Neplanirana otkrića

Rezultat trenutka i jednostavne genijalnosti. Ovo su neki “slučajni” izumi koji su promijenili svijet

Lucija Sučić Mudrić

Foto: Unsplash

Foto: Unsplash

Dok je za neke izume bilo potrebno puno mozganja, pokušaja i pogrešaka, neki su došli na svijet posve slučajno

Svakog dana koristimo »mali milijun« stvari, a da o njima previše i ne razmišljamo. Iskreno, koliko ste se puta zapitali, dok na poslu posežete za žutim blokićem zapisati nešto – tko se dosjetio izmisliti post-it papiriće i zašto su baš žuti? Ili, dok vikendom pečete muffine jer vam se jako jede nešto slatko – kome je pao na pamet teflon?


Dok je za neke izume bilo potrebno puno mozganja, pokušaja i pogrešaka, neki su došli na svijet posve slučajno, a zahvaljujući svojoj jednostavnoj genijalnosti zadržali su se u opticaju toliko da danas ne možemo zamisliti svakodnevicu bez njih. Donosimo popis od deset slučajnih izuma koji su promijenili svijet, a uz svaki od njih veže se interesantna priča…


POST-IT PAPIRIĆI


Iza poznatih žutih post-it papirića krije se zanimljiva povijest. Sve je počelo 1968. s kemičarem Spencerom Silverom, koji je radeći za američku tvrtku 3M dobio zadatak da izumi novo ljepilo koje će biti jače i moćnije od onoga što je tada bilo na tržištu. Tijekom svog rada, Silver je slučajno postigao upravo suprotno: smjesu koja se lijepi, ali se lako odvaja. Godinama se borio s time da pronađe upotrebu za svoj izum, toliko da je zadobio nadimak »Gospodin Uporni«.


U međuvremenu, Art Fry, još jedan znanstvenik koji je radio u istoj kompaniji, borio se s vlastitom frustracijom: svake srijede navečer, dok bi vježbao sa svojim crkvenim zborom, koristio bi male komadiće papira da označi pjesme koje će se pjevati na misi, no oni bi ispadali iz bilježnice.


Ono što mu je trebalo je obilježivač stranica koji bi se zalijepio za papir bez da ga ošteti. Jedno po jedno – dogodilo se partnerstvo Silvera i Frya, koji su kompaniju 3M pretvorili u svoj testni teren i opskrbili ju novim samoljepljivim papirićima. Ubrzo nakon, njihov izum doživio je ogroman uspjeh, a jednom prilikom Silver je rekao da je, kao i kod mnogih revolucionarnih inovacija, ovo bio proizvod za koji nitko nije mislio da mu treba – dok mu zapravo nije trebao. Zašto su listići baš žute boje, pitate se? Također slučajnosti radi; susjedni laboratorij imao je samo otpadni žuti papir pri ruci koji je dvojac koristio za prototip.


Foto: Unsplash


Foto: Unsplash

VREĆICA ZA ČAJ


Oko povijesti vrećice čaja postoje dvije priče. Jedna seže u 1901. i prema njoj su za izum vrećice čaja zaslužne Roberta C. Lawson i Mary Molaren iz Milwaukeeja s patentom za »držač čajnih listića«. Druga verzija nalaže da je vrećica za čaj nastala posve slučajno.


Priča glasi da je američki trgovac čajem Thomas Sullivan 1908. svojim kupcima počeo slati uzorke čaja u malim svilenim vrećicama. Neki su pretpostavili da se one trebaju koristiti na isti način kao i metalni infuzori, pa su cijelu vrećicu stavili u čajnik, umjesto da isprazne sadržaj u kipuću vodu. Tako je, prema toj verziji povijesti, slučajno rođena čajna vrećica!


Odgovarajući na komentare svojih kupaca da je mrežica na svili bila previše fina, Sullivan je kasnije razvio vrećice napravljene od gaze – prve čajne vrećice izrađene baš s tom namjenom. Tijekom 1920-ih one su razvijene za komercijalnu proizvodnju, te su stekle veliku popularnost u SAD-u. Kasnije su se počele izrađivati od papira i dolazile su u dvije veličine: veća vrećica za čajnik i manja za šalicu. Značajke koje i danas imaju već su tada bile prisutne – konac koji visi preko ruba kako bi se vrećica mogla lako izvaditi, s ukrašenom etiketom na kraju.



