Danas je općepoznata stvar da je Hrvatska, uz Izrael i Sjedinjene Države, prva na svijetu koristila bespilotne letjelice u ratovanju, još tijekom Domovinskog rata, a uvriježeno je mišljenje bilo da su nam prve dronove dali Amerikanci. U stvari, tada uopće nismo govorili čiji su besposadni leteći sustavi kojima raspolažemo jer je Hrvatska vojska dronove razvijala u tajnosti, pa je informacija da se radi o američkim letjelicama plasirana iz taktičko-obavještajnih razloga. Neprijateljska strana nije morala znati čime sve raspolažemo, nismo se smjeli »reklamirati« i podržavali smo plasiranje takvih dezinformacija o hrvatskim dronovima. Čak se ni na našoj strani praktički nije znalo da Hrvatska vojska koristi dronove, kaže satnik Milivoj Hucaljuk, konstruktor prvog hrvatskog drona MAH-1 koji je korišten u Domovinskom ratu i ratni vojni zapovjednik bespilotnih letjelica.

Bijeg brži od drona

– To obmanjivanje neprijatelja, ta tajnost nam je puno pomogla, iako su pobunjeni Srbi nekoliko puta pucali na naše bespilotne letjelice tijekom 1993. i 1994. godine, a dvije su greškom sletjele na okupirani teritorij, nakon čega su i oni doznali da raspolažemo takvim sustavima. Na sreću, oprema u tim letjelicama bila je stariji modeli pa nisu mogli poduzeti protumjere na našim novijim modelima, a ni oni nisu znali koliko uopće imamo takvih letjelica, kaže Hucaljuk.

Napredna tehnologija u 1992. godini – Vladimir Bašić, Borislav Antolović i Milivoj Hucaljuk

– Dronove smo koristili za izviđanje, odnosno aero-fotografiranje, a ne za bojevo djelovanje, iako je naš dron mogao nositi dvije minobacačke granate od 60 milimetara s dometom od 60 kilometara, ali na kraju ih nismo upotrijebili jer je prioritet bio prikupljanje informacija, odnosno pronalaženje ciljeva, a ne bojevo djelovanje. To je tada radilo naše ratno zrakoplovstvo i topništvo, priča prvi ratni zapovjednik eksadrile dronova i dodaje da su prvo izviđanje bojišta u realnom vremenu videokamerama dronovi imali tijekom akcije Bljesak u zapadnoj Slavoniji.

Kasnije su dronovi u prijenosu informacija u realnom vremenu korišteni i tijekom VRO Oluja, a Hucaljuk prepričava anegdotu u kojoj su srpske snage toliko brzo bježale iz Slunja kad je počela Oluja da prijenos informacija u realnom vremenu s dronova nije bio dovoljno brz da bi ih naše topništvo stiglo precizno gađati! S druge strane, zahvaljujući dronovima i brzom prijenosu informacija, naše je topništvo natjeralo srpsko topništvo da se povuče prije njihovog pješaštva što je omogućilo 4. i 7. gardijskoj brigadi nesmetan prodor prema Kninu.

U početku Domovinskog rata operateri prvih hrvatskih dronova išli su od bojišta do bojišta kako bi pomogli zapovjednicima s dodatnim informacijama, a tijekom 1994. i 1995. godine zahvaljujući dronovima počeli su donositi prethodne informacije na temelju kojih su zapovjednici planirali akcije, a svaku iduću letjelicu razvijali su da bude bolja od prethodne.

Akcija Letak

Fotografije iz dronova su razvijali u privatnim laboratorijima na licu mjesta i dostavljali ih obavještajnim odjelima. Analizirali su ih s povećalima i bile su crno-bijele jer takve imaju bolju rezoluciju i manje zamaraju oči, a za prepoznavanje objekata, poput rovova, fortifikacija ili topništva, nije bia presudna boja nego kontrasti. Kasnije je uvedena videokamera koja je zapovjednicima omogućavala da na ekranu u realnom vremenu prate bojište.

Milivoj Hucaljuk tijekom vježbe Civilne zaštite Grada Zagreba 2018.
Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Inače, sustavno izviđanje okupiranih teritorija bespilotnim letjelicama počelo je već krajem 1993., a cijela iduća godina obilježena je aerofoto snimanjima tzv. Krajine i stvaranjem fotomozaika kompletnog ratišta da bi u proljeće 1995. odred bespilotnih letjelica počeo dobivati zadaće selektivnog aero-fotografiranja. Osim za izviđanje i fotografiranje, dronove smo koristili i u promidžbene svhe pa smo 28. lipnja 1995., na Vidovdan, tijekom vojnog mimohoda srpskih snaga u Slunju, iz dronova bacali letke s hrvatskim grbom i datumom 28. lipnja ‘95. unoseći nemir u njihove redove.

Prvi hrvatski dron, razvijen u srpnju 1991. godine, bio je uglavnom sačinjen od specijalnog drva, a krajem te godine od kompozita što mu je omogućavalo malu radarsku vidljivost. Od 1992. godine bespilotne letjelice izrađujemo u potpunosti od kompozita, kaže Hucaljuk, dok se jedino elisa izrađivala od drva, a i na današnjim modernim dronovima elisa je također od drva. Prvi dronovi bili su teški 20 kilograma i imali su domet od 18 kilometara, no nakon rata, već od 1996., dronovi su imali doseg od 120 kilometara i težili su 40 kilograma.

JNA planirala, ali nije mogla proizvesti svoje letjelice

Milivoj Hucaljuk podsjeća da je i jugoslavenska armija prije rata imala projekte bespilotnih letjelica, ali su, kaže, bile previše tehnološki zahtjevne. Na papiru je sve izgledalo dobro, ali ih nisu mogli proizvesti, a imali su i izvidničke avione pa im dronovi nisu bili potrebni, dok je nas nužda na to prisilila. Izrael je bio prvi koji ih je uveo u sastav vojske, Amerikanci su ih razvili, a mi smo ih prvi koristili u ratu, kazao je Hucaljuk ističući da je Hrvatska vojska na vrijeme prepoznala važnost bespilotnih letjelica u ratovanju. Samo vojska koja je mogla raspolagati dotokom informacija u realnom vremenu je mogla i pobijediti, poručuje Hucaljuk.