Siniša Pavić

Sjaj i bijeda dvostruke konotacije

Siniša Pavić

Foto Mate Komina

Foto Mate Komina

Dok svijet srlja u propast, u nas je i dalje veličina važna. Uvijek je bila važna, zato smo se i stisnuli ovoliko. A mi mali da bi bili veliki

placeholder


Mi smo mali, ali smo veliki, odnosno nismo više mali, ali smo dosta veliki da ne budemo mali. Mali ili veliki, koliko smo to mi!? Jesmo li taman toliki da nam od presudne važnosti bude jesmo li mali ili veliki, ili smo toliko mali da silom želimo biti veliki makar bilo po cijenu vlastite gluposti. Ili je sve to došlo lako objašnjivo spomenom one dvostruke konotacije, ako već radikalna ljevica i desnica nisu krivi za sve!?


Povija se ovo naše političko klasje kako vjetar puše, a dok se povija sve gleda kako će se ogrebati makar malo za ono što je navodno in i popularno, pa kud’ puklo da puklo. Povijati se može i da se sluša bilo naroda i da ga se uopće ne sluša. Dvostruka konotacija pritom je bogom dana, formula za sve. A ne bi za dvostruku konotaciju ni znali da ne bi tog uzvika, nazovi pozdrava, a sramote »za dom spremni«. Ovako znamo, pogotovo ako se predsjednika Hrvatskog sabora pita, da je jedno kad se pozdravom veliča NDH i ustaški režim, a drugo kad se to spominje kao stih u pjesmi ili vezano za postrojbe iz Domovinskog rata. Pa će tim mislima vođen on i kažnjavati u Saboru, sve ovisno je li zastupnik koji viče da je za dom spreman mislio na NDH, ili se samo još uvijek sladostrasno spominje hipodromskog spektakla. Kako li će samo Jandroković znati što je zastupnik mislio dok bigliše što se ne bi smjelo, to nitko ne zna. Kako će mu tu nakanu da sudi i procjenjuje blagosloviti stranački čelnik, i hoće li uopće, to također nitko ne zna, barem ne još.


Pitanje je, međutim, hoće li njegovo pozivanje na dvostruku konotaciju uopće zadovoljiti ikoga s one radikalno desne strane kojoj se dodvorava, ako radikalno išta u nas ima. Ima radikalno nepametno, radikalno zadrto, radikalno uporno, radikalno isključivo, ali da je ikako drugačije radikalno i nije, i neka nije. Desnica, takva kakva je, traži da se zabrane i simboli komunizma, kad se već brani pozdrav što se rabio u NDH. Recimo crvena zvijezda. Ali, eto vraga! Ako već živimo u doba od dvostruke konotacije neka bude da se crvena zvijezda može upotrebljavati i slaviti ako govorimo o razdoblju od ‘41. do ‘45. jer su partizani ipak bili na čelu antifašističkog pokreta, a ZAVNOH je u temeljima Ustava RH. A s druge strane nek’ se ne smije upotrebljavati u kontekstu od ‘91. do ‘95. jer su pod crvenom zvijezdom počinjeni zločini u Hrvatskoj. Isto je to kao ZDS samo obrnuto. Jedino je problem što je crvena zvijezda i na flaši jednog piva. Hoće li toj zvijezdi biti priznato da je sastavni dio piva kao što je ZDS sastavni dio »Bojne Čavoglave«? Problem je i onaj nogometni klub iz susjedstva što se Crvena zvezda zove, samo tu straha i nema s obzirom na to da nam je klupski nogomet u regiji taman takav da ništa tu više, baš nikakva konotacija, ne može dovesti do uzbuđenja.




A što se pak ljevice tiče, ako je u SDP-u išta lijevo ostalo, ona je na valu višestrukih konotacija odlučila, hm, spustiti loptu na zemlju i to tako što će predložiti skoro isto što i HDZ – dvostruku konotaciju. Nema tu zabrane za ZDS, tu ima samo blaže i strože kažnjavanje, sve ovisno o tome je li snijeg ili su labudovi, je li stih ili je zlo i opačina. Na majici ZDS može, veličanje zločina ne može. Nu! Tako je to zamislio Hajdaš Dončić, pa mu, priča se, pola članstva hoće zbog toga pobjeći iz stranke. A on uporan. Da se ne muči ni s kolegama ni s procjenom što je na umu onom tko viče »za dom spremni«, najbolje da pita Jandrokovića za savjet. On je to, nema sumnje, već odavno sam sebi razjasnio taman da prepoznati može što je i tko je u sabornici žito a tko kukolj.


