Rabat, glavni grad Maroka, danas je široko cijenjen kao grad koji uravnotežuje moderne državne funkcije s očuvanom baštinom. U središtu njegovih povijesnih struktura nalazi se medina – stari grad sastavljen od uskih vijugavih ulica, povijesnih kuća, zidina, vrata, trgova, vjerskih građevina – i spomenika poput Kasbe Udaya i Hassanove kule. Arhitektura i urbano tkivo medine odražavaju stoljeća političkih ambicija, andaluzijskog utjecaja, vladavine Almohada i Marinida, kolonijalnih intervencija i svakodnevnog života.

Šetajući medinom u Rabatu, osobito u četvrtima unutar starih zidina, može se vidjeti kuće s obilježjima izvedenim iz andaluzijske arhitekture, isprepletene sa sjevernoafričkim i marokanskim karakteristikama. Osobito u Kasbi, mnoge kuće obojene su u bijelu boju s plavim obrubima što vizualno podsjeća na slične sheme boja u andaluzijskim i mediteranskim kućama, naglašavajući svjetlinu, kontrast i odnos sa svjetlom. Tradicionalne kuće često imaju unutarnja dvorišta (riade) oko kojih su raspoređene stambene prostorije, donoseći svjetlost i ventilaciju, a pritom čuvajući privatnost – islamski model kuće-utvrde raširen u cijelom Maroku i Andaluziji. Učestalo je korištenje rezbarenog štuka, graviranog žbukanja, mozaičnih pločica (zellij), potkovastih ili šiljastih lukova, rezbarenog drva na vratima, prozorima i rešetkastim ekranima (mašrabija). No andaluzijski utjecaj nije samo dekorativan već i strukturni (lukovi, dvorišta, vrtovi).

Andaluzijski vrtovi

Unutar Kasbe Udaya smješten je jedan od najčarobnijih prostora Rabata: andaluzijski vrtovi. Osnovani početkom 20. stoljeća tijekom francuskog protektorata, vrtovi su bili inspirirani klasičnim maurskim i andaluzijskim modelima sklada između arhitekture, vode i vegetacije. Posjetitelji ulaze u bujnu oazu zasjenjenih staza gdje se isprepliću stabla naranče, limuna i mirisnog jasmina, dok bugenvilije penjući se prekrivaju bijeljene zidove. Raspored je geometrijski, s ravnim stazama koje tvore križni tlocrt i dijele vrt na simetrične gredice. U središtu dizajna nalaze se fontane, čije tiho žuborenje priziva islamsku tradiciju vode kao simbola života i raja. Ovi vrtovi nisu veliki, ali stvaraju intimno utočište unutar tvrđavskih zidina – prostor gdje se baština andaluzijskih izbjeglica slavi kroz hortikulturu, mirise i spokoj. Andaluzijski vrtovi stoje kao živi podsjetnik da rabatska medina nije samo mjesto kamena i obrane, nego i ljepote, užitka i kulturnog kontinuiteta.

Andaluzijske kuće su istodobno i lokalne jer su građene od lokalnih materijala, prilagođene klimi (uske ulice za hlad, debeli zidovi za izolaciju, unutarnja dvorišta), ali i kozmopolitske jer apsorbiraju stilove s Iberskog poluotoka i šire.

Medina u Rabatu primjer je mikrourbanizma: urbano tkivo malog mjerila, gusto, humano mjerilo, organski razvijeno. Uske vijugave ulice i sokaci pružaju hlad, usporavaju kretanje pješaka, stvaraju intimne susrete, omogućuju male društvene čvorove, unutarnje tržnice, trgovine i radionice. Ulična mreža nije ortogonalna, već prilagođena topografiji, vjetru, suncu i društvenim potrebama.

Utvrđeni grad

Utvrđeni dijelovi, osobito Kasba Udaya i povijesne zidine (almohadske, andaluzijske i kasnije dogradnje), imaju i obrambenu i simboličku funkciju. Kasbu Udayu je izvorno izgradio u 12. stoljeću Abd al-Mu’min, zatim je proširena pod Almohadima, kasnije preoblikovana u 17. i 18. stoljeću. Zauzima dominantan položaj na ušću rijeke Bou Regreg, s pogledom na Salé i Atlantik. Njezina se funkcija mijenjala: bila je tvrđava, rezidencija, administrativno središte, naselje doseljenih plemena (uključujući Udaye), a danas je povijesna stambena četvrt. Almohadske zidine, naručene krajem 12. stoljeća pod Jakubom al-Mansurom, ograđivale su velika područja, definirajući jezgru carskog projekta zvanog al-Mahdiyya ili Ribat al-Fath. Ove zidine uključivale su monumentalna vrata poput Bab er-Rouah, Bab el-Had, Bab al-Alou, Bab Zaers, Bab al-Hadid.

Andaluzijski zid je kasniji zid koji razgraničava područje medine sjeverno od njega; izgrađen početkom 17. stoljeća kako bi obuhvatio andaluzijsku četvrt – koju su naselili Morisci (muslimani i Mauri protjerani iz Španjolske) oko 1609. godine. Ovaj andaluzijski zid ima nekoliko vrata: Bab Jdid (ranije Bab Teben), Bab al-Bouiba, Bab Chellah, Bab Mellah, Bab Diouana. Bab Oudaia (Bab al-Kbir) su velika vrata Kasbe, izgradio ih je Jakub al-Mansur između 1195. i 1199. godine, bogato su ukrašena, oblikuju proces ulaska u citadelu, simboliziraju moć. Ona ne služe samo obrambenim, već i ceremonijalnim ulogama.

