Što napraviti kad ne znaš što napraviti? Kupiš jednosmjernu kartu za Španjolsku i nadaš se da ćeš tamo nešto shvatiti. Tako je krenula moja priča s Caminom de Santiagom. Vjerujem da su se svi barem jednom našli u situaciji kada su se pitali: »Što ja to radim sa svojim životom?« No, čini mi se da ta pitanja postanu češća u nekim prijelomnim godinama.

Ovo ljeto napunila sam trideset. Dio mojih prijatelja odselio se, dio se ženi i dobiva djecu, neki kupuju stanove ili grade karijere. A ja se nisam našla ni u jednoj od tih skupina i nisam znala što radim sa sobom ni kako to promijeniti. Imala sam osjećaj da mi treba odmak, da sagledam svoj život iz drugog kuta i napokon odlučim usmjeriti energiju na nešto umjesto na svašta.

Za Camino sam znala već godinama, ali iskreno, uopće mi nije pao na pamet dok se nisam obratila ChatGPT-u i pitala ga da mi preporuči neki retreat na kojem ću, po mogućnosti, »pronaći sebe« i usput riješiti sve svoje životne probleme. Idealno, zar ne? Camino je zvučao kao put koji bi mogao dati odgovore na moja pitanja i u toj euforiji sam isplanirala cijelo putovanje.

Privatni album

OPĆE INFORMACIJE

Naime, Camino de Santiago, odnosno Put svetog Jakova, hodočasnički je put koji postoji još od srednjeg vijeka i jedan je od najpoznatijih na svijetu. Danas postoji više ruta, ali sve završavaju u gradu Santiago de Compostela u Galiciji, gdje je navodno u 9. stoljeću pronađen grob sv. Jakova, a u samoj katedrali čuvaju se njegove relikvije.

Četiri su rute najpoznatije: Camino Francés, najposjećeniji, koji kreće iz Saint-Jean-Pied-de-Porta u Francuskoj i dug je oko 780 km; zatim Camino Portugués, koji polazi iz Portugala, iz Lisabona ili Porta; Camino del Norte, koji prati obalu Baskije i Kantabrije; te Camino Primitivo, najstariji i fizički najzahtjevniji, koji polazi iz Ovieda. Naravno, postoje i druge varijante, no ovo su četiri osnovne. Ipak, nije nužno držati se samo jedne rute niti započeti na točno određenoj točki, kažu da Camino zapravo počinje onog trenutka kada se ustaneš iz kreveta u vlastitoj kući i kreneš hodati.

Privatni album

Moja je ideja bila proći oko 500 km u 23 dana, kombinirajući del Norte i Primitivo. U kolovozu je u tom dijelu Španjolske temperatura ugodnih dvadesetak stupnjeva, a i gužve su manje nego na portugalskom ili francuskom putu, što mi je više odgovaralo jer sam željela usredotočiti se na sebe i vratiti kući s napunjenim baterijama, s manje pitanja, a s više odgovora.

Camino, iako je izvorno hodočasnički put, danas privlači i mnoge koji ga ne prolaze iz vjerskih razloga. Neki traže fizički izazov i uživaju u samom hodanju, dok ga drugi, poput mene, koriste kao priliku za introspekciju i usmjeren rad na sebi.

Na kraju Camina hodočasnici mogu dobiti diplomu u Compostelu, ako prehodaju posljednjih 100 km ili prijeđu 200 km biciklom do Santiaga. To je zapravo dovoljno da bi se moglo reći kako je netko prošao Camino. Dokaz prikupljanja kilometara nalazi se u hodočasničkoj putovnici (credencialu), u koju se skupljaju pečati. Iskaznica se može kupiti za nekoliko eura u većim crkvama ili prenoćištima.

Privatni album

Za dobivanje Compostele potrebno je skupiti dva pečata dnevno posljednjih 100 km, a oni se mogu pronaći na raznim mjestima: u prenoćištima, crkvama, kafićima ili restoranima. Meni je to skupljanje pečata bilo posebno zabavno iskustvo: bilo je dana kada sam se morala potruditi da ih pronađem, pa sam zahvaljujući tome istražila više nego što bih inače. Uostalom, za sve nas koji smo kao djeca skupljali sličice i lijepili ih u albume, pečati su prava mala motivacija.

