Samo stranicu prije prvih redaka kojima počinje roman »Žena nije muškarac« spisateljice Etaf Rum, nedavno objavljen u nakladi Petrinih knjiga, istaknuta su dva citata, jedan Maye Angelou koji kaže kako je »nositi u sebi neispričanu priču najveća agonija«, dok u drugome Audre Lorde ističe kako piše »za žene koje ne govore, za žene koje nemaju glas jer su ih zaplašili, jer su ih učili da više poštuju strah nego sebe same«, a upravo su ti citati oni koji možda ponajbolje tematsko-problemski određuju spomenuti roman koji govori o životima palestinskih žena »pritisnutih stoljetnim naslijeđem patrijarhata«. O romanu prvijencu američko-palestinske spisateljice koji je postao besteler New York Timesa i definitivno je odjeknuo na književnoj sceni, njegovu nastajanju, likovima, tišini, glasu, pitanju egzila i drugome, razgovoramo s autoricom Etaf Rum, profesoricom sa University of North Carolina i gošćom ovogodišnjeg Vriska u Rijeci.

Kako je nastao vaš roman »Žena nije muškarac«, postoji li neka pozadinska priča iza romana? Uz to, koliko u njemu ima onoga autobiografskog?

– Roman je rođen iz tišine, moje vlastite tišine i tišine žena oko mene. Odrastajući kao Palestinka-Amerikanka svjedočila sam životima žena punim žrtvovanja, straha i otpora, no na njihove priče rijetko sam nailazila u knjigama ili u medijima. Godinama sam zato nosila težinu svih tih neispričanih priča. Nakon što sam postala majka dvoje djece, osjetila sam neku nasušnu potrebu prekinuti taj proces, jer nikako nisam željela da odrastaju vjerujući kako je ta tišina njihova ostavština. Iako roman nije u potpunosti autobiografski, snažno je inspiriran mojim odrastanjem. Iskustva Isre, Fareede i Deye te okolnosti njihovih života – patrijarhat, generacijska trauma, sukob između tradicije i modernosti – dolaze izravno iz mojih opažanja i iz onih društvenih. Pisanje knjige postalo je stoga moj način da povratim glas, i za sebe i za žene koje nisu mogle govoriti.

Mjesto pobune

Zašto baš naziv knjige »Žena nije muškarac«, što ste time željeli poručiti?

– Taj sam izraz često čula za vrijeme odrastanja. Koristio se kako bi nas podsjetili na naše granice, kako bi označio razliku između onoga što je moguće za sina i onoga što je uskraćeno kćeri. Postao je neka vrsta mantre patrijarhata, način da se žena ponizi i prije nego što uopće stigne postati svoja. Odabrala sam ga za naslov romana zato što sam željela izravno ukazati na tu ideologiju. Naslov je provokativan, neugodan i tjera čitatelje da se zapitaju – zašto ne? Zašto žena ne bi bila jednako vrijedna kao muškarac? Knjiga se bavi tim pitanjem međugeneracijski, pokazujući kako ta fraza postaje ograničenje, ali i mjesto pobune.

Roman ima polifonijsku strukturu, odnosno više pripovjednih glasova i perspektiva? Zašto? Što ste time htjeli postići?

– Željela sam da roman odražava stvarnost zajednice u kojoj jedan glas nikada nije dovoljan. Tišina nije samo nametnuta, ona se i pregovara, osporava, a ponekad je nameću i same žene. Povezujući glasove Isre, Fareede i Deye, htjela sam pokazati složenost nasljeđa: kako se trauma i tradicija prenose s jedne žene na drugu, no i kako se prenose i snaga i nada. Polifona forma također se opire stereotipima. Umjesto da nudi jednu »priču arapske žene«, ona inzistira na višeglasju. Svaki lik utjelovljuje proturječja – suučesništvo i otpor, strah i hrabrost – a zajedno stvaraju potpuniju sliku onoga što znači živjeti pod pritiskom patrijarhata i raseljenosti.

Na početku knjige stoji kratka izreka Maye Angelou prema kojoj »nositi u sebi neispričanu priču najveća je agonija«. Zašto? Je li pričanje priče, pisanje (u ovome slučaju) trenutak katarze, suočavanje s čime, oslobađanje od kakve traume?

