PULA  Od proljetne renesanse do ljetne tragedije. Tako dug put u tako kratkom vremenskom razdoblju prošao je pulski nogometni prvoligaš. Od euforije do zabrinutog pogleda u budućnost. A nije moralo biti tako.

Nakon što je većinski vlasnik Istre 1961, Grupacija Baskonia-Alaves, punih šest i pol godina najavljivala uzlet prve momčadi čiji rezultati nikako nisu uspijevali pratiti razvoj kluba na drugim poljima, financijsku stabilnost, uspostavu klupskog kampa u Balama, približavanju navijačima putem društvenih mreža i slično, ali doduše i nelogičnostima u omladinskom pogonu, koncem prošle godine došlo je do preokreta. Na Drosinu je vraćen tada omiljeni trener Gonzalo Garcia, sportski direktor Saša Bjelanović doveo je pogođena pojačanja poput Lončara, Rozića i Radoševića te je uslijedila proljetna eksplozija »zeleno-žutih«. Sjajne partije, rušenje velike četvorke SHNL-a i najbolji bodovni učinak u povijesti bili su najbolja pozivnica navijačima da pohrle na Drosinu i uživaju u predstavama i pobjedama. Sve u i oko kluba bilo je obojano najsjajnijim bojama, pljuštale su pohvale klubu sa svih strana. Pula i Istra disali su skupa s omiljenim klubom i izgledalo je da čarolija jednostavno ne može nestati.

Nažalost, nestala je nevjerojatnom brzinom. Kao da je netko ugasio svijetlo. Još 25. svibnja nakon 1:1 remija u Osijeku zeleno-žuta budućnost izgledala je blistavo, da bi samo tri i pol mjeseca kasnije klub s Drosine smijenio trenera Gorana Tomića koji je momčad ostavio na osmom mjestu s pet bodova iz šest kola.

Što se to dogodilo u ta tri i pol mjeseca? Krenulo je iznenadnim i posve neočekivanim odlaskom urugvajskog trenera u Hajduk. Potom je vodstvo kluba odlučilo unovčiti dio igrača koji su bili nositelji igre pa su uslijedili transferi Lisice i Valinčića u Dinamo te Majkića i Gague. Na »papiru« je sve trebalo biti u redu. Ostala je okosnica momčadi, sedam prvotimaca i sve ključne rezerve, doveden je trener Goran Tomić, a mali dio ostvarenog prihoda uložen je u nova pojačanja.

No, sve se zakotrljalo u krivom smjeru, a sve odluke »s kata« su se poput bumeranga vraćale klubu. Neki su igrači bili ozlijeđeni, neki uvrijeđeni što nisu ostvarili željeni transfer, novi trener nije nikako uspijevao naći zajednički jezik s igračima.

Dovedeni igrači nisu niti približno odgovorili očekivanjima. Frederiksen je trebao zamijeniti Lisicu, ali se ispostavilo da on uopće ne može igrati krilo jer nema potrebnu brzinu pa je ubrzo prebačen u vezu. Nasraoui je djelovao preplašeno na terenu pa je ubrzo preselio na klupu, a Taraba je igrač koji se tek treba razviti. Napadači Prevljak i Bangura su razočarali.

Na sve se to nadovezao ničim izazvani rat klupskih čelnika s medijima, što je znatno utjecalo na atmosferu u i oko momčadi. Odluka direktora Mikela Lauzurice Evoleta da trener ne smije davati izjave medijima tijekom cijelog pripremnog razdoblja, pod izlikom da mu je potreban mir, dovela je na koncu do toga da je šibenski trener napustio Pulu bez da je ijednom bio u prilici iznijeti svoje viđenje zbivanja u klubu. Potom se rat s medijima nastavio bizarnim »zaboravljanjem« davanja akreditacija novinarima koji prate pulski nogomet puno dulje nego klub uopće postoji.

I na koncu došlo se do aktualnog trenutka. Nezadovoljni su navijači, nezadovolji su igrači, nezadovolji su novinari, a čelnici kluba i dalje ne shvaćaju gdje su to pogriješili i kako je netragom nestala proljetna nogometna euforija oko kluba. Bila su dovoljna tri i pol mjeseca da se sve uruši.