PLANIRANJE

Kako bih što bolje isplanirala put, koristila sam se raznim platformama i stranicama na internetu: od Facebook grupa, TikTok videa i YouTube vlogova do raznih blogova. Najviše sam se usredotočila na to da imam svu potrebnu opremu, dok sam sam put odlučila planirati usput, na licu mjesta.

Privatni album

Unatoč svim upozorenjima i bezbrojnim odgledanim videima, uspjela sam »kiksati« u pakiranju. Imala sam jednostavno previše kila u ruksaku: nisam uračunala da je sam ruksak već težak, zaboravila sam dodati težinu vode i hrane, a potpuno sam zanemarila i torbicu koju sam nosila oko struka. Ukupno se nakupilo oko 11 kilograma tereta. Realno, nisam smjela imati više od 7, ali to sam shvatila tek večer prije puta – kad više nije bilo vremena za ispravljanje grešaka.

Mogu samo reći da nakon ovog Camina bez problema nosim sve vrećice iz dućana i ne vraćam se u auto po drugu turu. U životu negdje dobiješ, a negdje izgubiš (ili se, barem, tako tješim).

Znala sam od samog početka da na Camino želim ići sama jer je to bio poklon za mene – od mene – za moj trideseti rođendan. Odabrala sam krenuti na Camino del Norte iz Santandera, gradića u blizini Bilbaa, jer je do tamo letio Ryanair iz Venecije. U Oviedu sam trebala skrenuti na Camino Primitivo, što bi ukupno činilo oko 22 dana hoda. Za kraj svog »španjolskog preporoda« odlučila sam još pet dana provesti u Madridu, na malo klasičnijem godišnjem odmoru s najboljom prijateljicom.

Privatni album

Na Caminu je uobičajeno spavati u smještaju za hodočasnike koji se zove albergue. Postoje oni isključivo za hodočasnike, gdje je za boravak potrebno predočiti hodočasničku iskaznicu, ali i brojni privatni hosteli po sličnim cijenama. Albergue je bio dobra opcija jer su se gotovo svi pridržavali kućnog reda: svjetla bi se gasila rano i bilo je moguće dobro se naspavati za idući dan hoda. Neke je bilo moguće rezervirati unaprijed, dok su drugi funkcionirali po principu »tko prvi, njegovo mjesto«. Upravo je albergue mjesto gdje se najviše ljudi upoznaje i gdje društvena strana Camina najviše dolazi do izražaja.

PRVI DOJMOVI

Prvi dan, kada sam stigla u Santander, shvatila sam da je grad prepun ljudi jer se cijeli tjedan održavao festival povodom dana sv. Jakova, odnosno Santiaga. Tu večer sam provela na pješčanoj plaži, okružena mnoštvom ljudi, gledajući predivni vatromet i pomislila: »Ovo je savršen početak mog Camina.«

Sljedeći dan, prvi dan hodanja, upoznala sam ljude s kojima sam hodala idućih šest dana i mogu reći da su oni jedan od razloga zbog kojih mi nimalo nije žao što sam otišla na ovo putovanje. Upoznali smo se u maloj crkvi kraj puta, shvatili da idemo u isti albergue i ubrzo postali suputnici i prijatelji. Tog dana prehodala sam oko 30 km i brzo shvatila da je teren na Camino del Norte puno zahtjevniji nego što sam očekivala. Usponi su bili dugi i strmi, često po asfaltu i uz cestu, bez hlada, a ni moja preteška torba nije pomogla. U albergue sam tog dana gotovo došla na sve četiri, noge su me užasno boljele i već tada sam se počela pitati: »Dobro, što je ovo meni trebalo?!« To pitanje sam si ponovila još tisuću puta dok nisam došla do Santiaga.

Ipak, prvi je albergue bio predivan, a cijelo iskustvo tog dana, iako fizički naporno, bilo je odlično. Budući da je to bio blagdan sv. Jakova, domaćini su za sve hodočasnike organizirali večeru i druženje uz glazbu i ples.

Moji novi prijatelji i ja dijelili smo jednu zanimljivu sličnost: svi smo bili profesori po struci. Zala i Sara iz Slovenije tada su bile na diplomskom studiju za profesorice tjelesne i zdravstvene kulture, a Adrian iz Barcelone bio je profesor matematike. Već to nam se činilo zabavnom slučajnošću, no na večeri u albergueu sjedili smo za stolom sa šest Katalonki i vrlo brzo shvatili da smo svi učitelji po struci. Kasnije sam na Caminu nastavila upoznavati prosvjetare iz svih dijelova svijeta i mogu reći da su oni činili veliku većinu.

