Što se tiče odnosa Srba i Hrvata, Srbije i Hrvatske, Oluja će i dalje ostati kamen spoticanja. Nažalost, to je tako i tako će i ostati
Ovo što se događa početkom ovog kolovoza već je puno puta viđeno. Međutim, ovaj put su napetosti oko Oluje ipak nešto veće. Najvažniji razlog za to jest da se radi o tridesetoj godišnjici ove oslobodilačke akcije. Tako je bilo i prije deset i prije 20 godina. Pa je tako i sada. Usto, i u Srbiji i u Republici Srpskoj aktualne vlasti su pod dosad neviđenim pritiskom vlastite oporbe. Pa im je lakše okrenuti priču na Oluju. A u Hrvatskoj se dogodio Thompson. Puno se stvari nakon njegovog koncerta promijenilo u hrvatskoj politici. U najvećem dijelu nagore. Sa svih su strana na scenu odjednom izmilili radikali, čudaci i egzibicionisti svih vrsta i političkih boja.
Ima, međutim, i ugodnih i neočekivanih iznenađenja. Jedno od njih sastoji se u tome da je jučer jednu od najrazboritijih izjava o Oluji dao je Krešo Beljak. Predsjednik HSS-a inače nije poznat po takvim političkim istupima, ali ovaj je put zaista rekao ono što je trebalo reći. I o Oluji, i zašto je do nje došlo. I zašto je treba obilježavati.
Naravno, kako to treba raditi, druga je stvar. Svakako ne onako kako su neki to jučer radili u Kninu. Ali to je već drugo pitanje na koje, čini se, odgovora nažalost nema. ZDS i Thompson ovih su dana, nažalost, veća priča i od samo Oluje. Zbog čega se to dogodilo, nije baš do kraja jasan odgovor, ali neka su objašnjenja ipak očigledna. Ali to je već jedna druga tema. Vratimo se dakle samoj Oluji.
Dakle, nju treba i dalje nastavljati proslavljati. To je neosporno. Njome je prije 30 godina oslobođen sav okupirani teritorij Hrvatske, osim istočne Slavonije. Ali zahvaljujući baš Oluji, naravno i razboritim potezima tadašnjeg državnog vodstva, kao i podršci ključnih igrača u međunarodnoj zajednici, taj je dio zemlje mirno reintegriran u hrvatski ustavnopravni poredak. Usto, Oluja jest i mogući temelj za pokušaj popravljanja još uvijek duboko narušenih odnosa Hrvata i Bošnjaka. Hrvatska je vojna akcija spriječila pad Bihaća, a nakon toga su zajedničke operacije HV-a, Armije BiH i HVO-a praktički porazile vojsku Republike Srpske i time otvorile politički prostor za sklapanje mira u BiH. Ova konačno udružena vojna sila bila je samo par kilometara od središta Banje Luke u kojoj je već bila započela evakuacija. Njen je ulazak u ovaj grad spriječio tek izravni zahtjev SAD-a koji se bojao da bi to moglo destabilizirati cijelo područje bivše Jugoslavije. U to je vrijeme naime zapad još uvijek tretirao Slobodana Miloševića kao čovjeka s kojim se može razgovarati. Pad Banje Luke Milošević ne bi mogao politički podnijeti pa bi se i Vojska Srbije moguće još izravnije uključila u rat u BiH.
Što se tiče odnosa Srba i Hrvata, Srbije i Hrvatske, Oluja će i dalje ostati kamen spoticanja. Nažalost, to je tako i tako će i ostati. Zbog niza razloga Hrvatska je naprosto morala pobjeći iz Jugoslavije, gotovo da je na to bila prinuđena, a hrvatski Srbi su u njoj željeli ostati. Neofašistička Miloševićeva politika koja je divljala Jugoslavijom od 1986. pa od njenog raspada 1991. nije ostavljala baš nikakav prostor za neki drugi ishod. Ni za to da Hrvatska ostane u Jugoslaviji, posebno ne u onakvoj kakvu je on želio stvoriti, a niti za to da Srbi pristanu biti nacionalna manjina u samostalnoj Hrvatskoj. Pa se dogodio strašan rat. Čije su posljedice dva, a ne samo jedan egzodus. Prvi se dogodio 1991.
Rat je završio onako kako je završio. Ali Oluja je tek dio u odnosima dva naroda. Da nema novih prijepora koji se svakodnevno generiraju na svim stranama, i ovaj oko same Oluje bi se s godinama i prolazom vremena ipak ublažio. Međutim, za tako nešto nema volje na bilo kojoj strani. Najmanje je i dalje ima u Beogradu, gdje ne postoji ni najmanje volje za bilo kakvu normalizaciju. Štoviše, stvari se dodatno zatežu, a unutarnji srpski sukobi ventiliraju se dodatnim huškanjem na Hrvate. Nema želje za deeskalacijom ni kod vodstva Srba u Hrvatskoj, koje i dalje ustrajava na postupcima koji duboko vrijeđaju i one Hrvate koji nemaju simpatije za ZDS i NDH. Nažalost, u zadnje vrijeme, posebno nakon prvog Thompsonovog koncerta, i hrvatska strana znatno doprinosi cijeloj ovoj situaciji. Ovaj cirkus s crnilom nije se naprosto smio dogoditi. Naprosto nije.
