Jasmin Hadžić iz baranjskog Kozarca, zajedno s dvojicom suboraca, Eduardom Baltićem iz Čakovca i Mariom Bilaćem iz Vodica, podići će 5. kolovoza ove godine na kninskoj tvrđavi hrvatski barjak, sudjelujući na taj način u proslavi 30. godišnjice velike pobjede u vojno-redarstvenoj akciji Oluja.

Na istome mjestu i u isto vrijeme kao što su prije tri desetljeća, kao pripadnici 7. gardijske brigade Puma, uz svog zapovjednika, generala Ivana Koradea, s jarbola prvo skinuli srpsku zastavu i na najvišem vrhu kule kninske tvrđave razvili 25 metara dug hrvatski barjak.

Tada 18-godišnji Jasmin u prvom trenutku nije znao da je na taj način postao dio hrvatske povijesti. Tek kasnije postao je svjestan trenutka o kojem se priča već tri desetljeća i o kojem će se još dugo pričati.

S hrvatskom zastavom iznad Knina / Foto Privatna arhiva

Dogodilo se to 1995. godine, a samo nekoliko godina ranije Jasmin je živio sasvim »normalan« život s majkom, ocem i dvojicom starije braće. Išao je u osnovnu školu, prve četiri godine u Kozarcu, a potom u Čemincu.

– Nakon završetka osnovne škole, u Belom Manastiru sam upisao srednju elektrotehničku školu, a u Tenji veterinarsku budući da sam uvijek htio biti veterinar. Prošao sam u obje škole, ali u njih nikada nisam išao – priča Jasmin, nastavljajući da su, kada je išao na upis u Beli Manastir, u Baranju već stigli tenkovi.

“Vlak” za postrojbu

Iako je imao 15 godina, znao je da se nešto događa, tim više što mu je otac odlazio na mjesne straže, a najstariji brat odjenuo odoru tadašnjeg pričuvnog sastava policije. Umjesto škole, uslijedilo je progonstvo.

– Polovicom kolovoza 1991. godine autobusom smo otišli u Podgoru kraj Makarske, gdje su nas prihvatile tamošnje obitelji. Tamo smo bili do kraja godine, nakon čega odlazimo u Međimurje, u mjesto Novakovec iz kojega potječe moja majka Kata.

Već tada sam htio odjenuti odoru i priključiti se 4. ili 7. brigadi koje su bile po terenima, ali brat, koji je bio u policiji u Osijeku, nije mi dozvoljavao odlazak u rat. U to smo vrijeme već ostali bez oca i najstarijeg brata.

Obojica su preživjela pravu torturu u belomanastirskoj policijskoj postaji, nakon čega su prebačena u Dalj te trebala biti odvezena na navodnu razmjenu, do koje nikada nije došlo. Ubili su ih i bacili u Dunav. Brat je pronađen 2003. godine na groblju u Novom Sadu, a za ocem još uvijek tragamo.

Na kninskoj tvrđavi u mirna vremena / Foto Privatna arhiva

Bio je, dakle, jedini muškarac u obitelji koji se mogao brinuti za majku. Stoga i voli reći da je za njega ona najveći heroj jer je mogla ostati bez tri sina i supruga. Sreća u nesreći je da su dva sina i dalje s njom.

– Konačno je došla 1994. godina, kada sam »uhvatio vlak« za odlazak u postrojbu. Prošao sam temeljnu obuku u Požegi i priključio se Pumama. Uslijedile su akcije, jedna za drugom.

Stigao je i kolovoz 1995. godine, odnosno Oluja. Nas nekolicina odabrani smo da s Dinare odemo na kninsku tvrđavu i skinemo srpsku zastavu s nje. Mario, Edo i ja pošli smo gore.

U Kninu je još bilo sporadične pucnjave. Misli smo, zadatak kao zadatak. Dođemo gore i skinemo zastavu. Vrijeme nam nije ništa značilo, jednostavno, izgubili smo pojam o vremenu pa ne mogu reći koliko je trajao put do tvrđave.

General Korade izdao je zapovijed i ona se morala izvršiti. No, kada smo došli gore, shvatili smo da nije baš tako jednostavno kao što se u prvi mah učinilo. Jarbol je bio visok i debeo kao noga, lanci zapetljani.

Odlučio sam prvi krenuti gore. Popeo sam se do prvog koloturnika i vidio cijeli grad pod nogama. U jednom sam trenutku, nemoćno gledajući u debeli lanac, razmišljao sići dolje, ali nisam.

Vukao sam lanac lijevo-desno, trgao ga. Iako sam imao svega 70-ak kilograma, objesio sam se cijelom težinom za njega. Odjednom, lanac je počeo padati, a zajedno s njim i omražena zastava. Ni sam ne znam kako svi zajedno nismo pali s jarbola – prisjeća se nezaboravnih trenutaka od prije 30 godina.

Vratio se u Kozarac

Hrvatsku su zastavu u prvi mah stavili na zidine kninske tvrđave, a nepun dan kasnije na lice je mjesta došao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Ostalo je povijest.

Jasmin i njegovi suborci nisu ga dočekali. Vratili su se kod ‘’braće po oružju’’ – suboraca iz brigade, sretni su izvršili zapovijed generala Koradea. Još uvijek nesvjesni da je, između ostalog i njihovim potezom, promijenjen tijek povijesti te da je to bio početak kraja takozvane SAO Krajine.

Jasmin Hadžić je tek kasnije postao svjestan trenutka o kojem se priča već tri desetljeća / Foto Ivica Getto

Jasmin se nakon mirne reintegracije vratio u rodni Kozarac, u obiteljsku kuću gdje živi sa suprugom i dvoje, sad već velike djece – Lucom (17) i Valentom (23). Zaposlen je u Cestingu, u kojem je godinama nakon povratka obavljao razne poslove.

Nakon što je završio Prometnu školu, u istoj je tvrtki postao nadcestar u Nadcestariji Vukovar. Opsesija mu je ribolov. Kupio je čamac, usidren na Dunavu kod Batine.

– Još uvijek sam pionir što se ribolova tiče. Za sada mi je najveću ulov som od osam kilograma, ali nadam se da će jednog dana zagristi i kapitalniji primjerak.

Iz Kozarca i Baranje ne misli otići. Nikada više. Osim na nekoliko dana, kao na obilježavanje 30. godišnjice od Oluje, primjerice.

Spas u radu i stvaranju

– Pumama sam pristupio čim sam mogao, 1994. godine, i ondje sam prošao najteže gardijske obuke. Bio sam mlad, pun energije, no u meni nije bilo mržnje, nisam bio osvetoljubiv jer sam znao da to nikako nije dobro imati u sebi, posebno u ratu.

Prvi teren bio mi je Dinara, Livanjska poljana, to su bili nadljudski napori, bio sam na Maloj Manjači i gledao u Banju Luku, no Oluja je vrhunac mog ratovanja, tvrdi Jasmin koji je i danas pun energije, spreman uvijek nešto raditi i prihvaćati nove izazove.

Nije od onih koji se žele prepustiti mirovini, nego želi stvarati i raditi, korisno pripadati društvu. Uspješno je prebrodio i krizno razdoblje izlaska iz vojske i povratka u civilni život.

– Imao sam razdoblje kada mi je strašno teško bilo prilagoditi se normalnom životu. Imao sam kaos u glavi, osjećaj kao da ne pripadam sredini u kojoj živim. Kao da su svi protiv mene, ali sam te stvari uspio riješiti upornim radom.