Baš od svih zakona za koje bismo htjeli da odmah idu u saborsku proceduru, poput onoga o priuštivom stanovanju ili podizanju gotovine bez bankarskih naknada, Vlada je po hitnom postupku odlučila progurati zakon za koji bismo htjeli da ga Sabor uopće ne usvoji, a kamoli da se provede u djelo, a riječ je o Zakonu o izgradnji Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada. Koji bi se trebao početi graditi već početkom iduće godine.

Lokacija je davno odabrana, a nalazi se tik uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, kod Dvora, pa je za očekivati da će negodovati i susjedna država, no Vlada svejedno zakon šalje u ubrzanu proceduru, dakle bez drugog čitanja, i planira gradnju spremnika u koji će se odlagati radioaktivni otpad. Očito je da se Vladi žuri jer se o zbrinjavanju nuklearnog otpada govori već više od deset godina, a nije se ništa konkretno napravilo osim studije utjecaja na okoliš pa sada sve ide u zadnji čas, navrat-nanos, što je za jednu ovako osjetljivu tematiku malo neodgovorno. Tim više što šira javnost općenito nije upozata s dosezima nuklearne fizike, ni s pojmom nuklearnog otpada, ni sa zbrinjavanjem istog, a koji može ozbiljno narušiti zdravlje. A Vlada tjera zakon u primjenu kao da ne postoji sutra. Ako se na ovakav način donese, sutrašnjica bi nam zaista mogla prestajati postojati.

Stručnjaci za nuklearnu fiziku nas uvjeravaju da nema straha od takvih spremnika i da će se u njima zbrinjavati samo otpad nižeg radioaktivnog inteziteta, poput medicinskog nuklearnog otpada. I u tome ne vide nikakav problem, štoviše, poručuju da će općina na čijem će se području zbrinjavati najopasniji mogući otpad dobiti velik novac na temelju ekološke rente. Kojim će lokalno stanovništvo plaćati kemoterapije.

Hrvatska javnost slabo je, gotovo nikako, upoznata s činjenicom da se na prostoru nekadašnjeg Jugovinila u Kaštelima nalazi podzemni sarkofag s radioaktivnim otpadom (za koji se kasnije ispostavilo da je preplitko zakopan zbog čega korijenje posađenih biljaka može utjecati na njegovu hermetičnost, ako već nije), a Kaštelani nisu dobili nikakvu ekološku rentu ni od bivše, ni od sadašnje države, osim povećanja broja kancerogenih oboljenja. Koja nemaju nikave veze s podzemnim sarkofagom u Jugovinilu, naravno.

Bivši ratni ravnatelj KBC-a Split dr. Mihovil Biočić u javnim je nastupima stalno upozoravao na vezu između kemijske industrije i porasta broja oboljelih od raka na područu Kaštelanskog zaljeva, što je potvrdila i službena statistika prema kojoj čak trećina djece oboljele od malignih bolesti u Hrvatskoj živi na području Kaštela i Splita! Prema Biočićevim podacima, u deset je godina na tom području 160 djece oboljelo od tumora, a u ostatku Hrvatske još 260. Jednako šokantno je što u Udruzi djece oboljele od malignih bolesti »Sanus« kažu da im HZJZ ne želi dati analize tla i zraka s područja Kaštelanskog zaljeva, gdje je Biočić bio prisiljen masline tretirati streptomicinom jer su čak i stabla na tom području oboljela od zagađenja!

Ne zaboravimo da je i naš slavni Institut »Ruđer Bošković«, perjanica hrvatske znanosti, osnovan partijskim dekretom 50-ih godina prošlog stoljeća za potrebe jugoslavenskog nuklearnog programa, a za iste potrebe osnovani su slični instituti u Ljubljani i Beogradu, točnije u Vinči gdje je Jugoslavija pokušala razviti vlastitu atomsku bombu. Za te je potrebe angažiran i kaštelanski Jugovinil i tko zna kako bi sve završilo da se u Vinči nije dogodila havarija, nakon čega je projekt obustavljen, a sav nuklearni otpad dovezen u Kaštela.

U Vladi se pravdavaju, čak i hvale, da je Hrvatska donošenjem spomenutog zakona »odlučila konačno riješiti problem star koliko je i sama moderna Hrvatska«, uz posebnu napomenu da će centar biti izgrađen u dogovorenom roku i da ćemo zato dobiti silne milijune.

Smijemo se Aleksandru Vučiću što je ugovorom o iskapanju litija s Rio Tintom od Srbije napravio septičku jamu Europe, a mi na kraju četvrte industrijske revolucije i u osvit umjetne inteligencije idemo graditi novi Jugovinil. Pa nek’ selo priča.