Foto: Unsplash

RENDGENSKE ZRAKE


Zahvaljujući njemačkom fizičaru Wilhelmu Conradu Röntgenu i njegovom otkriću iz 1895., svijet je danas bogatiji za rendgen. Na ovom se popisu nalazi jer je, kao i sve druge stvari, rendgenske zrake otkrio slučajno. Naime, primijetio je da, kada su izložene visokom električnom pražnjenju, katodne zrake proizvode svjetlost koja može proći kroz nekoliko materijala.


Kako bi istražio njihove granice, pokušao je zaustaviti te snažne zrake postavljanjem raznih predmeta ispred cijevi za električno pražnjenje. Dok je testirao mali olovni disk, pojavile su se dvije sjene: diska i kostiju u njegovoj ruci. Otkrio je da nova zraka može prolaziti kroz većinu tvari, bacajući sjene čvrstih predmeta.


Röntgen je također otkrio da zraka može prolaziti kroz ljudsko tkivo, ali ne i kroz kosti i metalne predmete. Jedan od Röntgenovih prvih pokusa krajem 1895. bio je snimak ruke njegove supruge, Berthe.



SAHARIN


Godine 1878., dok je pokušavao pronaći zamjenu za ugljeni katran u laboratoriju na Sveučilištu Johns-Hopkins, ruski kemičar Constantin Fahlberg otkrio je prvi umjetni šećer – saharin.Sve je počelo tako da ga je godinu ranije angažirala tvrtka H.W. Perot Import Firm iz Baltimorea da analizira pošiljku šećera koju je američka vlada zaplijenila, jer je sumnjala u njegovu čistoću.


Jedne lipanjske večeri, nakon dana provedenog u laboratoriju u kojem je radio s profesorom Irom Ramsenom, Fahlberg je pošao večerati. Uzeo je pecivo u ruku i zagrizao ga, a korica je bila slatka. Fahlberg je zapravo ni ne znajući donio svoj rad doma, jer je toga dana ranije slučajno prosuo eksperimentalni spoj po rukama. Pojurio je natrag u laboratorij, gdje je kušao sve što se nalazilo u bočicama, tikvicama i posudama koje je koristio u pokusima.


Napokon je pronašao izvor, a ta slučajnost rezultirala je prvim nadomjeskom za šećer! Valja napomenuti da postoje dvije varijante priče, odnosno, da je saharin otkrio ipak Ramsen, i to na isti način, a da je Falberg samo imao bolji marketing…



MIKROVALNA PEĆNICA


Američki inženjer Percy Spencer 1945. sasvim je slučajno otkrio izum kojeg danas poznajemo kao mikrovalnu pećnicu. U to vrijeme, Spencer je izrađivao radarsku opremu za tvrtku Raytheon kada je jednog dana shvatio da se čokoladica u njegovom džepu otopila. Sumnjao je da su uzrok tomu mikrovalovi koje emitira radarski uređaj.


Uočivši to, počela ga je intrigirati ideja – mogu li se mikrovalovi koristiti za kuhanje hrane? Svoju hipotezu odlučio je testirati tako što je stavio jaja i kukuruz blizu magnetrona. Kada je kukuruz počeo iskakati, a jaja se počela kuhati, Spencer je razvio grubi model prve mikrovalne pećnice. Nije mu trebalo dugo da razvije i onaj komercijalni, koji je lansiran na tržište 1946. godine.


Iako nisu odmah zadobile na popularnosti, već im je za to trebalo kojih 20 godina, do kasnih devedesetih, Američki ured za statistiku rada izvijestio je da devet od deset američkih kućanstava posjeduje mikrovalnu pećnicu.



Foto: iStock

PENICILIN


Do otkrića penicilina nije postojala učinkovita metoda liječenja infekcija poput upale pluća, gonoreje i inih bolesti uzrokovanih bakterijama, a bolnice su nekoć bile pune ljudi s trovanjem krvi dobivenim od posjekotina ili ogrebotina. Sve do 1928.! Alexander Fleming, profesor bakteriologije u bolnici St. Mary’s u Londonu te godine vratio se s odmora i počeo razvrstavati Petrijeve posude koje su sadržavale kolonije bakterija stafilokoka.


Na jednoj od posuda primijetio je nešto neobično – bila je prošarana kolonijama bakterija, osim jednog područja gdje je rastao komad plijesni. Činilo se da je plijesan izlučila nešto što je inhibiralo njihov rast. Nakon pročišćavanja te plijesni kasnije identificirane kao rijedak soj Penicillium notatum, nastao je prvi snažan antibiotik.



