ako svaki od njih gradi vlastitu filmsku karijeru, kanadski redatelji Mathieu Denis i Simon Lavoie udružili su se po drugi put i zajednički napravili još jedan vrlo angažiran i radikalan film naslovljen »Ceux qui font les révolutions à moitié n’ont fait que se creuser un tombeau« (Oni koji polovično rade revolucije samo kopaju vlastiti grob). Ovaj neobično dugačak naslov filma citat je koji su preuzeli od Louisa Antoinea de Saint-Justa, francuskog revolucionara i političara, pristaše Francuske revolucije.

Polazna točka filma bile su studentske demonstracije održane u Montrealu 2012. godine pod nazivom »Maple spring« (Javorovo proljeće), no nakon toga ovaj tri sata dugi film prati život četiri ultraljevičara i preispituje njihova uvjerenja i metode njihove političke borbe. Film je ispunjen dokumentarnim snimcima stvarnih događaja, isječcima iz televizijskih emisija u kojima govore značajni filozofi i prepun je revolucionarnih citata. Sve skupa riječ je o vrlo zanimljivom prikazu vremena u kojem živimo.

Razgovaramo s redateljem Mathieuom Denisom.

Pokret i njegov rasap

Kako je stvaran jedan ovako kompleksan i vrlo zahtjevan film?

– Zapravo sve je išlo vrlo brzo, no cijeli proces priprema za film bio je veći od samog filma. Primjerice, sve citate koji se pojavljuju u filmu mi nismo tražili pišući scenarij, njih smo već imali, jer smo sve te tekstove već prije čitali. Film »Corbo«, koji sam napravio prije ovog filma, govori o tinejdžeru koji je upao u terorističku grupu 1966. u Montrealu i radeći na njemu pročitao sam mnogo revolucionarne literature.

Simon je također mnogo pročitao o toj temi, tako da smo znali puno toga o tome što nam je bilo potrebno da napišemo priču i napravimo film koji ima smisla, iako je ispunjen svim tim različitim materijalom koji smo koristili za izvore i ukomponirali u film. Spojiti sve to u suvislu cjelinu bio je najzanimljiviji dio procesa.

Vaš film počinje s »Maple spring« demonstracijama. Možete li nam objasniti o čemu se u stvari radilo?

– Godine 2012. vlada u Quebecu predložila je da se povisi školarina na sveučilištima pa su studenti izašli na ulice i protestirali protiv toga. No pokret se proširio i prerastao u društveni protest protiv neoliberalnog programa koji dominira politikom zadnjih najmanje 15 godina. U jednom trenutku izgledalo je da je pokret vrlo snažan i da zaista može promijeniti stanje i zaustaviti tu novu liberalnu eru u kojoj živimo. Ali onda, možda pet mjeseci nakon početka demonstracija, vlada je rekla: »OK, nećemo povisiti školarine, vratite se u škole i kuće, organizirat ćemo nove izbore, pa neka ljudi odluče.«

Školarina službeno nije podignuta, iako su u pozadini neprimjetno podignute mnoge druge pristojbe. Ali samo što su javno odustali od tog malog faktora koji je sve potaknuo, sve je prestalo i pokret se raspao. Osjećaj je bio kao da su demonstranti napravili korak naprijed, ali su zapravo otišli pet unatrag. Vlast je izbore izgubila, formirana je manjinska vlada koja je trajala manje od jedanaest mjeseci i onda se opet ona prijašnja vlada vratila na vlast i krenula sa svojim neoliberalnom programom punom snagom, čak puno snažnije nego u ranijem mandatu.

Simon i ja nismo bili uključeni u taj pokret, ali smo sreli mnoge studente kada bi nas zvali da im prikažemo naš film »Laurentie«, pa smo se nakon toga malo više angažirali za njihove stavove, jer su u tom trenu oni bili vrlo inspirativni. Ali kada se pokret raspao, svi u Quebecu su naprosto prestali pričati o tome i izgledalo je gotovo kao da se nikada ništa nije ni dogodio. To me je zaista iznenadilo.

Četiri lika

Za vaše likove ne postoji kompromis. U sceni kada se Tumulto obraća fakultetskom odboru i kada mnogi ne dijele njegovo mišljenje, on postaje vrlo nasilan.

– Iako ponekad izgleda tako, ovo nije militantni film i nema aspiracije reći ljudima da tako treba raditi. To je film koji postavlja mnoga pitanja. U sceni koju spominjete pokušali smo preispitati ima li naš lik pravo ili ne o onome o čemu govori, i pokazati kako se u jednom trenutku pokret počinje rasipati. To je i jedna od tema filma – koliko je teško ostati politički angažiran duže vremensko razdoblje. Svaki politički pokret mora ujediniti mnogo ljudi, ali teško je ostati zajedno. Ta scena aludira na neki način da pokret počinje pucati kad neke grupe misle da treba ići dalje, dok druge misle otprilike »dosta smo učinili, vratimo se u škole i vidjet ćemo što će se dogoditi«. A kada svatko počinje imati vlastit cilj i program, to oslabi svaki pokret.