UVODNIK
Oluja se treba i dalje slaviti
Zlatko Crnčec
06. kolovoz 2025 12:05
Foto Ana Križanec
Što se tiče odnosa Srba i Hrvata, Srbije i Hrvatske, Oluja će i dalje ostati kamen spoticanja. Nažalost, to je tako i tako će i ostati
Ovo što se događa početkom ovog kolovoza već je puno puta viđeno. Međutim, ovaj put su napetosti oko Oluje ipak nešto veće. Najvažniji razlog za to jest da se radi o tridesetoj godišnjici ove oslobodilačke akcije. Tako je bilo i prije deset i prije 20 godina. Pa je tako i sada. Usto, i u Srbiji i u Republici Srpskoj aktualne vlasti su pod dosad neviđenim pritiskom vlastite oporbe. Pa im je lakše okrenuti priču na Oluju. A u Hrvatskoj se dogodio Thompson. Puno se stvari nakon njegovog koncerta promijenilo u hrvatskoj politici. U najvećem dijelu nagore. Sa svih su strana na scenu odjednom izmilili radikali, čudaci i egzibicionisti svih vrsta i političkih boja.
Ima, međutim, i ugodnih i neočekivanih iznenađenja. Jedno od njih sastoji se u tome da je jučer jednu od najrazboritijih izjava o Oluji dao je Krešo Beljak. Predsjednik HSS-a inače nije poznat po takvim političkim istupima, ali ovaj je put zaista rekao ono što je trebalo reći. I o Oluji, i zašto je do nje došlo. I zašto je treba obilježavati.
Naravno, kako to treba raditi, druga je stvar. Svakako ne onako kako su neki to jučer radili u Kninu. Ali to je već drugo pitanje na koje, čini se, odgovora nažalost nema. ZDS i Thompson ovih su dana, nažalost, veća priča i od samo Oluje. Zbog čega se to dogodilo, nije baš do kraja jasan odgovor, ali neka su objašnjenja ipak očigledna. Ali to je već jedna druga tema. Vratimo se dakle samoj Oluji.
Dakle, nju treba i dalje nastavljati proslavljati. To je neosporno. Njome je prije 30 godina oslobođen sav okupirani teritorij Hrvatske, osim istočne Slavonije. Ali zahvaljujući baš Oluji, naravno i razboritim potezima tadašnjeg državnog vodstva, kao i podršci ključnih igrača u međunarodnoj zajednici, taj je dio zemlje mirno reintegriran u hrvatski ustavnopravni poredak. Usto, Oluja jest i mogući temelj za pokušaj popravljanja još uvijek duboko narušenih odnosa Hrvata i Bošnjaka. Hrvatska je vojna akcija spriječila pad Bihaća, a nakon toga su zajedničke operacije HV-a, Armije BiH i HVO-a praktički porazile vojsku Republike Srpske i time otvorile politički prostor za sklapanje mira u BiH. Ova konačno udružena vojna sila bila je samo par kilometara od središta Banje Luke u kojoj je već bila započela evakuacija. Njen je ulazak u ovaj grad spriječio tek izravni zahtjev SAD-a koji se bojao da bi to moglo destabilizirati cijelo područje bivše Jugoslavije. U to je vrijeme naime zapad još uvijek tretirao Slobodana Miloševića kao čovjeka s kojim se može razgovarati. Pad Banje Luke Milošević ne bi mogao politički podnijeti pa bi se i Vojska Srbije moguće još izravnije uključila u rat u BiH.
Što se tiče odnosa Srba i Hrvata, Srbije i Hrvatske, Oluja će i dalje ostati kamen spoticanja. Nažalost, to je tako i tako će i ostati. Zbog niza razloga Hrvatska je naprosto morala pobjeći iz Jugoslavije, gotovo da je na to bila prinuđena, a hrvatski Srbi su u njoj željeli ostati. Neofašistička Miloševićeva politika koja je divljala Jugoslavijom od 1986. pa od njenog raspada 1991. nije ostavljala baš nikakav prostor za neki drugi ishod. Ni za to da Hrvatska ostane u Jugoslaviji, posebno ne u onakvoj kakvu je on želio stvoriti, a niti za to da Srbi pristanu biti nacionalna manjina u samostalnoj Hrvatskoj. Pa se dogodio strašan rat. Čije su posljedice dva, a ne samo jedan egzodus. Prvi se dogodio 1991.
Rat je završio onako kako je završio. Ali Oluja je tek dio u odnosima dva naroda. Da nema novih prijepora koji se svakodnevno generiraju na svim stranama, i ovaj oko same Oluje bi se s godinama i prolazom vremena ipak ublažio. Međutim, za tako nešto nema volje na bilo kojoj strani. Najmanje je i dalje ima u Beogradu, gdje ne postoji ni najmanje volje za bilo kakvu normalizaciju. Štoviše, stvari se dodatno zatežu, a unutarnji srpski sukobi ventiliraju se dodatnim huškanjem na Hrvate. Nema želje za deeskalacijom ni kod vodstva Srba u Hrvatskoj, koje i dalje ustrajava na postupcima koji duboko vrijeđaju i one Hrvate koji nemaju simpatije za ZDS i NDH. Nažalost, u zadnje vrijeme, posebno nakon prvog Thompsonovog koncerta, i hrvatska strana znatno doprinosi cijeloj ovoj situaciji. Ovaj cirkus s crnilom nije se naprosto smio dogoditi. Naprosto nije.