Desnica i ljevica u nas su toliko centrirani i jedni drugima slični da nije ni čudo da im se snovidi radikalno nešto i slijeva i zdesna. Samo ne mora čovjek biti radikalan ni malo da vidi koliko je glupo bilo usred svega što se događa u Gazi ugostiti izraelskog ministra vanjskih poslova. Dok dobar dio Europe razmatra svoje odnose s Izraelom, dok se raspravlja o izraelskom kršenju međunarodnih prava i dok ozbiljni svjetski autoriteti sve češće spominju genocid u Gazi, ovo ugošćavanje dođe mu k’o podrška svemu što izraelska vlada čini. Ne samo da se ministar naših vanjskih poslova srdačno izgrlio s kolegom, nego nam je Gideon Sa’ar onako svisoka očitao bukvicu o koječemu. Onaj koji sjedi u Vladi koju stručnjaci UN-a optužuju za ratne zločine u Gazi između ostalog je izvještaje o izgladnjivanju nazvao lažnom propagandom. Ma i to bi se nekako prožvakalo u tko zna koje svrhe da ne bi njegove nevjerojatno neprilične usporedbe ovog što Izrael radi u Gazi s Domovinskim ratom. I nitko da pisne, da zucne, da reagira osim predsjednika, onog istog predsjednika koji s druge strane jedva da nešto empatije gaji prema ukrajinskom narodu. Izvrijeđalo nam svetinju, a oni koji su jučer dizali ustanak, zaustavljali festivale, tražili smjenu ministara i ukidanje para za kulturu, sad udariše u muk. Bit će da je i to dvostruka konotacija. I bit će da nitko nije visokom gostu pustio onu glazbenu uspješnicu pa da konačno čuje i zna što je bilo.


Teško je zapravo objašnjivo kako to narod koji je bio izgnan i proganjan iz svojih domova, zatvaran u logore, čija su djeca ubijana, a žene silovane, narod kojem su rušene škole i sakralni objekti, zemlja bila okupirana, koji je živio od humanitarne pomoći i tražio potporu u međunarodnoj zajednici, a samo zato što je htio vlastitu zemlju, nema empatiju za Palestince!? Još je teže shvatiti nam službenu politiku. Jer ako premijer i opravdano proziva predsjednika, zašto je tako ažuran oko Palestine, a nije stao na stranu Ukrajine, možemo se ‘ladno priupitat’ i suprotno. Rusi, naime, napadaju Ukrajinu sa zemlje i zraka, ubijaju, ruše infrastrukturu, okupirali su trećinu države i tvrde kako je Ukrajina izmišljena država na koju Rusija ima pravo i da su rat zapravo započeli Ukrajinci na istoku države. Izrael napada Gazu iz zemlje i zraka, ubija, ruši infrastrukturu, okupira palestinski teritorij, tvrdi da Palestinci nemaju pravo na svoju državu i da je rat počeo Hamas. U čemu je razlika? To se pitaju oni koji ne razumiju načelo dvostruke konotacije.


Francuzi šalju avione Poljskoj nakon što je na teritorij Poljske sletjelo jato ruskih dronova. Nakon što se u SAD-u dogodilo bezumno ubojstvo Charlie Kirka, utjecajnog desnog aktivista, kreće Trumpovo prijetnja svemu za što procijeni da je krajnje liberalno i lijevo, jer tko bi drugi bio i kriv iz njegove perspektive, a valja i neke vještice lovit’. Izrael gazi Gazu. U Nepalu gori sve. Svijet se čini nikad bliže ratu i nikad dalje od ljudskoga, makar posve nejasno bilo kome veliki svjetski rat uopće treba. Umjesto da se ludilo stišava evo ga se potpiruje. Svi bi se ukrcali nekako na aktualni vlak koliko god bilo jasno da juri u propast brzinom onog filmskog Snowpiercera, a ne da je nalik na neku od naših neuništivih željezničkih kompozicija. Vrijedilo bi zlata da se vidi da smo makar oko nečeg složili neku zajedničku politiku, da je mudrije, da je originalnije, da je empatičnije od onog što nam veliki svijet diktira. Samo, kako ozbiljno promisliti išta kad još uvijek riješili nismo bazično pitanje. Jer, mi smo mali, ali smo veliki, odnosno nismo više mali, ali smo dosta veliki da ne budemo mali. Mali ili veliki, koliki smo to mi i jesmo li taman toliki da nam od važnosti bude jesmo li mali ili veliki!? Dok svijet srlja u propast, u nas je i dalje veličina važna. Uvijek je bila važna, zato smo se i stisnuli ovoliko. A mi mali da bi bili veliki.