Iako trenutno vlada lovostaj, na Prvom programu Hrvatske televizije u poznatom terminu od 18.10 sati prikazuju se reprize iz prošle sezone lova, a u iščekivanju nove, sretne trinaeste edicije – lovci ne miruju.
Ne trebate ulagati Kviska, preventivno bankirati niti koristiti joker-zovi da odgonetnete da se minula rečenica odnosi na Potjeru. Taj nas televizijski kviz skoro desetljeće i pol zabavlja, intrigira, nagoni na razmišljanje i često navodi da pomislimo ili, sačuvaj Bože, izgovorimo rečenicu – »Vidi njega, kako to nije znao!«

Odmarajući se od odgovaranja na pitanja, lovac Dean Kotiga kao sastavljač i voditelj postavlja ih ekipama koji se u velikom broju prijavljuju na njegove kvizove. Šibenik, Pula ili Kostrena, gdje smo ga i sami ulovili; Konavle, Tuzla ili Rovinj… ma ‘ko ti ga zna gdje sve nije bio.

O svojevrsnom fenomenu pub-kviziranja u Hrvatskoj, televizijskoj Potjeri, humoru i utjecaju društvenih mreža razgovaramo s čovjekom koji ima odgovore na sva pitanja. U intervjuu s Deanom Kotigom dotičemo se lovačkih i drugih priča.

ZOVU SA SVIH STRANA

Deane, kao poznato televizijsko i kvizaško lice pošli ste samostalno sastavljati svoje kvizove. Nije to ništa novo, budući da ste bili autor pitanja na domaćim TV kvizovima, no što vas je navelo da po stečenoj popularnosti na Potjeri krenete predstavljati i voditi svoje kvizove kao poseban proizvod ili brend, ako vam ne smeta ta korporativna terminologija?

– Ne smeta nimalo. Dodao bih kao nusproizvod, ha, ha, ha.. Nusproizvod popularnosti kvizova, iako pub-kviz na nivou Hrvatske doživljava svoje vrhunce već dugi niz godina. Još dok sam bio aktivni dio igračke pub-kviz scene, prije pet-šest godina, znali smo reći da je to neka vrsta zatvorenog balona koji je na tolikom vrhuncu da samo što se ne rasprsne od svoje popularnosti, jer nema smisla da je toliko popularno. No, od tog trenutka išlo je samo nabolje.

Dok je ta scena »klasičnih« pub-kvizova već dugo u igri, zadnjih par godina kao nusproizvod pojavila se ideja da netko tko je zaista iz svijeta kvizova radi i vodi kvizove pa da to bude brend, ili bolje rečeno proizvod s potpisom. Rastom popularnosti pub-kvizova tražilo se sve više sastavljača tih istih redovnih, tjednih pub kvizova. Pritom se među nama insajderima ustalila izreka: »Danas svatko piše kviz.« Ustalila se mantra da je napisati kviz nešto što svatko može. Ali to je isto kao kada se kaže da danas svatko igra nogomet – netko igra nogomet kao Messi, a netko kao ja. Pojavila se ideja da kvizove radi netko tko doista zna raditi kvizove. Tu sam uskočio ja kao jedan od prvih koji radi kvizove s imenom i prezimenom i ljudi su to zavoljeli.

Kako izgleda vaš itinerar? Kvizove vodite na mnogim lokacijama.

– Niz godina nekoliko puta mjesečno održavam kvizove od Istre, Baranje, Konavala… na sve tri ekstremne točke Hrvatske i svemu između njih. Prisutan sam i u Bosni i Hercegovini, Tuzla, Ljubuški… U Konavlima sam ponovo 8. kolovoza, na Korčuli smo kvizirali nedavno. Idem gdje me pozovu, a zovu sa svih strana.

Koliko su teški vaši kvizovi i koju publiku oni okupljaju?