Privatni album

Te večeri Adrian je prepričavao kako su noć prije spavali u hostelu gdje je jedna žena toliko hrkala da nitko nije mogao sklopiti oka. On je to opisivao na tako komičan način da smo se svi valjali od smijeha, a ja sam bila uvjerena da pretjeruje – nisam mogla vjerovati da ljudsko biće može proizvesti takav zvuk. No, vrlo brzo sam se uvjerila da nije pretjerivao. Naime, iste večeri zadesilo me da budem u sobi baš s tom gospođom. Nikakvi čepići, slušalice ni jastuk preko glave nisu pomogli, a zvuk je bio nevjerojatno glasan i iritantan. Oko jedan ujutro sam se ljuta ustala, skinula madrac s gornjeg kreveta i odvukla ga u hodnik, gdje sam uspjela odspavati nekoliko sati. Ni danas ne znam kako sam uspjela sama skinuti i prenijeti taj madrac, ali jesam i drago mi je zbog toga.

CAMINO DEL NORTE

Camino del Norte bio je u isto vrijeme i krasan i težak. Teren je strm, usponi su česti i dugi, ali priroda ostavlja bez daha. Taj dio Španjolske prepun je dugih pješčanih plaža za surfanje, zelenih livada s kravama koje pasu i veličanstvenih obalnih klifova, a temperatura krajem srpnja nije prelazila 22 stupnja. Često sam bila toliko oduševljena krajolicima da bih na trenutak zaboravila kako imam osjećaj da će mi obje noge otpasti.

Prvih tjedan dana prelazila sam oko 25–30 km dnevno, ne računajući dodatne kilometre koje sam napravila razgledavajući sela i gradove u kojima sam spavala. To se pokazalo kao još jedna pogreška, uz pretešku prtljagu, i vrlo brzo mi je donijelo zdravstvene tegobe. Trebala sam usporiti i više se odmarati, ali moj tvrdoglavi karakter to nije dopuštao. Istina, pripremala sam se u teretani, no nisam se dovoljno navikla na planinarenje po 30 km s ruksakom, pa se nedostatak izdržljivosti brzo osjetio. Noge i ruke su mi oticale, cijelo tijelo boljelo, jedva sam stajala na nogama, a pojavila se i oštra bol oko lijevog kuka koja je svaki korak činila neizdrživim.

Ipak, nastavila sam hodati – puno sporije nego na početku i sve kasnije stizala u prenoćište, često uplakana. Vjerujem da su ljudi oko mene mislili kako proživljavam neko duhovno pročišćenje ili katarzu, ali ja sam zapravo plakala jer me jednostavno jako boljelo i stalno sam se pitala: »Dobro, što je ovo meni trebalo?!« U jednom trenutku sam čak nazvala prijatelja fizioterapeuta Roka iz Nina jer sam se bojala trajnih posljedica. Ohrabrio me, dao mi upute za vježbe koje su olakšale bol i rekao da mogu nastaviti hodati. I nastavila sam, sporo i u suzama, ali nastavila.

BEZ BATERIJE

Jedan dan odlučila sam se odvojiti od svojih novih prijatelja i hodati sama. Oni su divni ljudi s kondicijom i upornošću kakvu još nisam vidjela, ali ja ipak volim svakih par sati sjesti na kavu i uživati u tome da ne hodam. Osim toga, oni su htjeli ići na more, a meni do mora nije bilo jer je bilo hladno, prepuno algi i pijeska, a meni s Kvarnera to nije zvučalo nimalo primamljivo. Kupat ću se doma.

Taj dan bolovi u nogama već su počeli popuštati i zbilja sam uživala u putovanju. Rezervirali smo smještaj koji je bio udaljen od sela i civilizacije pa sam znala da se za hranu moram pobrinuti ranije. To sam i učinila, a zatim nastavila hodati kroz nekoliko sela u kojima je bilo sve manje kuća i ljudi. Baterija mi je bila na nekoliko posto i trudila sam se požuriti kako bih stigla do smještaja prije nego mi se mobitel ugasi.