Foto: iStock

PACEMAKER


Pacemaker, uređaj koji je na svojevrstan način izmijenio naličje medicine i tako spasio nebrojene živote, također je nastao slučajnim spletom okolnosti. Početkom šezdesetih, američki elektroinženjer Wilson Greatbatch pokušavao je izgraditi uređaj za praćenje ritma srca. Posegnuvši za otpornikom, slučajno je uzeo pogrešnu veličinu, a nakon što ga je ugradio, shvatio je da se emitiraju impulsi koji su ga podsjećali na vremenski razmak otkucaja srca.


Pala mu je na pamet ideja da stvori uređaj dovoljno malen da se umetne u tijelo i zapravo potiče otkucaje srca. Godine 1958. je Greatbatch, u suradnji s doktorima Williamom Chardackom i Andrewom Gageom umanjenu verziju tog uređaja ugradili u psa, a dvije godine kasnije ugrađen je prvi pacemaker u 77-godišnjeg muškarca.



Foto: iStock

VAZELIN


Radnici na naftnim poljima u Pennsylvaniji, sredinom 19. stoljeća, za liječenje manjih opeklina i iritacija kože koje su se događale tijekom rada koristili su želatinoznu stvar koja se nakupljala na opremi za bušenje. Američki znanstvenik Robert Chesebrough, tražeći način kako zaraditi novac u naftnoj industriji, to je primijetio i zaključio da bi ovaj jeftini otpadni proizvod mogao postati koristan za američku javnost.


Tijekom narednih deset godina, uspio je izdvojiti pročišćeni materijal – vazelin. Ne bi li pobudio interes za svoj proizvod, Chesbrough bi se navodno namjerno opekao, a zatim nanio svoj proizvod kako bi pokazao koliko dobro djeluje. Štoviše, neki izvori tvrde da je on toliko vjerovao u njegova ljekovita svojstva da je jeo jednu žlicu vazelina svaki dan sve do svoje smrti u 96. godini života. Savjetujemo da te metode ipak je pokušavate kod kuće, s obzirom na to da je primjena vazelina isključivo vanjska!



Foto: iStock

TEFLON


Kada je Roy J. Plunkett stvorio prve molekule teflona u laboratoriju američke tvrtke DuPont, zapravo je radio je s plinovima povezanim s rashladnim sredstvima. Tijekom neuspješnog eksperimenta s tetrafluoroetilenom 1938., otkrio je da se taj zamrznuti uzorak neočekivano pretvorio u pretvorio u bijelu, voštanu krutinu otpornu na toplinu i s neprianjajućim svojstvima.


Nedugo nakon, novootkriveni politetrafluoretilen (ili PTFE) počeo se prodavati pod imenom Teflon, koji je pronašao čitavu paletu primjena te je do dan danas vrijedan resurs u zrakoplovnoj, automobilskoj, industrijskoj i farmaceutskoj industriji te se smatra najskliskijim materijalom koji postoji. Plunkett je 1951. godine dobio medalju John Scott, a sudionici ceremonije dobili su kalupe za muffine obložene teflonom. Mnogo godina kasnije, 1985., Plunkett je primljen u Nacionalnu kuću slavnih izumitelja.



Foto: Unsplash

MAUVEIN


Mauvein je naziv za poznatu i skupocjenu viktorijansku ljubičastu boju, koja je ujedno bila prva sintetička boja na svijetu, a nastala je posve slučajno proslavivši engleskog kemičara Williama Henryja Perkina. Godine 1856., u dobi od 18 godina, Perkin je tražio sintetičku zamjenu za kinin, viktorijanski lijek protiv malarije. Tijekom uskrsnih praznika napravio je nekoliko pokušaja sinteze u svom kućnom laboratoriju, koristeći katran od ugljena kao izvor anilina. Oksidiranje anilina s kalijevim dikromatom dalo je crnu smjesu koja naposljetku nije sadržavala anilin, već nešto mnogo uzbudljivije.


Dok je ispirao tikvicu, Perkin je primijetio da se stvorila ljubičasta otopina, a umočivši komad svile u nju, otkrio je njena svojstva bojenja, stvorivši prvu sintetičku boju: mauvein. Tako je postao jedan od najslavnijih kemičara viktorijanskog doba, a ljubičastu boju, do tada toliko skupu da su ju si mogli priuštiti samo kraljevi i Crkva, doveo je na masovno tržište!


Foto: iStock