– E, caka je da dobar kviz autor, kakvim se smatram, odnosno smatram se ponajboljim kviz autorom, stavlja tuđe interese ispred svojih. Kada autor kvizova koji sluša Judas Priest postavi pitanje »Koji je treći singl s albuma »British steel«?«, kviz postaje odraz interesa autora, a zanemaruju se nekakvi, nazovimo ih, opći interesi igrača kviza. Kao autor-profesionalac pokušavam napraviti kviz po mjeri publike, a ne da predstavljam svoje znanje i ono što mene zanima.
Malo više jašem po filmovima, serijama, glazbi, sportu…, a manje pitanja bude iz organske kemije, molekularne biologije ili astronomije. Volim reći da radim kvizove za široke mase. Uvijek tu isplivaju oni koji su inače kvizaši, ali uvijek kažem da ako u životu niste igrali niti jedan kviz, dođite na moj.
Poanta pub-kviza jest da lateralnom sinergijom i kooperativnošću ekipe dođe do točnog odgovora. Ne volim stavljati »znaš-ne znaš« pitanja. Odgovor na pitanje »Koja je valuta u Malaviju?« ili znaš ili ne znaš, a većinom te niti nije briga za to. Poanta je da je pitanje kriptirano pa da igrači međusobnim razgovorom dođu do točnog odgovora jer se onda osjećaju bolje, a svatko može dati svoj doprinos prilikom iznalaženja odgovora.

GRANICA DOBROG UKUSA

Postoje li ekipe ili pojedinci koji revno posjećuju vaše kvizove, vraćaju im se ili vas možda prate po raznim mjestima gdje ih održavate?

– Nerijetko se ljudi s jednog kviza pojave i na drugom kvizu, ali posebno mjesto u pozitivnoj dijagnozi imaju dvije ekipe iz Tuzle koje me gotovo redovno prate na svakom kvizu, jednom su čak i u Medulin došli, što je oko sedam sati vožnje u jednom smjeru.

Ono što televizijski kvizovi ne prikazuju, jer jednostavno nemaju taj segment, a što je vrlo karakteristično pa i, usudio bih se reći, važno za pub kvizove, to je da je svaka ekipa nazvana nekim šaljivim, kreativnim imenom ili sintagmom, na rubu, a nekad i preko ruba vulgarnosti, lascivnosti…

– Rub vulgarnosti ili lascivnosti je poželjan kod pub-kvizova. I to u svim segmentima, a jedan od takvih je i davanje imena pub-kviz ekipi. Primjerice, za Kostrenu se prijavila ekipa imena »Kotiga meće«, i ako oni na poluvremenu budu imali deset bodova, ja ću svakako pročitati »Kotiga meće deset« jer se tu fora piše sama od sebe.

Dean Kotiga s našim novinarom Markom Dobrecovićem

A jesu li vulgarnost i lascivnost dobrodošli u segmentu sastavljanja pitanja?

– U pitanjima je mjestimično poželjno, ali nikad nije poželjno prijeći granicu dobrog ukusa, jer nekad bude i djece i maloljetnih. Nekad je dobro koketirati s nečim rubnim jer se mi svi volimo nasmijati na to, ali nikad da se ikog vrijeđa ili biva licemjernim. Znao sam imati takve izletiće koje sada ne bih opisivao, ali ljudi su se voljeli nasmijati. Pogotovo je fora poručiti nešto, a da se izrijekom to ne kaže i ne izgovori. Da ljudi sami pomisle na to.

POP-KULTURNI FENOMEN

Da progovorimo o Potjeri gdje vas je šira publika upoznala. Najesen nas očekuje trinaesta sezona tog dugovječnog formata. Hrvatska inačica Potjere jedna je od najpopularnijih i najdugovječnijih među svim država koje su imale taj BBC-jev kviz. Obično na tim nekim ljestvicama kada se uspoređujemo s drugima, Hrvatska često nisko kotira, što zbog veličine zemlje, što zbog drugih stvari, ali u ovom slučaju nema mnogo zemalja s toliko sezona tog svjetski popularnog kviza.

– Potjera je u Hrvatskoj postala jedan pop-kulturni fenomen i već je davno nadišla granice kvizova pa i pop-kulture. Potjera je transgeneracijski projekt i postala je dio života Hrvatske. Od boja, zvukova, do toga ga gdje god došli u 18.10 sati Potjera je na televiziji. Od čekaonica u ambulantama do pizzerija. Potjera je vremenom postala safe-spot pred kojim ljudi znaju što ih očekuje, pri čemu malo testiraju svoje znanje, malo nauče novo, nije prezahtjevno, a ima dobru dozu kompetitivnosti i unutar sebe i prema van. Pritom smo i mi lovci izašli iz granica kviza te nas lovce i voditelje uzimaju kao nešto što svi znaju što je. Primjerice, Knjaz je radio Knjazalište s kolegama lovcima, a ja sam u Mrkomiru odigrao ulogu Kvizomira.

