U sjetno jesensko doba dok sa stabala otpadaju prvi listovi, s onog kozalskog dugovječnog rukometnog »čiburića« otpao je stari dobri list, preminuli Romano Rubinić, rođen 1952. godine, doajen rukometa na ovom romantičnom rukometnom brijegu. Uz voljeni je sport prošao kroz tolika desetljeća u kojima je na prepoznatljiv način ostavljao trag, doslovno od malih nogu, a kako su ga s njegova Kapitanova svi putevi vodili k starom igralištu na asfaltu, njima je pošao i Rome, kako su ga od milja nazivali toliki prijatelji i prijateljice.

– Romano je legenda našeg voljenog kluba Kozale – kaže jedan od njih, Dubravko Konjuh, mlađi brat Borisa, sada predsjednika Županijskog rukometnog saveza, člana Upravnog odbora Hrvatskog rukometnog saveza. Dubravko je bio vrsni vanjski igrač, kasnije u paru s Darkom Tomovićem u samom vrhu hrvatskih sudaca, sada je i delegat koji ujedno brine o napretku mladih sudaca.

– Bio sam s Romanom među tadašnjim pokretačima Memorijala Zvonimir Škerl, koji smo započeli igrati u spomen našeg zapaženog suigrača i prijatelja, poginulog hrvatskog branitelja u Domovinskom ratu na ličkom ratištu. S tim je turnirom raspiren rukometni žar na Kozali, klub je oživio i nastavio naprijed krupnim koracima i dospio do današnjih razina. S Rubinićem sam vezan tolika desetljeća, još kao klinac kao i moj brat Boris, od tih dana kada smo ušli u svijet rukometa pa nadalje vezani smo uz ovog dobroćudnog, komunikativnog čovjeka, velikog entuzijaste i zaljubljenika u sport.

Rubinić, u igračkoj karijeri vratar, uglavnom na Kozali i nakratko na Rabu, nakon sezona čuvanja mreže samo je nastavio život u rukometu pri čemu mu je ipak najveća ljubav rad s najmlađim kategorijama. Bio je i rukometni sudac i aktivan u raznim klubovima, primjerice bio je tehniko vrlo zapažene generacije rukometašica Zameta koje su tih sezona bile pri vrhu hrvatskog rukometa, a igrale su i europske utakmice.

Memorijal Zvonimir Škerl je priča za sebe, tu je on bio alfa i omega, pasionirani statističar i majstor u informatici koja tada nije bila ni izbliza na razini kao danas, na turniru je u biti bio ona »Katica za sve«. Silno druželjubiv bio je i prijatelj našeg nezaboravnog kolege i prijatelja, legendarnog Milana Perovića, uvijek se rado prisjećao epizode kada je bio prevoditelj u Perovićevom intervjuiranju talijanske i europske napadačke zvijezde Roberta Bettege koji je tada s Juventusom došao igrati na Kantridu.

U završnim epizodama ovih priča život ga nije nimalo mazio, prije nekoliko godina u kratkom razdoblju preminula je supruga, a nakon samo nekoliko mjeseci i sin Andrea, također rukometaš, kao i otac i kao Romano pasionirani navijač Intera, obojica su znali skoknuti u Udine na utakmicu dragog im kluba. Jaka duha je podnosio te udarce, dok su ga noge nosile išao bi na druženje s prijateljima u »Sambu«. Poslije su mu preostala samo sjećanja, svakodnevno isčekivanje Novog lista i La Voce del Popola koje je izmjenjivao s dragim susjedom, šjorom Vlahom. Sada je stavljena točka na i, dok današnja Kozala čak kuca na vrata najvišeg razreda, Romano Rubinić se na drugom svijetu pridružio Borisu Vozuu, susjedu i nekadašnjem suigraču preminulom prije nešto više od pola godine.