– Kad sam je prvi put pročitala, ta me rečenica probola jer je imenovala stanje u kojem sam odrasla. Nositi u sebi neispričane priče je agonija, ona izjeda čovjeka, iz generacije u generaciju. Za mene je pisanje bilo sve troje, katarza, suočavanje i oslobađanje; katarza jer mi je dopustila da na papiru oplačem za žene koje sam poznavala, suočavanje jer me prisililo da se suočim s istinom, o svojoj obitelji, kulturi i sebi, a oslobađanje jer sam progovorivši konačno skinula teret koji je bio predugo nošen u tišini. Pripovijedanje ne briše traumu, ali je transformira, ono čini neizrecivo vidljivim. Ta je transformacija bolna, ali je ujedno i početak iscjeljenja.

Put odjeka

Također, u istom se dijelu navodi i citat Audre Lorde koja kaže kako piše »za žene koje ne govore, za žene koje nemaju glas jer su ih zaplašili, jer su ih učili da više poštuju strah nego sebe same«, a nakon toga, već na prvim stranicama vašeg romana saznajemo kako se radi o ženi bez glasa, o nijemosti koja je stanje roda. O kakvome utišanom glasu u romanu govorimo? Zašto žene šute?

– Tišina u romanu je strukturna. Žene se utišava kulturnim pravilima, obiteljskim ugledom, strahom od srama i prijetnjom nasiljem, no one šute i zbog ljubavi, zbog želje da zaštite djecu, zbog nade da će održati obiteljsku stabilnost, kao i zbog kakve odanosti prema tradiciji. Tišina postaje jezik preživljavanja. Riječi Audre Lorde podsjećaju nas da tišina nije neutralna, nego posljedica straha. Žene u mom romanu šute jer su od rođenja učene da je strah sigurniji od slobode. A ipak, ispod te tišine uvijek postoji čežnja. Roman daje oblik toj čežnji, pokazujući kako i one neizrečene želje pronalaze put odjeka među generacijama.

Je li cilj pripovijedanja (onda) verbaliziranje onoga potisnutog, traumatskog, suočavanje s istinom, s onim nadolazećim, s ciljem uspostavljanja stabilna tla za nastavak života?

– Da, vjerujem da je pripovijedanje i iskapanje i temelj. Trauma zakopava sjećanja, ali ih pripovijedanje otkriva, imenuje ih i daje im oblik. Kada se nešto izgovori, može se vidjeti, podijeliti i na kraju se može i suočiti s time. Upravo je to suočavanje bolno, ali bez njega nema promjene. Za mene pripovijedanje nije samo pitanje osobnog iscjeljenja, nego i kolektivne transformacije. Kada jedna žena progovori, ona tišinu prekida i za mnoge druge. Roman je postao moj pokušaj stvaranja prostora u kojem bi istina, koliko god bila bolna, mogla koegzistirati s mogućnošću obnove.

Obrasci patrijarhata

U zahvalama ističete kako su knjigu nadahnule vaše kćeri i žene Palestine; možete li nam približiti položaj žene u Palestini?

– Žene u Palestini žive na razmeđi patrijarhata i okupacije; s jedne strane suočavaju se s ograničenjima tradicionalnih očekivanja – brak, čast, tišina – a s druge strane trpe sustavno nasilje vojnih punktova, zatvaranja i raseljavanja. Te se sile preklapaju, pojačavajući njihove borbe. Ipak, Palestinke nisu definirane samo patnjom, one su aktivistice, pjesnikinje, majke, studentice, borkinje i vizionarke. Odupiru se na različite načine; javnim prosvjedima, ali i svakodnevnim činom preživljavanja, na temelju odgoja djece, inzistiranju na radosti unatoč pokušajima da ih izbrišu. Moja me kći nadahnjuje jer želim da to nasljeđe vidi ne samo kao teret nego i kao izvor snage.