Likovi u filmu također odskaču od svega što se uglavom određuje kao »normalno«. Transeksualac, lezbijka, muškarac u haljini, a najviše su svi skupa bez odjeće na sebi.

– Ta četiri lika smo pokušali prikazati kao ljude koji se odupiru i ne žele biti definirani društvenim normama i standardima. Oni sve to odbijaju, uključujući i spolnost. Oni ne žele biti određeni time jesu li muško ili žensko, oni mogu biti što god osjećaju da žele biti. Tumulto je muškarac, ali ponekad osjeća da želi odjenutu haljinu i time prkosi društvenoj normi po kojoj muškarci moraju nositi hlače. Jedan od likova je transeksualna osoba. Ona je rođena kao muškarac, ali se smatra ženom i ona živi kao žena jer se tako bolje osjeća. Bilo nam je zanimljivo poigravati se tim stvarima.

Gotovo stalno su goli, jer su time tjerali svoje stavove do krajnjih granica – ne samo da nisu predodređeni svojim spolom, već promiču i ideju potpune deseksualizacije.

Kontradiktorna ponašanja

Za njih stan igra te dvije uloge, tamo se zajedno osjećaju sigurni, ali istovremeno to ih odvaja od izvanjskog svijeta pa iako u njihovom djelovanju ima mnogo mana i promašaja, jedan od najvećih je taj da nikako ne uspijevaju doprijeti do ostatka svijeta.

Oni pokušavaju promijeniti svijet izvan njega, a to je nemoguće jer promjena se mora desiti iznutra.

– Da, u njihovom ponašanju ima mnogo kontradikcija, a jedna od njih je i pitanje novaca. Jedina osoba koja radi, a bavi se prostitucijom, je transeksualac, ali svi bez problema žive na njezin račun. U tom dijelu priče željeli smo prije svega prikazati da je zapravo veoma teško promijeniti svijet u kojem živimo, jer do izvjesne mjere svi smo predodređeni pojedinim aspektima društvenih konvencija. I iako oni žele odbaciti sve norme, još uvijek postoje aspekti od kojih ne mogu pobjeći, a to je primjerice, činjenica da moraju platiti stanarinu ili struju.

Paradoks je u tome da od toga ne mogu pobjeći, jer je vrlo teško radikalno promijeniti svijet koji je predodređen da bude onakav kakav jest. Oni su dio kapitalističkog svijeta protiv kojeg se bore, pa istovremeno moraju prihvatitu da jedan od njih zarađuje za sve njih prodajući vlastitito tijelo, što je po mom mišljenju najekstremniji oblik kapitalističke eksploatacije.

Iluzija slobode

Možda je najveći problem danas taj da je većina ljudi slijepa i gluha prema istini, žive kao roboti u takozvanoj demokraciji, a samo spomen te riječi kod njih stvara iluziju slobode?

– Da, to je točno, ljudi nemaju slobodu. To ne vidimo u filmu, ali za vrijeme protesta 2012. studenti su bili na ulici i blokirali su veliki most koji povezuje predgrađe s gradom Montrealom. Naravno, mnogo ljudi živi u predgrađu i trebaju prijeći most da bi došli na posao. Kada su studenti blokirali most dogodila se vrlo nasilna reakcija, jer ljudi nisu mogli ići na posao, a novine su pisale o blokadi kao nečemu najgorem što se ikada dogodilo. Ja mislim da je cijela reakcija bila uveliko pretjerana. Studenti nisu bili nasilni, a što je uopće značilo jedan dan zakasniti ili ne doći na posao?

Kasnije sam razmišljao o tome i na neki način sam ih razumio – ti ljudi koji žive u predgrađu imaju goleme kuće kupljene na kredite, koje si u stvari ni ne mogu priuštiti, no ipak ih kupuju, jer misle da je to ono što trebaju napraviti. Imaju dva ili tri automobila i sve ostale nepotrebne stvari, velike račune na kreditnim karticama i preko glave su u dugovima… Oni si stoga jednostavno ne mogu priuštiti da jedan dan ne dođu na posao. I umjesto da si postave pitanje trebaju li im zaista sve te stvari, lakše im je misliti da su slobodni, jer si sve to mogu kupiti. Sve je zapravo samo velika hipokrizija i iluzija.