Imam tu čast da poznajem većinu lovaca sa svjetske scene i oni se dive tomu što Potjera predstavlja u Hrvatskoj. Kada s njemački lovcem Sebastianom Klussmannom prođem ulicom pa mene zaustavi deset ljudi, on ne može vjerovati. Kaže da je u Njemačkoj to i dalje nišni proizvod, dok u Hrvatskoj to svi gledaju. Sve češće imamo situaciju da nam u kviz dolaze ljudi koji su imali sedam-osam godina kada je Potjera započela te koji, takoreći, cijelog svog života prate Potjeru.

Imate li dojam da je u svojim počecima Potjera bila pomalo neshvaćena, točnije da je gledateljima trebalo da im uđe pod kožu, ali da je i zbog toga kasnije imala jednu uzlaznu putanju?

– Naprotiv, rekao bih da je Potjera instantno ušla pod kožu gledateljima baš zbog te različitosti, brzine, inovativnosti, »neformalnosti« i slično.

»KVARLJIV« SADRŽAJ

Ono što ide u prilog nekakvoj dodanoj vrijednosti Potjere jest da svi vi lovci niste neki namćorasti znalci, već doista i televizijske pojave. Svaki od vas je na svoj način osobit, a nekako se vi najviše ističete po humoru, iako je to stvar ukusa gledatelja. No, često znate neprimjetno između redaka baciti foru, a često ta fora ostane neizrečena, već samo naznačena, što također izaziva humor.

– Dobar dio svog života, a kako sam studirao književnost, bavio sam se teorijom humora, što se možda i ne bi reklo, ali nema veze…(smijeh). Humor je nešto što nas spašava u ovom besmislu života i veličanstvenosti kozmosa, tako da ima i ulogu obrambenog mehanizma. Nekad je primjetniji, a nekad malo manje primjetan, ali često volim ostaviti prostora recipijentu da sam pronađe gdje je tu bila fora.

U prilog vašoj duhovitosti ide i pojava na društvenim mrežama. U malo daljoj prošlosti gajili ste karijeru influensera snimajući lucidne i smiješne videe, nekad i blesave, ako dozvolite. No, kao da se u zadnje vrijeme klonite takvog sadržaja, već promovirate kvizove, objavljujete fotografije s putovanja, druženja…

– Malo sam to reducirao, dobro ste to primijetili. Većina tog sadržaja, prvenstveno na Instagramu putem kojeg sam gradio tu nekakvu blesavu personu, nastajala je na mojim putovanjima izvan Hrvatske i to prije korone, kada još nisam imao dijete.
Zbog djeteta sam smanjio broj putovanja te se sada više krećem po Hrvatskoj. Jedno je snimati gluposti po ulicama Temišvara gdje sam doslovno vikao naokolo dok su se ljudi okretali okolo i mislili: »Gledaj kakav luđak, tko je ovaj i što tu radi, dobro da ne dobije batine.« Sasvim drugo je, primjerice, isto to raditi u Rijeci gdje bi netko rekao: »Vidi ga ovaj Kotiga, znamo tko je, dobit će batine.« Ne bih da ispadne da sam iz straha prestao, ha, ha, ha, ali okolnosti i kontekst malo manje stvaraju priliku za to, a usto to je sadržaj koji se troši i ne možeš istu foru prodavati cijeli život. I dalje to volim raditi povremeno, ali nipošto više u mjeri kao ranije.

Kako te društvene mreže djeluju na okolinu? Kako djeluju na mlade, ali da se ne prozivaju uvijek mladi kada su društvene mreže u pitanju, kako djeluju i na odrasle korisnike?

– Na mlade djeluju kao što djeluje svaki prirodni proizvod namijenjen mladima. Oni se tu dobro snalaze. Rekao bih da lošije djeluju na starije koji nisu srasli s time i kojima je to nešto novo pa se često ne znaju ponašati na mrežama, nešto glupo komentiraju, dijele da i ne znaju da dijele.