Na temelju samog romana i višegeneracijske priče o palestinsko-američkoj obitelji i iskustvu žena u patrijarhalnoj kulturi, čini se ipak kako su tradicija i rodna očekivanje transnacionalni problem, a ne problem samo u određenim zemaljama?

– Apsolutno. Iako se pojedinosti razlikuju, obrasci patrijarhata, generacijske traume i tišine globalni su. Ono što Palestinke proživljavaju može izgledati drukčije od iskustava žena u Hrvatskoj ili Americi, ali temeljna dinamika – kontrola, strah, šutnja – svugdje je prepoznatljiva. Pišući o palestinsko-američkoj obitelji, željela sam ukazati i na kulturne posebnosti i na univerzalne odjeke. Ugnjetavanje može poprimiti različite oblike na različitim mjestima, ali njegova je logika svugdje lako prepoznatljiva. Vjerujem da se upravo u tom prepoznavanju rađa solidarnost.

Kakvu ulogu imaju knjige, čitanje i učenje u životu protagonistice Isre? Što ste time htjeli postići? Jesu li knjige simbol oslobođenja i(li) bijega?

– Knjige su za Isru i utočište i čin pobune; one joj nude pogled na život izvan zidova njezina doma, pružaju tračak autonomije i mašte. Istovremeno one postaju prijetnja ljudima oko nje; njezina želja za čitanjem doživljava se kao odbijanje prilagođavanja. Knjige u romanu simboliziraju mogućnost slobode, ali i usamljenost koju nosi sanjarenje. Čitanje ne može spasiti Isru, ali sije sjeme koje kasnije nikne u Deyi. Na taj način književnost postaje nasljeđe otpora koje se prenosi s generacije na generaciju.

Možemo li iz perspektive postkolonijalnog čitanja govoriti o sudaru dviju kultura u romanu te s obzirom na to i o stvaranju hibridnih identiteta?

– Da. Migracija stvara hibridnost, višeslojne identitete. Sukob između palestinske tradicije i američke kulture u mom romanu stvara liminalni prostor u kojem mlađa generacija mora neprestano pregovarati o tome tko je. Ta je hibridnost istovremeno teret i mogućnost; teret, jer stvara osjećaj egzila u oba svijeta, a mogućnost, jer otvara put za nove načine postojanja koji ne uključuju stare moduse. Upravo Deyino putovanje utjelovljuje tu napetost; ona se bori za pripadnost, ali time počinje oblikovati vlastiti hibridni identitet.

Uz Josifa Brodskog, koji je smatrao da egzil nije samo fizičko iskustvo, i Julija Kristeva razumijeva ga u kontekstu stanja samog subjekta, što je dakako povezano s identitetom, jezikom i onim nesvjesnim. Na to se nadovezuje i tvrdnja hrvatskih autorica Danijele Marot-Kiš i Marine Biti koje također podcrtavaju kompleksnost egzilantskog iskustva, koje podrazumijeva kontinuiranu prilagodbu te preispitivanje identiteta. Kako biste vi definirali egzilantsko iskustvo, to jest stanje egzila?

– Egzil je i vanjski i unutarnji, to je fizičko izmještanje iz domovine, ali i unutarnji rascjep života između jezika, kultura i očekivanja. To je stalno pregovaranje o identitetu, istovremeno osjećaj da si doma svugdje i nigdje. Za mene egzil nije samo gubitak, to je i kreativnost. To stanje »između« tjera vas da sami sebe stvorite iznova, da napišete nove scenarije pripadnosti. To je bolno, ali može biti i plodno. Moji romani su pokušaj mapiranja tog unutarnjeg egzilantskog krajolika, prikazivanja njegove tuge, ali i neočekivane snage.

Koliko je, s obzirom na roman, kompleksan ženin identitet opterećen patrijarhalnošću i migracijskim iskustvom? Kakvo je njezino migrantsko iskustvo?

– Migracija pojačava patrijarhat. Migriranje nerijetko potiče zajednice da se čvršće drže tradicije kako bi sačuvale svoj identitet. Za žene to znači stroža pravila, veći pritisak da očuvaju časti i manje prostora za slobodu. U mom romanu ženski identiteti nastaju upravo na tome raskrižju; od žena se očekuje da nose teret očuvanja kulture, a istovremeno trpe rodna ograničenja. Umjesto da ih oslobodi, migrantsko iskustvo često dodatno produbljuje njihovu šutnju. Taj je teret težak, ali upravo tu počinje otpor, a kad se žene konačno oslobode, one razbijaju okove – na više razina.

