Prije više od dva desetljeća, na zaraslom, zatrpanom terenu iznad raskrižja koje vodi prema Velom Lošinju, nitko nije mogao naslutiti da će upravo tu nastati jedna od najprepoznatljivijih atrakcija Malog Lošinja – Miomirisni otočki vrt. Iza te vizije i upornog rada stoji Lošinjanka Sandra Nikolich, čija je ljubav prema prirodi i rodnom otoku pretvorila zapušteni prostor u mirisnu oazu, prepunu autohtonih biljnih vrsta koje danas oduševljavaju posjetitelje iz cijelog svijeta.

– Za javnost smo otvoreni 2005. godine, dakle prije 20 godina, a 2003. počela sam s uređenjem površine od 3.500 metara kvadratnih. Trebalo nam je skoro dvije godine da postavimo temelje onoga što sada imamo. I sama ne mogu vjerovati da je već toliko prošlo. Kada sam došla na ovaj teren tu je bilo svega, najviše šute i materijala koji su ljudi bacali još prije 40, 50 godina kada su se gradile okolne kuće. Prvi posao bilo je generalno čišćenje od građevinskog otpada. Tada su na red došle gromače koje smo radile po konturama starih, a neke smo napravile nove. Što se tiče biljaka, imala sam projekt prijatelja arhitekta kojim sam se koristila, ali sam sadila onako kako je teren zahtijevao. Jedino što je tu raslo prije našeg dolaska su stabla devet maslina, priča nam Nikolich.

VIŠE OD 200 VRSTA

Govori kako je u vrtu trenutačno više od 200 različitih vrsta biljaka.

– Neke biljke su samonikle, odnosno »posadile« su ih ptičice, druge sam donijela sa svojih putovanja po svijetu, kako bi imala nešto posebno, drugačije. Birajući što ću posaditi uglavnom sam se bazirala na bilje koje se najčešće susreće šetnjom Lošinjem i koje se tradicionalno koristilo u našoj kuhinji ili za liječenje. Stoga trenutačno najviše ima kadulje, lavande, ružmarina, origana, smilja, mlječike, koromača… Biljke se šire, pa ih povremeno moram i reducirati jer bi imala džunglu, govori nam Sandra dok sjedimo u hladu ispod glicinije, upijamo mirise i uživamo u domaćem soku od bazge s kriškama lošinjskih limuna.

Vrt živi svih 365 dana u godini, a toliko dana radi se u njemu.

– Posla ima cijele godine, ne radimo samo kada su jake kiše ili pušu jaki vjetrovi. Svaki dan se mora nešto napraviti. Sruši se gromača, naraste trava, nešto se presadi, pa treba izraditi suvenire… Ulaz u vrt se ne naplaćuje, a financira se isključivo od prodaje proizvoda koji mi sami radimo. Sve se ručno bere, suši, pakira… Svaka naša bočica je, kao što su nekad govorili, kruh sa sedam kora. Prvo se bilje ubere, pa se suši ili skuha, pakira, pa se lijepe etikete. Uglavnom, puno se vremena na to izgubi. Radimo začine, meleme, začinske soli, marmeladice, ulja, zapravo sve što se od bilja može napraviti. Nismo mi veliki proizvođači i ništa ne preprodajemo. Tako da posla ima uglavnom svaki dan. Posjetitelji su dobrodošli također svakog dana. Najmirniji mjeseci su siječanj i veljača, tada rijetko netko dođe, ali već u ožujku se budi priroda i dolaze prvi posjetitelji, priča nam Sandra.

SUVENIR SHOP I AGROTURIZAM

Dodaje kako je primijetila da nakon epidemije COVID-19 više ljudi dolazi u listopadu, pa i zimi.

– Turistička se zona se definitivno produžila. Dolaze mi različite dobne skupine, ne mogu reći da dolaze isključivo stariji ili isključivo mladi posjetitelj, ali svima je zajedničko da su sve više povezani s prirodom. Kada sam počela s radom to nije bilo tako, a sada mi nakon obilaska vrta često pričaju kako i oni, iako žive u gradovima, imaju vrtove na terasama ili balkonima, govori nam Sandra.