Ako baš pitate za brain-rot koji je, primjerice, jedan od posljednjih trendova, naravno da to djeluje loše i da se s time ne treba pretjerivati. No, s druge strane, tih »zlih suvremenih kvarljivih sadržaja« bilo je uvijek i u svakoj generaciji. Zvalo se to punk, elektronika ili na kraju krajeva televizija. Ne treba biti prestrog prema mladima. Ono što nosi opasni sadržaj, što smo najviše vidjeli u seriji »Adolescence«, jest da se stvari znaju oteti kontroli pa onda da premladi ljudi mogu nekada nastradati i naći se u nekim novim sferama i okolnostima koje nisu baš zdrave. Stvar je toga da je to teško kontrolirati. Ne možemo društvene mreže zabraniti svima ispod 18 godina kada su oni gotovo primarni korisnici društvenih mreža, barem Tik Toka, Snapchata… Sklisko područje, sklizak teren i jedna velika tema.

LIJEPO JE PUNO ZNATI

Za kraj, a sukladno društvenim mrežama, gostujući u Nedjeljom u dva kazali ste kako danas više nema opće kulture. Je li to izostanak kulture ponašanja – nekakvog bontona, za kojeg ne znam kada sam zadnji put čuo da se netko na njega poziva, ili opće kulture poznavanja pojmova, pojedinosti i informacija koje bi svatko trebao znati?

– Moram vidjeti taj citat jer mi to baš ne zvuči kao ja, moram priznati, ha, ha, ha. Opće kulture ima uvijek i uvijek je bilo. U prirodi čovjeka je da žuga za »starijim i boljim« vremenima. Kao što su to radili naši roditelji, njihovi roditelji i oni prije njih, tako je na nama da danas kudimo ove današnje mlade. Isti ti današnji mladi će za dvadeset godina kuditi tadašnje mlade i govoriti kako su oni bili pametni. U prirodi čovjeka je da prigovara i da priča kako su bolja bila ona vremena u kojima je on bio aktivni dionik scene i doprinosio društvu.

Opća kultura u smislu poznavanja pojmova također je jedna velika tema. Činjenica je da se školski programi sve više mijenjaju, da se reducira mnogo toga što je nekada doista bilo smatrano općom kulturom, da se od ljudi sve manje očekuje da znaju, dok se s druge strane mijenja i vrijeme u kojemu živimo. Ako umjetna inteligencija i brzi pristup informacijama postoje, možda više niti nije važno da se toliko toga zna, ali lijepo je puno znati.
Neil deGrasse Tyson je to lijepo objasnio kada je rekao da djeca u školi uče matematiku ne zato što će im ona trebati. Nakon osamnaeste godine nikome ne treba matematika izuzev osnovnih matematičkih operacija. No dobro deGrasse kaže da se u procesu učenja matematike stvaraju nove sinapse pa čovjek uči razmišljati, odnosno uči iznalaziti nove načine dolaženja do nekakvog rješenja problema. Nije matematika kao takva tu bitna, no bitno je učiti matematiku kako bi se učilo rješavanje problema i kako bi se pokušavalo stvoriti nove puteve do pronalaska rješenja problema. Tako i za cjelokupnu opću kulturu – u opću kulturu bismo trebali ulagati zbog nas samih jer će tada i nama samima biti ljepše i bolje.

ŠTO BIH DAO DA MOGU
ZAIGRATI – JEOPARDY

Govoreći o kvizovima, postoji li neki televizijski kviz koji biste voljeli vidjeti u hrvatskoj inačici?

– Jako bih volio vidjeti domaću inačicu kviza »Only Connect« jer znam da imamo jako kvalitetnih i vrckavih autora pitanja koji se dobro znaju poigrati hrvatskim jezikom, kao kad je nekad davno u domaćoj inačici kviza »Jeopardy«/«Izazov« bila rubrika imena nešto kao »Hrvatski čepovi« s odgovorima »Koločep«, »Tučepi«, »Čepićko polje« itd.

Prvenstveno bi zbog mladih bilo sjajno da imamo domaću inačicu kviza »University Challenge« gdje se međusobno natječu ekipe različitih fakulteta. Pouzdano znam da u Britaniji pri natječajima za posao u životopisu navode »osvojio University Challenge«, i mislim da to zaista jest jedna sjajna referenca.

Ipak, daleko najviše volio bih kad bi se vratila domaća inačica spomenutog »Jeopardyja«, najboljeg kviza u povijesti, i dao bih doslovno godinu svog života da to mogu »live« zaigrati kao natjecatelj.