Novi pristup

Humanoidni roboti se i dalje kreću prilično nezgrapno i troše gomilu energije. Kako to popraviti?

T.I.

iStock

iStock



Humanoidi roboti imaju ozbiljan problem u dizajnu koji usporava njihov pravi napredak, upozoravaju stručnjaci. Premda se danas mogu vidjeti impresivne demostracije robota poput Boston Dynamicsovog Atlasa ili Teslinog Optimusa, koji obavljaju složene zadatke, stvarnost je da njihova fizička građa još uvijek nije na razini koja bi im omogućila prirodno i učinkovito kretanje u stvarnom svijetu.


Glavni problem je što većina humanoidnih robota ima vrlo ograničen broj zglobova i krutu konstrukciju, što rezultira neprirodnim i energijski neučinkovitim pokretima. Za razliku od ljudi, koji se kreću graciozno zahvaljujući usklađenim, fleksibilnim zglobovima, tetivama i mišićima, roboti se oslanjaju na centralizirani softver i jake motore koji troše ogromne količine energije samo da bi održali ravnotežu.


Primjerice, Teslin Optimus troši oko 500 W energije za jednostavan hod, dok čovjek za brzi hod treba oko 310 W, što znači da robot troši gotovo 45% više energije za jednostavniju aktivnost. Osim toga, tijelo robota nema sposobnost “osjećaja” i prilagodbe nepredvidivom okolišu, što ga može lako dovesti u problem ako se susretne s neravnim terenom ili neočekivanim predmetima.




Znanstvenici iz Sonyja i drugih tehnoloških divova danas zagovaraju razvoj novih, fleksibilnijih strukturalnih mehanizama — inteligentnijih tijela koja mogu omogućiti dinamične i učinkovite kretnje.


Ova područja istraživanja nazivaju se “mehaničkom inteligencijom“, gdje roboti koriste fizičke mehanizme za automatsku adaptaciju na okolinu, smanjujući potrebu za konstantnim digitalnim upravljanjem i trošenjem energije.


Na primjer, tetive kod životinja poput geparda pohranjuju i oslobađaju energiju kao elastične opruge, dok ljudska koža i prsti imaju sposobnost automatskog prilagođavanja objektima koje dodiruju. Takve osobine ugradile bi robote u „tjelesnu inteligenciju“ koja im trenutno nedostaje.


Znanstvenici razvijaju i hibridne zglobove koji kombiniraju preciznost i snagu rigidnih spojeva s fleksibilnošću i upijanjem udara mekih zglobova, što bi humanoidnim robotima omogućilo složenije i prirodnije pokrete. Budućnost robotike leži u sintezi naprednog hardvera i softvera kako bi roboti mogli bolje funkcionirati u stvarnim životnim uvjetima te s manjom potrošnjom energije.


Ovaj novi pristup mogao bi donijeti revoluciju u robotici otvarajući put za robote koji će biti učinkovitiji, dugotrajniji i sigurniji za uporabu u ljudskom okruženju.