Kaže kako individualni gosti šetaju sami jer je nemoguće pratiti svakog od njih.

– Gosti prošetaju vrtom pa ako imaju koje pitanje dođu, kupe suvenir. Dođu tu do nas, pitaju što ih zanima ili već dođu s unaprijed spremnim pitanjima. Uglavnom, individualni gosti sami šetaju u vrtu, a grupe vodim ja. Organizirane grupe mogu birati vođenje vrtom ili radionicu. Kod nas se može naučiti kako se radi herbarij, melem, zelena kozmetika ili buketić. Uvijek se prilagodimo situaciji, kazala je Sandra.

Uz mali suvenir shop imaju i agroturizam koji je Sandra pokrenula s nećakinjom Rominom Baljak. U ponudi imaju otočnu janjetinu, prirodne sokove, sirne plate i domaći pršut.

– Nudimo hranu tipičnu za naše krajeve. U mirisnom vrtu sve lijepo miriše pa i hrana. Nemamo ništa osim sira, pršuta i otočne janjetine. Primamo narudžbe i kada znamo koliko će biti ljudi, to pripremimo. Mislim da će tako zauvijek ostati jer sami sve radimo, i nemamo kapacitet za nešto više od toga, dodala je.

NAJSTARIJA BILJKA – LOZA

Vratili smo se priči o biljkama, jer ipak je ovo miomirisni vrt. Od dvjestotinjak biljaka najstarija u vrtu je loza posađena uz zid suvenirnice. Došla je iz okolice Splita i stara je više od sto godina.

– Prvo sam imala ideju da od loze nastane pergola, no u međuvremenu je narasla glicinija i prevladala. Glicinija je krasna dekoracija u svako doba godine. Lijepa je kad cvate, ljeti kada je sva zelena, ali i zimi, kada otpadne lišće i ostanu suhe mahune. Agave koje upravo cvjetaju stare su 25 godina i već su bacile mlade. Agave su jako zahvalne, ništa im ne treba, osim mjesta u vrtu, a meni »drže« parking. Toliko su čvrste i robusne da su izdržale i težinu bagera i kamiona. Svakome tko ima problema s odronima kamenja preporučila bi da zasade agave, kazala je Sandra koja u vrtu više nije sama, već uz nju radi još jedna kolegica.

No, osim brojnih biljaka, u vrtu žive i Sandrini ljubimci – magarčić Karli, kozica Luce, zeko Kiki i deset kornjača.

– Naši stari nisu imali mačke i pse, nego životinje od kojih su imali koristi – magarce, koze, ovce… Pričala mi je susjeda kako su stare Lošinjanke vodile kozu na uzici. Dok bi one ćakulale, kozica bi brstila travu, tako i ova moja bude uz mene dok nešto radim po vrtu. Tijekom ljeta je u svom prostoru, ali je ostatak godine volim pustiti da slobodno šeta.

S vremenom je vrt osim biljaka postao i mjesto na kojem možete vidjeti kako se nekad živjelo na otocima te čime su se stari ljudi sve koristili. Naići ćete na stare bocune, krletke za ptice, stare umivaonike, u jednom dijelu uređena i nonina kuhinja sa starom kredencom, padelama od aluminija, starom peći, a svoje mjesto u njoj je dobio stari gramofon s radioprijemnikom.

– Kada ljudi krenu s uređenjem starine često me zovu ako bi nešto uzela za vrt. Evo nedavno sam udomila i barku koju ću tijekom zime morati urediti. Nešto dobijem, nešto kupim, žao mi je da se baci. Ideja mi je, kada budem imala vremena, da svaki predmet obilježim i napišem kako se nekad zvao i čemu je služio. Želim da i današnja djeca nešto nauče o otočnoj prošlosti. Svaki od tih predmeta, osim što je kvalitetniji od današnjih predmeta, ima ono nešto u sebi, rekla bih da ima dušu pa vrtu daje posebnu atmosferu, zaključila je Sandra.

SAMO 7 DANA NA »BIROU«

Pitamo ju nedostaju li joj vremena kada je radila kao turistički vodič i animator.