Znači li, riječima Kristeve, da prihvaćanjem stranca u onome drugom prihvaćamo i stranca, odnosno stranost u samome sebi? Kako je to izraženo u romanu?

– Da. Deyino putovanje govori o susretu sa strancem, skrivenom prošlošću njezine obitelji, majčinim utišanim glasom, vlastitim potisnutim željama, a time uči kako prihvatiti stranost u sebi. Suočiti se s Drugim znači suočiti se s vlastitim odrazom. Ta ideja snažno odjekuje u migracijskom iskustvu i u ženskom identitetu u patrijarhalnim kulturama; zauzeti se za pravo na vlastiti glas često se čini stranim, gotovo zabranjenim. Sam čin govorenja postaje način prihvaćanja stranca u sebi i njegova pretvaranja u osjećaj pripadnosti.

Nasilje traje…

Što nam generacijske razlike u prikazu žena u romanu pokazuju glede pitanja šutnje i nasilja?

– Svaka generacija nosi se sa šutnjom na drukčiji način – za Isru je tišina nametnuta i internalizirana, za Fareedu je tišina sredstvo preživljavanja i kontrole, a za Deyu tišina postaje nepodnošljiva, nešto što se mora prekinuti po svaku cijenu. Te razlike otkrivaju i kontinuitet i promjenu. Nasilje traje, ali se način na koji žene odgovaraju na njega mijenja s generacijom. Nada romana leži u toj promjeni, u mogućnosti da kćeri prekinu ono što su majke trpjele, kao i u činjenici da tišina ne mora biti konačno nasljeđe.

A što nam odnos majki i kćeri u romanu govori o prenošenju traume i okovima tradicije?

– Odnos majke i kćeri središnji je dio romana jer se upravo u tome odnosu trauma najintimnije prenosi. Majke prenose i ljubav i strah, i brigu i ograničenja; Fareeda vjeruje da štiti svoju djecu, no time zapravo održava ono isto nasilje koje je i sama doživjela. Odnos razotkriva kako se tradicija često ne nameće kakvom apstraktnom kulturom, već putem intimnih veza. Kćeri nasljeđuju rane svojih majki, ali i njihovu otpornost. Izazov i nada leže u transformaciji tog nasljeđa, u prijenosu ljubavi i uz prekidanje tišine.

Možemo li Deyinu potragu za vlastitim identitetom čitati kao tipično iskustvo one druge generacije migranata?

ANGELA BLANKENSHIP

– Da, apsolutno. Druga generacija migranata nerijetko živi u stalnome pregovaranju između naslijeđene kulture i kulture zemlje u kojoj su rođeni; s jedne strane osjećaju pritisak da poštuju žrtvu svojih roditelja, a istovremeno žele stvoriti prostor vlastite slobode. Ta napetost nije specifična samo za Palestince, ona je zajednička brojnim migrantskim zajednicama. Ono zbog čega Deyino putovanje rezonira je njegova univerzalnost; njezina borba za vlastiti identitet ima korijene u njezinome kulturnom nasljeđu, no i odraz je općenito iskustva imigranata.

Motiv zlog oka

Iako u nas još nije preveden, vaš roman »Evil Eye« (2023.), nemeće različita pitanja, od onih koja se tiču rodnih i kulturoloških očekivanja, pitanja slobode, do emancipacije i generacijske traume. Postoje li neke poveznice između prvog i drugog romana?

– Da, oba romana istražuju nasljeđe tišine, patrijarhata i međugeneracijske traume. Dok je roman »Žena nije muškarac« ukorijenjen u palestinsko-američkom migrantskom iskustvu, »Evil Eye« proširuje fokus na psihološke posljedice traume tijekom vremena. Obje knjige bave se maskama koje žene nose ne bi li preživjele, kao i hrabrošću potrebnom da ih skinu. Na mnogo načina »Evil Eye« nastavlja tematiku začetu romanom »Žena nije muškarac«, postavljajući pitanje što se događa nakon što se tišina prekine.