Medina u Rabatu zauzima dominantan položaj na atlantskoj obali, na ušću rijeke Bou Regreg. Ova je lokacija oduvijek oblikovala njezinu povijest i svakodnevicu. Ocean je pružao pomorsku vezu za trgovinu, kulturnu razmjenu i vojnu obranu. Morski povjetarci ublažavaju rabatsku klimu, donoseći vlagu i izvjesnu mekoću čak i u vrućim ljetima, a istovremeno noseći slani dah koji ostavlja trag na zidovima starih kuća i gradskim vratima. Ocean i danas oblikuje ritmove života: od prehrane bogate ribom i morskim plodovima, do same arhitekture, gdje debeli zidovi i mali prozori pružaju izolaciju od obalnih vjetrova. U tom smislu, rabatska medina neraskidivo je povezana s Atlantikom, ne samo geografski, nego i u svojoj atmosferi i kulturnom identitetu.

Hassanova kula

Možda je najdojmljiviji spomenik u povijesnom krajoliku Rabata Hassanova kula (Tour Hassan) zajedno s planiranom džamijom i njezinom prostranom kolonadom. Naručio ju je Abu Jusuf Jakub al-Mansur, kalif Almohada, krajem 12. stoljeća (oko 1191.). Bila je dio njegove velike vizije da uspostavi veličanstvenije utvrđeno carsko središte u Rabatu zvano al-Mahdiyya ili Ribat al-Fath.

Hassanova kula je minaret planirane džamije. Izgrađen od crvenog pješčenjaka, kvadratnog tlocrta (16 metara sa svake strane). Trebao je doseći znatno veću visinu (procjenjuje se oko 80 metara), ali je ostao nedovršen nakon smrti al-Mansura 1199. godine. Ono što je sačuvano visoko je oko 44 metra. Uz kulu, džamija nikada nije dovršena: podignuti su samo počeci nekoliko zidova i mnogi stupovi (348 je često navođen broj). Ti bi stupovi tvorili golemo hipostilno zdanje, s 21 brodom u širinu i trima unutarnjim dvorištima (jedno paralelno s kibla-zidom, dva sa strane), osmišljenima da unesu svjetlo i zrak u tako veliku strukturu.

Površina džamije, da je sagrađena, bila bi golema – dimenzija oko 183×139 metara. Stupovi ostaju u obliku panjeva, ruševina, djelomičnih zidova: jeziv podsjetnik na ambiciju, razmjere i hirovitost povijesti.

Pored Hassanove kule i ruševina džamije nalazi se mauzolej Muhameda V. (izgrađen 1960-ih/1970-ih), koji zauzima dio južnog kraja gradilišta džamije. Otvoreni prostor oko kule i ruševina stvara svojevrsni monumentalni trg. Lokacija omogućuje vidike, procesije, javna okupljanja, hodočašća. Iako cijela džamija nikada nije bila izgrađena, mreža stupova, otvoren prostor i golema razmjera platforme i zidova daju gotovo dojam kvadratne piazze kada se gleda iz određenih kutova.

Kompleks Hassanove kule, zajedno s medinom, predstavlja napetost: između onoga što je izgrađeno i onoga što je zamišljeno; između velikih carskih razmjera i intimnog svakodnevnog mjerila. Monumentalne ambicije džamije i njezinih stupova kontrastiraju s uskim uličicama medine. Približavanje Hassanovoj kuli znači izlazak iz tog intimnog tkiva u golemo otvoreno ruševno prostranstvo – masivni stupovi, otvoreno nebo, monumentalna arhitektura. Nedovršenost džamije čini je dojmljivom: nije riječ samo o onome što je ondje, već i o onome što je moglo biti. Stotine stupova, djelomično podignuti zidovi, nedostatak krova, nedovršeni minaret – svi evociraju pojmove gubitka, ambicije, promjenjive političke sreće.

Medina je dio UNESCO-ve svjetske baštine pod nazivom »Rabat, moderni glavni grad i povijesni grad: zajednička baština«. Unatoč promjenama – razdobljima zanemarivanja, kolonijalnim intervencijama, modernim dogradnjama – rabatska medina ostaje nastanjena, u uporabi, prilagođena: kuće su preoblikovane, dodana je nova infrastruktura, ali ključna vrata, zidine i džamije ostaju sačuvani.

Most Mediterana

Medina u Rabatu predstavlja gustu palimpsestnu mrežu povijesti, kulture, arhitekture i urbanog života. Njezine andaluzijske kuće, detaljni dekorativni motivi, unutarnja dvorišta i plavo-bijele boje svjedoče o međumediteranskim stilskim tijekovima. Njena mreža uskih uličica daje intimnost i društvenu teksturu. Utvrđeni grad – Kasba, gradske zidine, vrata – učvršćuje medinu i fizički i simbolički.

Nedovršena veličina Hassanove kule i ruševina džamije, sa stotinama stupova, pruža dramatično središte: ne samo kao spomenik, već i kao priču o političkoj ambiciji, nedovršenosti i načinu na koji urbano pamćenje oblikuje današnji identitet. Upravo ta mješavina – malog mjerila i veličanstva, dovršenog i nedovršenog, svakodnevnog i uzvišenog – daje rabatskoj medini njezinu jedinstvenu snagu i ljepotu.

Andaluzijski vrtovi i kuće u medini Rabata predstavljaju živo sjećanje na andaluzijsku kulturu koja je u razdoblju od 15. do 17. stoljeća migrirala u Maroko nakon protjerivanja muslimana i Židova iz Španjolske. Andaluzijski vrtovi i kuće u medini nisu samo estetski elementi, već kulturna memorija uklesana u arhitekturu. Oni podsjećaju na povijesne migracije i kulturne razmjene i postaju hibridni kulturni prostor – istodobno marokanski i andaluzijski, što Rabat čini gradom koji povezuje dvije obale Mediterana.