– Još uvijek sam u »điru« jer vodim goste po vrtu, odrađujem s njima šetnje, tako da je to slično onome što sam nekad radila. Ponekad ih moram i animirati, ovisno o onome što je dogovoreno, govori nam Sandra koju smo pitali koliko dugo se namjerava baviti ovim poslom.

– Do daljnjega, govori kroz smijeh i otkriva kako u turizmu radi već 43 godine.

– Nakon što sam s 19 završila školovanje, bila sam samo 7 dana na »birou«. Cijeli svoj život radim s gostima, kazala nam je i pokazala kao idealni sugovornik da nam usporedi goste nekad i danas.

– Nekad se znalo da su smjene gostiju od subote do subote. Gosti bi ostajala dva do tri tjedna i uvijek su se isti vraćali. Znali smo se po imenu, i kada tko dolazi. Ritam života danas je drugačiji. Gosti sada žele u tih sedam dana puno više vidjeti. Dobro je što smo povezani brodom sa Zadrom i Pulom pa gosti dolaze iz tih gradova, ostanu tu dva dana i krenu dalje. Recimo dođu na Lošinj iz Pule, pa odu do Zadra, dalje u Split i onda od tamo avionom u Zagreb. Sve ide brže nego prije, a i ceste su puno bilje. Mijenjaju se gosti, vjerojatno se i mi mijenjamo. Kada sam bila mala moja mama je iznajmljivala, ali bilo je to drukčije nego danas. S gostima smo bili po cijele dane, s njihovom djecom odlazila sam na kupanje. Sada toga više nema. Neki iznajmljivači više nemaju ni kontakta s gostima, ostave ključ u sandučić, gosti plate preko računa i to je to. I ja iznajmljujem, ali po principu »ključ u ruke«, volim kontakt s gostima. Isto je i tu u vrtu, vidim da gosti vole razgovarati. Za neke je taj kontakt i dalje jako važan, ali gubi se. Nažalost, zaključila je Sandra, čiji je Miomirisni vrt primjer kako se vizija, strpljenje i ljubav prema zavičaju mogu pretočiti u jedinstvenu priču. Prošetavši vrtom i sami smo shvatili kako vrt ne nudi samo mirise i ljepotu prirode tijekom cijele godine, već i autentično iskustvo. Unatoč promjenama u turizmu i ubrzanom tempu modernog života, Miomirisni vrt ostaje mjesto koje podsjeća na vrijednosti prošlosti te povezuje čovjeka s prirodom i baštinom otoka Lošinja. Ako vas put odvede na Otok vitalnosti, posjetite vrt, potražite Sandru, sjednite i upijajte mirise i uživajte u pogledu.

BILJKE IZ CIJELOG SVIJETA

Biljke u vrtu nisu sve autohtone, kao što su to nekad radili pomorci, Sandra ih je donijela iz cijelog svijeta. I sve raste.

– Imam masline iz Izraela i Jordana, aloje iz vrta na Maslinskoj gori pored Jeruzalema, agave iz Kenije, Meksika i Dubaija, u vrtu raste i potomak 450 godina stare vinske sorte iz Slovenije. S Mauricijusa sam donijela limunsku travu, ove godine posadila sam duhan s Kube, uhvatio mi se i đumbir koji sam za probu posadila. Jedino što mi se nije uhvatilo su biljke koje sam donijela iz Patagonije, govori Sandra i dodaje kako se ne bi dalje širila jer bi to zahtijevalo nove ljude, a ovaj posao treba voljeti da bi mu se posvetilo, ne može se raditi »na silu«.

SADIMO ONO ŠTO NAS ČINI DRUKČIJIMA

Zanimalo nas je kako Sandra gleda na uređene zelene površine na otoku.

– Jedno vrijeme sadile su se lavande i ružmarini koji ne traže previše brige i to mi se sviđalo. Nema smisla bacati novac na tulipane, nismo rivijera Sanrema. Treba saditi biljke koje nas čine drugačijima od ostalih. Borovi su krasni, ali smatram da bi ih trebalo reducirati jer ih ima svugdje, gdje treba i ne treba.