Građanski odgoj u Hrvatskoj je postao izrazito opterećen političkim i ideološkim prijeporima – kaže politolog i znanstveni suradnik Instituta za društvena istraživanja Nikola Baketa. Njegovo područje rada su građanski odgoj i obrazovanje, politike visokog obrazovanja i promjene javnih politika, a osobiti interes iskazuje prema politikama za mlade i radu s mladima. Suautor je ili autor više od 20 znanstvenih i stručnih radova u domaćim i stranim časopisima na teme obrazovanja, političke pismenosti mladih i građanskog obrazovanja te član Vijeća Gonga, a autor je i publikacije »Lokalne inicijative i europski primjeri – put prema kvalitetnijem građanskom obrazovanju«.

Ideološki prijepori

Navodeći da su u Hrvatskoj pokušaji uvođenja građanskog odgoja u škole nailazili na znatne otpore te je u konačnici i uveden samo kao međupredmetna tema s upitnom kvalitetom provedbe, Baketa kaže da je kvaliteta upitna jer zapravo ne znamo ostvaruju li se zacrtani ciljevi te gdje je moguće unaprijediti, ako je uopće moguće, takav način provedbe.

Foto Davor Kovačević

– Ideološki prijepori postoje zato jer ovakav predmet povlači, osim znanja i vještina, i pitanje vrijednosti te kritičkog promišljanja i propitivanja. Dio oponenata smatra da škola i obrazovni sustav ne bi trebali adresirati vrijednosna pitanja vezana uz političku i građansku sferu te da bi to trebalo biti isključivo prepušteno obitelji. S druge strane, postoje jasno propisane najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koje uključuju slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost, ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavinu prava i demokratski višestranački sustav. Isto tako, postoji i zakonski okvir vezan uz različita pitanja te bi građanski odgoj i obrazovanje trebao omogućiti poučavanje u skladu s tim vrednotama i o tim vrednotama, ali i o kritičkom promišljanju kako bismo bolje razumjeli prednosti i nedostatke demokratskog sustava u kojem živimo te bili u mogućnosti unaprijeđivati ga.

Zbog neslaganja oko ovakvih pitanja građanski odgoj je često politiziran umjesto da bude tretiran kao standardni dio općeg obrazovanja. Svjedočimo i danas da su neke od najviših vrednota ustavnog poretka (primjerice sloboda i mirotvorstvo) jasno napadane u javnom prostoru pa stoga ne čudi i otpor koji se javlja kada se razmatra sustavno i kvalitetno poučavanje o tome u okviru obrazovnog sustava.

I onda su tom nedostatku provedbe na nacionalnoj razini lokalne vlasti preuzele inicijativu koja je krenula iz Rijeke. Kako tumačite činjenicu da lokalne razine prepoznaju važnost građanskog obrazovanja?

– Rijeka je još 2016. krenula s vlastitim modelom građanskog odgoja, upravo potaknuta alarmantnim podacima o niskoj političkoj pismenosti mladih. Lokalna politika ovdje je reagirala na prepoznate nedostatke i inerciju nacionalnih vlasti. Takav potez pokazuje da lokalne vlasti mogu biti inovatori, prepoznati prazninu u nacionalnoj politici i odgovoriti na nju vlastitim rješenjima u suradnji sa stručnjacima. Neke lokalne sredine su preuzele riječki model, neke su kreirale svoje modele.

Uvođenje tih sadržaja, izvannastavnih aktivnosti i fakultativnih predmeta, pokazalo je da postoji i interes i potreba te da građanski odgoj nije »nametnuta tema«, nego sadržaj koji učenici, roditelji i nastavnici traže i podržavaju. Mi u Institutu surađujemo s nizom lokalnih sredina na provedbi inovativnog predmeta Škola i zajednica te je uključenost sada već pet županija i Grada Zagreba jasan indikator snažnog interesa. Isto tako, angažman mladih ljudi u ovom predmetu pokazuje i da oni imaju potrebu za sudjelovanjem u svojim lokalnim zajednicama, adresiranju različitih problema koje prepoznaju u svojoj okolini te njihovoj kreativnosti i angažmanom kada im se osigura prostor. Često se mlade karakterizira kao pasivne i nezainteresirane, ali kada im se da dobro osmišljena platforma onda pokazuju da to zaista nije tako.

Produbljivanje razlika

Koliko je ta provedba na lokalnoj razini dostatna? Postoje li manjkavosti?