Posebno je zanimljiv u tome romanu motiv takozvanog zlog oka, poznat u folkloru Bliskog istoka i Mediterana; koji ipak nadilazi pojedinačnu sudbinu. Zašto baš taj motiv i na koji je način povezan sa životima likova?

– Zlo oko snažan je simbol u kulturama bliskoistočnih i mediteranskih zemalja, način objašnjavanja nesreće kao posljedice zavisti ili prokletstva, a odabrala sam ga jer dočarava osjećaj traume: nešto nevidljivo, naslijeđeno, veće od pojedinca. U »Evil Eye« motiv nadilazi praznovjerje i postaje metafora generacijske boli, za ono što nosimo iz obitelji čak i kada to ne želimo. Taj motiv također mi je omogućio ispleplitanje folklora i psihologije, pokazujući kako se kultura i trauma često preklapaju na načine koje možda ne razumijemo u potpunosti.

Koliko su važni (ovakvi) književni krikovi u vremenu dvaju ratova, posebice rata u Palestini, za razumijevanje kulturnih različitosti i za prihvaćanje drugih?

– Ključni su. Književnost nije supstitucija politike ili pravde, ali stvara ljudsku podlogu na kojoj pravda postaje moguća. U ratnim vremenima, kada prevladavaju propaganda i dehumanizacija, književnost inzistira na složenosti, na ljudskosti, na sjećanju, ona nam omogućuje da drugoga vidimo ne kao apstrakciju, nego kao osobu. Posebno za Palestince, čija je povijest sustavno utišavana ili iskrivljavana, književnost je čin preživljavanja, ona čuva priču živom dok svijet ne bude spreman slušati.

Vizije raja

Ovo identično pitanje glede utopije i distopije intencionalno pitam različite sugovornike različitih profila, pa me zanima i vaše mišljenje glede toga; naime, u knjizi eseja »Utopijske vizije« autor Edward Rothstein utopiju i distopiju izjednačuje, pa tvrdi da su upravo iz utopijskih ideja proizašli najveći užasi prošloga stoljeća, a svi ti rajevi (utopije), zapravo su varijante pakla. Biste li se složili s time?

– Da. Povijest nam pokazuje da se apsolutne vizije raja često pretvaraju u kontrolu i nasilje. Svaki sustav koji odbija složenost i zahtijeva savršenstvo riskira da postane represivan. O tome pišem, no na drukčiji način: u obiteljima, u zajednicama, u kulturama gdje ideali časti ili čistoće postaju ograničenje. Zadaća književnosti nije zamišljati savršene utopije, nego ostati u napetosti stvarnosti, zamišljati slobodu koja ne briše složenost i pravdu koja ne zahtijeva konformizam.

Koja je onda, prema vama, uloga književnosti u današnjem svijetu? Je li, riječima Jamesa Baldwina, ono što društvo drži budnim?

– Književnost je za mene i ogledalo i svjetiljka; ona odražava istine koje već znamo, ali smo ih utišali, i osvjetljava one puteve koje još ne možemo vidjeti. Riječima Jamesa Baldwina, ona održava društvo budnim; odbija uspavanost, poricanje i ravnodušnost. U svijetu prepunom buke, književnost nas usporava, tjera nas da osjećamo, zamišljamo, pamtimo – to je njezina istinska snaga.

I za kraj, koja su vama omiljena književna djela?

– Moje su police pune onih glasova koji su me naučili govoriti – »Voljena« Toni Morrison pokazala mi je snagu pisanja povijesti na temelju intimnoga, eseji Audre Lorde naučili su me da je poezija preživljavanje, glas Maye Angelou uvijek mi je bio vodič. Često se vraćam Mahmoudu Darwishu, Ghassanu Kanafaniju i Nawalu El Saadawi, piscima koji me povezuju s mojim palestinskim i arapskim nasljeđem. Ta me djela podsjećaju da je književnost svjedočanstvo, otpor i ljubav.