No onda sam ugledala magarca, a sve u meni ga je htjelo slikati – kao i svaku kravu ili konja na koje bih naišla. I tako sam zadnji postotak baterije potrošila na magarca, a mobitel mi se ugasio. Otprilike sam pamtila put i nadala se da sam dovoljno blizu da neće biti problema. Ali ubrzo je staza postala šumski put, a ja sam se našla usred šume, nigdje nikoga, mrak polako pada, a ja nemam ni kartu ni GPS.

Razmišljala sam da se vratim do prvog kafića i napunim mobitel, ali to je značilo sat vremena hoda natrag, a nisam imala volje dodavati još dva sata u danu. Nastavila sam hodati kroz šumu, nadajući se da ću nekoga sresti i pitati za smjer. Nakon dvadesetak minuta na svu sreću izišla sam na podnožje proplanka, a na vrhu sam ugledala crkvu i pokraj nje albergue. Moje veselje bilo je nemjerljivo, a nakon tog iskustva dobro sam pazila da mi baterija uvijek bude puna.

POSTAVLJANJE GRANICA

Sedmog dana shvatila sam da ideja da još dva tjedna nastavim hodati zvuči nemoguće. Nisam mogla ni željela trpjeti takve bolove još petnaest dana pa sam odlučila promijeniti planove i skratiti Camino za tjedan dana. Tog dana stigla sam hodajući do Ribadeselle, oprostila se s prijateljima i autobusom otišla do Gijóna, gdje sam rezervirala hotelsku sobu da barem jednu noć odmorim kao čovjek – u miru i tišini.

Bilo mi je iznimno teško donijeti odluku da skratim put jer sam je doživljavala kao odustajanje i neuspjeh. No s vremenom sam shvatila da se nikome ne moram pravdati, da je to moj Camino i da ću ga odraditi po svojim uvjetima i mogućnostima. Osim toga, kroz cijeli put triput sam koristila opciju prijevoza prtljage od smještaja do smještaja jer više nisam mogla svaki dan nositi ruksak. I tada sam se borila s osjećajem da ne radim Camino »ispravno«, kao da takvo pravilo uopće postoji osim u mojoj glavi.

Vjerujem da je upravo to moj najveći dar s Camina: spoznaja da je prepoznavanje vlastitih granica i mijenjanje planova prema vlastitim potrebama snaga, a ne slabost – unatoč mojem inatu i želji da se dokazujem i sebi i drugima.

Drugi dio, odnosno posljednjih 100 km, nastavila sam od Luga do Santiaga – to je završni dio Camina Primitiva koji se spaja s francuskim putem. Promjene u odnosu na sjever bile su velike. Odjednom je bilo puno više ljudi i više nikada nisam imala situaciju da hodam potpuno sama. Posljednjih 50 km bilo je gotovo komično: nikada prije nisam vidjela toliko ljudi kako hodaju prirodom u istom smjeru. Gužva je bila kao radnim danom u podne na Korzu, kada svi idu na kavu, ili kao na Beloj nedeji.

Teren je ovdje bio puno lakši nego na sjeveru i vjerujem da bi ga većina ljudi mogla proći bez većih problema jer je uglavnom ravan. Osim toga, infrastruktura je bila znatno razvijenija: više je prenoćišta, kafića i odmorišta. Na sjeveru si često bio prisiljen hodati puno više nego što bi htio jer alberguea ili nije bilo, ili su bili puni. Ovdje to nije bio slučaj.

Tih posljednjih 100 km hodala sam potpuno sama, što mi je odgovaralo. Mogla sam razmišljati o stvarima koje su me mučile, tempo sam prilagodila svojim mogućnostima i dala si dovoljno vremena za odmor i uživanje.

Zadnjeg dana odlučila sam krenuti vrlo rano, oko pet ujutro, kako bih izbjegla hodanje na najvećem suncu jer su temperature u Galiciji dosezale i 33 stupnja. Jedini problem bio je što sam smetnula s uma da ću tako provesti dva sata u mrklom mraku kroz šumu. No i to sam preživjela, uz svjetiljku na mobitelu.

STJENICE

Kada je svanulo to zadnje jutro, pogledala sam ruke i primijetila ugrize za koje sam odmah znala da nisu od komaraca. Napale su me stjenice, za koje sam bila uvjerena da su urbana legenda kojom se plaši djecu, a ne stvarna neugodnost koja se meni dogodila.