Foto Marko Gracin

– Lokalna provedba svakako ima svoje vrijednosti, ali i određena ograničenja. Najveća prednost je što ona pokazuje da su škole i zajednice spremne prihvatiti građanski odgoj, da postoji interes među učenicima te da se radi na tome da postanu odgovorni i samosvjesni mladi ljudi. Međutim, lokalna provedba može dovesti do nejednakosti na nacionalnoj razini. Naime, ako učenici u Rijeci, Zagrebu ili Puli imaju priliku razvijati građanske kompetencije kroz strukturirane programe, a djeca u mnogim drugim dijelovima Hrvatske te sadržaje uopće ne dobivaju, onda se produbljuju razlike među njima. Možemo reći da je to suprotno osnovnom načelu jednakosti obrazovnih šansi.

Isto tako, provedba se često oslanja na entuzijazam pojedinih nastavnika i ravnatelja te spremnost lokalnih vlasti da financijski podupru škole, a tu se otvara pitanje održivosti. Ako se primjerice promijeni lokalna vlast ili proračunski prioriteti, programi mogu biti ugašeni ili zanemareni. Dakle, lokalne inicijative su vrijedna praksa, ali one nikako ne mogu biti zamjena za okvir na državnoj razini koji bi onda donio određenu sigurnost provedbe, povećao obuhvat uključenih učenika i osigurao sustavnu potporu nastavnicima.

Zbog čega nedostaje političke volje za uvođenje jedinstvenog kurikuluma? Radi li se o tome da se politika ne želi baviti političkom nepismenošću mladih, jer joj zapravo to odgovara?

Arhiva NL

– Dio odgovora leži u idološkim pozicijama, odnosno nevoljkosti političkih opcija da se zamjere biračkom tijelu koje se protivi uvođenju ovih sadržaja. Isto tako, zasigurno da dio političkih elita građanski odgoj percipira i kao prijetnju jer on podrazumijeva razvoj kritičkog mišljenja, razumijevanje demokratskih procedura i jačanje participacije. Mladi koji znaju kako funkcionira politički sustav i demorkatske procedure, koji razumiju svoja prava i obveze te koji promišljaju politički i društveni sadržaj će biti i kritičniji prema negativnim tendencijama poput klijentelizma i korupcije te manje podložni populizmu i praznim obećanjima.

Naravno, ne očekuje se da bi predmet Građanskog odgoja i obrazovanja samostalno i potpuno izmijenio politički i društveni krajolik, da bi svi građani odjednom postali osviješteni demokrati, ali bi svakako doprinijeo razvoju demokratske kulture i potrebom za većom responzivnošću i transparentnošću političkih elita. Mi to primjećujemo već na završnim događajima u sklopu predmeta Škola i zajednica kad učenici iznose probleme iz svog okruženja te postavljaju često ne baš ugodna pitanja predstavnicima lokalnih vlasti.

Prevencija radikalizacije

Jasno je da je građanska kompetencija mladih je na niskoj razini. Postoji li bojazan da će uvođenjem modularne nastave i ukidanjem ili reduciranjem Politike i gospodarstva te kompetencije još više pasti?

– Ta bojazan je potpuno opravdana. Prema dosadašnjim istraživanja na kojima smo radili vidljivo je da učenici trogodišnjih strukovnih programa imaju niže razine političkih znanja te stavove koji najviše odstupaju od demokratskih. U tim programima predmet Politika i gospodarstvo bio je jedan od rijetkih prostora, pa čak i jedini prostor, u kojem su oni mogli dobiti uvide u društvene i političke teme te znanja iz ovog područja. Sada, nakon reforme, taj se predmet ukida i zamjenjuje modulom koji može biti obvezan, izborni ili fakultativni. Treba vidjeti kako će to funkcionirati u praksi, ali moguće je, pa i izvjesno, da ga mnogi učenici ovih programa uopće neće pohađati. Time se dodatno širi jaz između gimnazijalaca i učenika trogodišnjih strukovnih škola.

Isto tako, time se gubi i prostor za obrađivanje sadržaja međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje. To znači da ćemo u prilično izazovnim vremenima za demokraciju imati nove generacije mladih ljudi kojima se kroz formalni sustav odgoja i obrazovanja nije omogućila ravnopravna pozicija za sudjelovanje u demokratskom životu ili barem neki minimum znanja i vještina potrebnih za snalaženje u demokratskom okruženju te upoznavanja s vrijednostima demokratskog sustava.

