Ma ne jednostavno ne znam, ne mogu, nemam pojma kojim bih riječima opisao taj osjećaj! Lola je dok smo sređivali dokumentaciju skakala u boksu tako silno jako da mi se činilo kako će ga polomiti, a kad su je pustili van… kad je izašla skočila je na mene, ma jedan od najdražih susreta u životu! S njom je bila i Pahuljica, štene njezino, supruga Senka i ja nismo prestajali plakati, cijela je scena djelovala kao neko novo rođenje, kao nešto što se u tako lijepoj formi malo kad živom čovjeku dogodi. Bilo je i na van toliko dirljivo da smo vidjeli kako ni ljudima u tom tršćanskom azilu nije bilo svejedno.

Priča sa sretnim krajem. I bolje, jer da nije… Klaudio Grus i njegova hrvatska ovčarica Lola, 6,5 joj je godina, zaštitni su znak kako Porozine i Dragozetića, tako i čitavog Cresa. Riječ je o beskrajno uhodanom paru takvom da su kod svih, ma i kod prolaznika koji bi se prije ukrcaja na trajekt na terasi ljetnog kafića kod Massima Srdoča zadržali sveg nekoliko minuta, izazivali goleme simpatije. Klaudio se nakon desetljeća provedenih u riječkoj Rafineriji vratio Dragozetićima, mjestu svog iskona, te je na području tog velikog creskog mjesnog odbor radio kao komunalni redar. Kad bi se u onom minijaturnom Piaggiovom kamiončiću za prikupljanje otpada pojavili i parkirali, svatko bi izlazio na svoja vrata. Prije kretanja Klaudio bi Loli otvorio vrata, ona bi uskočila i gledala kroz prozor. Poput čovjeka. Silno pametna i socijalizirana. Najbolja usporedba bila bi sa sličnim takvim parom – dr. Skružný i Karlu von Bahnhof Iz – jedne od najboljih komedija svih vremena, Menzelovog Sela mojeg malog.

I onda – šok. Visoka posezona. Trajekti i dalje puni, te srijede k’o za vraga bijesni nevrijeme. Klaudio je čekao Lolu. Čekao – ali nje nije bilo. Ni nje ni Pahuljice.

– Ma znala je ona tako kasniti i malo odlutati, ali ne bi to trajalo dugo. Mi smo imali jako uhodani ritam i ja ju skoro nisam ni trebao zvati. Ka bih se ja digao sa stolice, ona bi odnekud dojurila. Ovog puta ništa. Prošlo je nekih pola sata što je bilo dovoljno za zabrinutost. Bila je to ona srijeda s mnogi kiše, ma skoro nevrijeme. Krenuli smo je tražiti. Cijelo selo, cijeli otok, imao sam osjećaj da je traži čitava Hrvatska. Neću pretjerati ako kažem da sam u tih nekoliko dana bez Lole i Pahuljice prehodao nekih 50 kilometra. Kako se ono kaže preokrenuo sam svaki kamen na ovom našem velikom prostoru Dragozetića i Tramontane. I ništa. Obavijestio sam sve azile i veterinare, pokrenuli smo uistinu najveću moguću potragu koja se uopće može zamisliti i… kad sam već počeo padati u beznađe – poziv iz Trsta. Lola je u azilu u Italiji, sjeća se Klaudio. Iako je to bio poziv koji su silno željeli čuti, probudio je on u Senki i Klaudiju nemalo nevjerice – pa kako je do tamo stigla?

– Jednostavno. Jer na svijetu postoje ozbiljni i odgovorni ljudi jednako kao što postoje oni neodgovorni, bezdušni, posvađani sa zdravim razumom. Lola i i Pahuljica su naime pronađeni na jednom prostoru gdje se skladište, parkiraju kamperu u Muggiji. Pretpostavljamo da su ih putnici na trajekt navabili u kamper, da im je možda izgledalo kako su napušteni, pa da su ih kasnije pustili, ili su im pobjegli dok su vraćali vjerojatno unajmljeni kamper. Bilo kakve druge podatke nismo mogli dobiti. Lola i Pahuljica su nakon pronalaska u Muggiji bili zbrinuti u azilu, a s obzirom na moju potragu preko hrvatskih azila i društava za zaštitu životinja, informacija je stigli i do Italije. A kako osim onih loših, ima i dobrih ljudi, kako je Lola uredno čipirani pas sa svojom putovnicom, došli su do podataka i nazvali nas. Odjurili smo u Trst i eto nas opet ovdje na našem milom i dragom Cresu u našoj domovini, sretan je Klaudio.

Priča iako nevjerojatna, poučna. I mučna. I lijepa. Priča o skrbi i mreži dobrih ljudi koju su sve učinili da se Lola vrati Dragozetićima. Istina, uz plaćanje 90 eura za hranu i čuvanje te pregled čipa. Iako, da je pravde – moralo se istaknuti ime kradljivaca i njih najoštrije kazniti te im naplatiti troškove.

– Ma pusti, svo zlo s tim, nama je svim sada sve ostalo potpuno nevažno. Želim s zahvaliti Udruzi Dragozetići, društvenim mrežama, Otočnom portalu, svima koju su se uključili u potragu. Vidjeti doček u Dragozetićima nakon povratka iz Trsta također je – neprocjenjivo, zaključio je Klaudio naš razgovor. Lola i Pahuljica? Repo koji se vrti poput ventilatora najbolji je odgovor.