Tako sam posljednjih 20 km do Santiaga provela istražujući kako se riješiti stjenica, a uz to su mi se vratili i jaki bolovi u nogama. Jedva sam se dovukla do Santiaga, šepajući i izgrižena, i opet sam se pitala: »Što je ovo meni trebalo?!« Mislila sam da ću zadnji dan doživjeti prosvjetljenje, postati bolja verzija sebe i otkriti neki veliki smisao, a zapravo sam izgledala kao da me poplava izbacila i razmišljala kako ću sve morati oprati na 60 stupnjeva da se riješim beštija ako su odlučile poći sa mnom do kraja. Jednom riječju – očaj.

U Santiago sam stigla u bolovima, izgrižena i izgorjela, no kada sam došla na trg ispred katedrale, sve je palo u drugi plan. Teško je riječima opisati veličinu i ljepotu same katedrale, koja svojom impozantnošću već izaziva snažne emocije, a još više jer označava kraj jednog velikog putovanja.

Bit ću iskrena i priznati da sam vjerojatno pola sata u komadu plakala kao kišna godina. Ne znam točno zašto sam imala tako snažnu reakciju, ali iznenadila sam samu sebe. Možda sam plakala od sreće jer je put završio, možda od tuge zbog stjenica, ali vjerujem da su to bile suze koje nisam isplakala godinama i sada su došle na red. Plakala sam za sve ono što sam držala u sebi, a kada sam prestala, osjećala sam se spremno nastaviti dalje – ostaviti dvadesete iza sebe i zakoračiti u tridesete jača nego prije.

I CAMINO I ŽIVOT

Često me ljudi pitaju: »I? Jesi li se produhovila?« – a ja svima kažem da nisam. Ovo je bio fizički i psihički najnaporniji godišnji odmor u mom životu i ne osjećam se tako entuzijastično kao ostatak svijeta na društvenim mrežama koji je bio na Caminu. Znam da to nije komentar koji ljudi očekuju kada se govori o Caminu, ali tako je kako je.

Privatni album

Ipak, nimalo mi nije žao što sam otišla. Naučila sam da mogu biti sama i osloniti se na sebe, da ne moram čekati nikoga, nego da mogu raditi što god poželim. Jer iako volim društvo, jednako mi je lijepo i kada sam sama. Svakome bih preporučila da barem jednom, makar i samo za vikend, otputuje negdje sam i otkrije kako je lijepo biti u vlastitom društvu.

Osim toga, naučila sam da je u redu ako nešto ne mogu onako kako sam zamislila, da odustajanje, odnosno prilagođavanje vlastitim potrebama i mogućnostima, nije slabost nego snaga.

A najvažnije od svega jest to da sam shvatila kako je ovo bio moj Camino. Ne trebam ga uspoređivati s tuđim niti ga krojiti prema nekim izmišljenim pravilima da bi bio »ispravan«. Isto vrijedi i za Camino i za život.

FINANCIJE

Za smještaj sam u prosjeku trošila oko 20 eura po noći. Bilo je alberguea u kojima bih rado ostala nekoliko dana duže, ali i onih iz kojih sam jedva čekala otići čim svane jutro. U svakom slučaju, iskustvo je bilo potpuno. Neki su nudili doručak ili večeru uz dodatnu naknadu, dok su drugi imali samo krevet. Rekla bih da je realno računati minimalno 40–50 eura dnevno za smještaj i hranu, što zapravo nije puno ako se usporedi s klasičnim ljetovanjem na našoj obali. Ipak, kada se u to uračunaju troškovi aviona, dodatnih prijevoza i opreme, brzo sam shvatila da Camino i nije tako jeftin kako se u početku može učiniti.

HRANA

Ja moram bit iskrena i reći da se meni hrana, pogotovo na sjeveru, nije nimalo dopala. Moguće je da je to zbog toga što ne jedem meso na koje je sjever orijentiran, ali sve što bih probala bilo je, u najbolju ruku, prosječno. Probala sam od skupljih do jeftinijih restorana, ali me ništa nije oduševilo, što mi je teško palo jer je za mene dio putovanja definitivno isprobavanje lokalne gastronomije i uživanje u iću i piću. Doduše, prvih tjedan dana bila sam u tolikim bolovima da mi hrana nije padala na pamet, pa je možda i to imalo svoju ulogu u takvom dojmu.