Ovo smo ljeto svjedočili i brojnim prosvjedima, a u tom kontekstu često se spominjala i radikalizacija mladih. Imali li građanski odgoj ulogu u suzbijanju te radikalizacije?

– Apsolutno, tu je dobar primjer Francuska koja je nakon terorističkih napada 2015. godine odlučila staviti puno veći naglasak na građanski odgoj i obrazovanje te su to nazvali Građansko usmjerenje upravo s ciljem prevencije radikalizacije mladih. Naime, teme građanskog odgoja i obrazovanja ne obuhvaćaju samo učenje o institucijama i procedurama, nego i razvijanje vrijednosti tolerancije, dijaloga i nenasilnog rješavanja sukoba. Kada mladi imaju priliku učiti kako funkcionira demokratski sustav, kada uče argumentirano raspravljati i razlikovati činjenice od dezinformacija, tada su otporniji prema radikalnim idejama i nasilju. Naravno, naš kontekst nije identičan, ali ima izazova koji jesu – mladi se suočavaju s dezinformacijama, polarizacijom i osjećajem isključenosti. Tako da im obrazovani sustav i škola mogu pružiti siguran prostor za raspravu i razvijanje kritičkog mišljenja, onda se usvajanjem tih vještina može doskočiti i radikalizaciji.

Uspješni modeli

Spomenuli ste francuski primjer. Međutim, bavili ste se i istraživanjem švedskog te njemačkog građanskog obrazovanja mladih. Kakav je njihov pristup? Možemo li ga preslikati na naš sustav?

Foto Davor Kovačević

– Europski primjeri koji su navedeni u spomenutoj analizi pokazuju da postoje uspješni modeli, ali ono što im je zajedničko jest sustavnost i institucionalna podrška, pa i obveznost. U Francuskoj se model građanskog usmjerenja provodi od ulaska u obrazovni sustav kada učenici imaju šest godina pa sve do završetka, odnosno idućih 12 godina. Kombiniraju međupredmetni pristup, integraciju u predmete te zasebni predmet.

Švedska ima koncept »demokratske misije škole« – to znači da demokracija nije samo tema u nastavi, nego i način funkcioniranja cijele škole. Pri tome, glavna ideja je da njihovi interesi I iskustva trebaju biti osnova za osmišljavanje aktivnosti i metoda rada kako tj. njihove potrebe se stavljaju u prvi plan. Njemačka pak razvija model »učenja zalaganjem u zajednici«, gdje učenici povezuju školske sadržaje s angažmanom u lokalnoj zajednici. Time uče kako se znanje primjenjuje u praksi i kako se odgovorno sudjeluje u društvu.

Ne mislim da je nužno ni dobro samo preslikati te modele, ali možemo vidjeti koji su to principi po kojima bi trebalo osmisliti poučavanje o građanstvu – jednakost (da svi učenici bez obzira na svoj obrazovni put imaju jednaka prava i priliku za usvajanje ovih sadržaja), sustavnost (tako da sam predmet ili drugi oblici nisu izolirani, nego da treba raditi na način da demokratski principi i vrijednosti prožimaju sustav), usidrenost u zajednicu (povezivanje sa širim spektrom aktera) te osiguravanje podrške i praćenja (podrška nastavnicima i školama te redovito praćenje kroz evaluaciju provedbe). Samo tako možemo doći do kvalitetnog modela koji je održiv i jednak za sve učenike, neovisno o tome žive li u Rijeci, Zagrebu ili nekoj manjoj općini.

Rijeka hrabra i dosljedna

Slično kao i Građanski odgoj »na mala vrata« u škole sada ulazi i Zdravstveni odgoj. Rijeka je opet prva u Hrvatskoj koja taj vid obrazovanja uvodi u sustav. Očekujete li da će biti prihvaćen i u drugim sredinama?

Foto Vedran Karuza

– Rijeka je i ovdje pokazala dozu hrabrosti te dosljednost. Uvođenje zdravstvenog odgoja u sve škole znači da lokalne vlasti prepoznaju važnost tema poput mentalnog zdravlja, zdravih životnih stilova, spolnog odgoja i prevencije ovisnosti.

Već sad vidimo da se i Grad Zagreb odlučio na isti iskorak, a moguće je da će biti još lokalnih sredina koje će ići u tom smjeru. Posebno ako se na primjeru ova dva grada pokaže pozitivan pomak te da postoji interes među učenicima i roditeljima.