne vode. Tada na scenu stupa izmišljeni lik Louise de Klerk (Cecile de France), koja postaje Djangova ljubavnica i anđeo zaštitnik, ali i neka vrsta pariške Mate Hari, rastrgana između kolaboracionizma i pokreta otpora. Tada je Comar zalutao na onaj isti teritorij koji su puno intrigrantnije sondirali autori poput Tarantina (»Nemilosrdni gadovi«) i Verhoevena (»Crna knjiga«).

Njen lik time postaje svojevrsni fantom fikcije, previše velik i pompozan da bi bio uvjerljiv, ali i nedovoljno puten da bi bio zavodljiv kao što je to recimo bila Carice van Houten u »Crnoj knjizi«. Povrh svega, Comar u krajnje emotivnoj završnici nepotrebno priziva romsku stvarnost, koristeći fotografije romskih žrtava nacističkog terora, za koje jednaku odgovornost snose i francuski kolaboracionisti, čime će zalutati u demagošku zonu.

Konfekcija

Zato Reinhardtova vitalnost ostaje ono po čemu će ostati upamćen Comarov komad, sveden na fino upakiranu konfekciju. Zato Reinhardtova sudbina na neki način priziva sudbinu stočara iz »Timbuktua« Abderrahmanea Sissaka, koji je Comar producirao, a u kojem džihadisti zabranjuju afričku glazbu na isti način kao što su nacisti zabranjivali Reinhardtov »manouche«. »To nije moj rat«, reći će autorov junak kad se našao pred dilemom primiti ili ne primiti Fuhrerov prljavi novac. No dok Reinhardt drži gitaru u ruci, užitak gledanja filma je osiguran.